0839
Strategija energetskog razvitka je dio ukupne
strategije gospodarskog razvitka Republike Hrvatske. Kod izrade ovakvog
dokumenta ključno je pitanje vjerodostojnosti podloga na kojima se temelje
analize i proračuni, te realnost predviđanja ciljeva razvoja ukupnog društva,
kako bi se mogli odrediti ciljevi i pravci energetskog razvitka. U razdoblju od
1995. do 1998. godine provedeno je niz
znanstvenih istraživanja koje su potaknuli Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo
znanosti i tehnologije, koja su poslužila za izradu nacrta Strategije
energetskog razvitka Republike Hrvatske, tiskane u srpnju 1998. godine. Sva
istraživanja rađena su u sklopu programa PROHES (Program razvitka i
organizacije hrvatskog energetskog sektora). Početkom 1997. godine pokrenuti su
Nacionalni energetski programi, čija je prva faza završena u svibnju 1998.
godine. Rezultati provedenih
znanstvenih istraživanja objavljeni su u više od 25 publikacija, a cilj im je
bio oslikati različite aspekte i pretpostavke gospodarskog i energetskog
razvitka u okviru promjena i transformacije Republike Hrvatske u modernu
europsku zemlju; u zemlju parlamentarne demokracije, pluralnog vlasništava i
interesa, te tržišnog gospodarstva.
Važno je pitanje, je li potrebna
"strategija" u zemlji koja je u procesu napuštanja
plansko-socijalističkog i stvaranja tržišnoga gospodarskog sustava, jer je to u
javnosti često bilo sporno. Iako i u
razvijenim zemljama nikad nisu prestale rasprave o odnosu tržišta i državne intervencije, jer su iskustva svake od razvijenih
zemalja različita, prevladavajuće je mišljenje i praksa da je to neodvojiva
cjelina koja mora biti u ravnoteži. Naravno, “strategija” u tržišnom
gospodarstvu nije isto što u planskom gospodarstvu. Da bi se ostvarili ciljevi
energetske politike, potrebno je strategijom utvrditi sve ciljeve i potrebne
mjere, od zakonodavnih do ostalih. Energetska strategija je potrebna, također,
zbog preuzetih međunarodnih obveza u zaštiti okoliša, te zbog prilagodbe
energetskog sektora uvjetima gospodarenja energijom u Europskoj uniji (EU).
Ova je Strategija nastala kao logični slijed
Strategije iz 1998. godine, pri čemu treba naglasiti da je u srpnju 2001.
godine prihvaćen paket energetskih zakona koji daje pravni okvir za reformu
energetskog sektora. Ona obuhvaća sve dimenzije razvoja i odnosa u energetskom
sektoru i predstavlja reformu cijelog sustava gospodarenja energijom.
Reduciranje problema energetskog razvitka na samo neka od pitanja, ma kako ona
bila važna, primjerice "Da li će se jedna elektrana graditi na plin ili
ugljen?", udaljuje Hrvatsku od izgradnje moderno koncipiranog energetskog
sustava.
Strategija razvitka energetskog sektora ima
energetsku, ekonomsku, zakonodavnu, organizacijsku, institucionalnu i obrazovnu
dimenziju s ciljem da pripremi energetski sektor Hrvatske za što lakše i
efikasnije uključivanje u Europsku uniju. Kod izrade Strategije pokušalo se
odgovoriti i na važna strateška pitanja, kao:
·
koje državne interese i na koji način
treba štititi, te kako se to odnosi na pojedine podsektore (plin, električna
energija, derivati nafte)?
·
kako povećati konkurentnost i otvoriti
tržište da to bude u korist potrošača energije, a da se ne dovede u pitanje
odgovornost države za funkcioniranje sustava i sigurnost opskrbe?
·
kako i koliko će tehnički napredak utjecati
na koncept rješenja?
·
kako stvoriti sve pretpostavke za
izgradnju organiziranog sustava gospodarenja energijom?
·
kako provesti sve promjene u dinamici i
konceptu, koje će biti uvjetovane za približavanje Europskoj uniji?
Predlaže se model razvitka energetskog sektora
prilagođen potrebama i specifičnostima Republike Hrvatske, jer nema
jedinstvenih rješenja u razvijenim zemljama, te nije moguće preslikati niti
jedno rješenje. U zajedničko energetsko tržište Europske unije svaka zemlja
Unije uključuje se sa svojih pozicija. Zajedničko im je da se uspostavlja
tržište i da se ono prema direktivama Unije otvara određenom dinamikom, kako na
strani proizvodnje i veleprodaje, tako i na strani potrošnje energije. Time se
uspostavljaju dva važna načela: u granicama mogućeg demonopolizira se
korištenje energetske infrastrukture, a tržišta se otvaraju svima po jednakim,
nediskriminirajućim pravilima.
Svaka strategija dugoročnoga energetskog
razvitka, pa tako i hrvatska, mora imati “viziju” energetskog sustava budućnosti.
Iako je teško sa sigurnošću predvidjeti kako će izgledati energetski sustav u
budućnosti neke njegove generalne karakteristike ipak se mogu predvidjeti:
·
energetski sustav budućnosti bit će sve
više diktiran potrebama korisnika,
·
energetski sustav bit će raznolik i koristit će različite
raspoložive izvore i tehnologije ovisno o lokalnim uvjetima i mogućnostima,
·
energetski sustav bit će sve više decentraliziran,
·
sve više pozornosti posvećivat će se efikasnom korištenju
energije,
·
za očekivati je pomak prema korištenju
čistijih energenata i tehnologija, koji će se intenzivirati već u drugoj dekadi sljedećeg stoljeća.
Kod izrade energetske strategije Republike
Hrvatske vodilo se računa o sljedećim elementima:
·
sve kratkoročne mjere moraju se uklopiti
u dugoročnu “viziju” razvitka energetskog sektora;
·
koncept održivosti gospodarskog razvitka
mora se uključiti u sve mjere energetske politike, posebno vodeći računa o
okolišu jer je okoliš neprocjenjiv hrvatski resurs,
·
energetska strategija se mora uklopiti u
regionalne, europske i svjetske energetske trendove, tijekove i tržišta,
·
težište treba biti na razvoju energetskog
tržišta u kojem će zadaća države biti stvaranje uvjeta za tržišno gospodarenje
energijom,
·
treba projektirati i poticati
diverzifikaciju oblika energije, izvora i tehnologija proizvodnje energije,
·
strateški podržavati efikasno korištenje
energije,
·
strateški podržavati plinofikaciju u
narednih deset godina,
·
strateški podržavati korištenje
obnovljivih izvora energije,
·
strateški podržavati istraživanja, razvoj
i demonstracije novih, čistih i efikasnih tehnologija,
·
uključiti se u europske demonstracijske
projekte na području novih tehnologija (kao što su to vodikove energetske
tehnologije) i ponuditi atraktivne i povoljne lokacije.
Energetska strategija je koncipirana kao
nacionalna strategija koja u prvi plan stavlja temeljne interese Republike
Hrvatske i građanina/potrošača. Ne smije se dopustiti da bilo kakvi parcijalni,
ili privatni interesi budu ispred nacionalnih interesa.
U promatranom 30-godišnjem razdoblju postoje
velike razlike u pouzdanosti predviđanja potrošnje, tehnologija, zaštite
okoliša, te potrebnih mjera. Dok se za prvo desetljeće mogu utvrditi realni
ciljevi i aktivnosti, za drugo i treće desetljeće želi se ukazati na razine
problema i mogućnosti rješavanja. To što će se dogoditi nakon 2010. godine uz
tehnološki razvitak, ovisit će i o primjeni i provedbi usvojenog paketa
energetskih zakona.
Bilančne zalihe nafte, kondenzata i prirodnog
plina u Republici Hrvatskoj su 31. prosinca 1999. iznosile:
nafta i kondenzat: 13
178,2 x 103 m3
prirodni plin: 33
595,6 x 106 m3
Tijekom 1999. godine, sve zalihe ugljena
svrstane su u klasu izvanbilančnih, jer više ne postoji niti jedan rudnik
ugljena u Republici Hrvatskoj. Tako su krajem 1999. godine, zalihe kamenog
ugljena iznosile 3 716 tisuća tona, mrkog ugljena 3 646 tisuća tona, a zalihe
lignita 37 787 tisuća tona. Ukupno potrebne količine ugljena morat će se
osiguravati iz uvoza.
Ukupni potencijal vodnih snaga u Hrvatskoj
procjenjuje se na približno 20 TWh godišnje. Od tog je potencijala tehnički iskoristivo
približno 12 TWh, a već je iskorišteno 6,1 TWh u 17 izgrađenih hidroelektrana.
Mogućnost korištenja većeg dijela
neiskorištenog potencijala ovisit će o usklađivanju interesa Republike Hrvatske i susjednih zemalja. Dio
hidroenergetskog potencijala ostat će
neiskorišten zbog ekoloških i drugih ograničenja, pa se realno procjenjuje da se dugoročno može iskoristiti najviše
do 3,0 TWh godišnje u novim elektranama.
U Katastru malih vodnih snaga određeno je 699
poteza korištenja (na 63 vodotoka) približne vrijednosti ukupno instalirane
snage od 177 MW i tehnički iskoristivoga energetskog potencijala od 570 GWh. Za
obrađene vodotoke koji nemaju određene poteze korištenja ukupna prirodna bruto
snaga iznosi 15 MW, uz brutoenergetski potencijal od 130 GWh. Eliminacijom
poteza manjih geodetskih padova realno je pretpostaviti da ima oko 350 tehnički
iskoristivih poteza, a taj će se broj dodatno smanjiti zbog lokalnih
urbanističkih uvjeta i ekoloških zahtjeva.
Prirodni i tehnički potencijal sunčeve energije
u Hrvatskoj daleko nadmašuju naše sadašnje, ali i znatno veće buduće energetske
potrebe.
Gospodarski potencijal (GP) utvrđen je tako, da
je u ukupnim energetskim potrebama posebno procjenjivan dio, koji se odnosi na
NT toplinske potrebe, koje se vrlo lako mogu supstituirati sa sunčevom
energijom bez aktivnih mjera države. U procijenjenom gospodarskom potencijalu,
koji je prikazan u tablici 2.2.1, visoko temperaturne potrebe (VT) nisu
detaljno i dodatno analizirane, pa solarni potencijal za takve aplikacije u
pravilu uopće nije procijenjen, iako solarna priprema vruće vode i pare s
paraboličnim kolektorima cilindrične simetrije u području temperatura 100-300°C
već danas predstavlja ekonomski konkurentnu opciju. Procijenjeno je međutim, da
Hrvatska sadašnjom razinom sunčevih aplikacija, vrlo značajno zaostaje za svim
zemljama u širem geografskom okruženju, pa se smatra da prioritet u prva dva
desetljeća 21. stoljeća ipak treba dati (tehnološki jednostavnijim) NT primjenama,
dok će (tehnološki složenije) VT primjene, a jednako tako i fotonaponske na
većoj ekonomskoj skali zahtijevati duže vrijeme priprema, koje su uvijek
neophodne u procesu sveukupne tehnološke i organizacijske prilagodbe postojeće
industrije i pripadne infrastrukture za tehnički nove energetske, procesne i
proizvodne tehnologije.
Tablica 2.1.1
Gospodarski potencijal za NT primjene sunčeve energije prema scenariju S1.
|
2000 |
2010 |
2020 |
2030 |
GP za NT primjene sunčeve
energije (PJ) a) |
|
|
|
|
- Industrija1) |
7,59 |
8,64 |
10,51 |
12,48 |
- Kućanstva1) |
28,23 |
32,83 |
37,35 |
42,30 |
- Usluge1) |
0,66 |
0,82 |
1,15 |
1,63 |
- Poljoprivreda2) |
3,59 |
3,90 |
4,57 |
5,36 |
Ukupni GP za primjene sunčeve energije (PJ): |
40,07 |
46,18 |
53,57 |
61,77 |
Mikroekonomski potencijal za
S1 scenarij (PJ) |
|
|
|
|
- Industrija1) |
0,00 |
0,17 |
1,05 |
2,00 |
- Kućanstva1) |
0,31 |
1,22 |
3,44 |
5,50 |
- Usluge1) |
0,03 |
0,08 |
0,23 |
0,46 |
- Poljoprivreda2) |
0,00 |
0,10 |
0,46 |
0,80 |
Udjeli sunčeve energije po S1 scenarijub),
PJ: |
0,34 |
1,57 |
5,17 |
8,76 |
Udjeli sunčeve energije u GP-u, GPS1: |
0,9% |
3,4% |
9,6% |
14,2% |
a) Gospodarski
potencijal (GP) nije uključio visoko temperaturne i fotonaponske aplikacije,
kao niti NT primjene pasivnog korištenja sunčeve energije posebice kod
stanogradnje kao i kod gradnje svih većih turističkih, komercijalnih i drugih
objekata.
b) Scenarij S1
temelji se na kontinuitetu klasičnih tehnologija u energetici uz postepeno
uvođenje obnovljivih izvora energije, ali bez aktivnih mjera države, kojima bi
se energetska efikasnost i supstitucija obnovljivih izvora energije ubrzala.
1) Odnosi se
priobalje, zaobalje i otoke.
2) Odnosi se na
čitavu Hrvatsku.
Mikroekonomski potencijal sunčeve energije
predstavlja onaj dio raspoloživog gospodarskog potencijala, koji se sa
stanovišta gospodarskog subjekta kao korisnika energije, ili proizvođača i
isporučioca energije, u direktnoj usporedbi s konvencionalnim energentima,
ekonomski isplati, ali u našem slučaju bez izravnih poticajnih mjera države
(scenarij S1) u vidu raznih subvencija, fiskalnih olakšica, kreditne politike i
drugih aktivnih mjera, koje su inače uobičajena praksa u svim državama Europske
unije s ciljem preorijentacije na energetski efikasnije tehnologije i sve
raspoložive domaće, a posebice ekološki čišće izvore energije. Procijenjen NT
mikroekonomski potencijal sunčeve energije do 2030. godine po vrijednostima
nešto je manji od onih, koje se predviđaju u energetskoj bilanci prema
scenariju S1 u poglavlju 4.2.1 (slika 4.2.1.7). Treba pretpostaviti da će tu
razliku, bez poticajnih mjera države, nadoknaditi povećan interes za korištenje
sunčeve energije u primorskim županijama.
Makroekonomski (politički i društveno uvjetovan)
potencijal sunčeve energije na razini države, prema scenariju S1, reflektira
(znatno) smanjenim (mikroekonomskim) interesom stranih i domaćih poduzetnika,
ali jednako tako i svih potencijalnih korisnika novih ulaganja u energetski
efikasnije tehnologije, koje koriste ekološki čiste i (domaće svuda prisutne i
raspoložive) obnovljive izvore energije. Tamo gdje država svojim aktivnim učešćem
na razini sveukupnog makrosustava aktivno pomaže i subvencionira uvođenje novih
tehnologija i energetskih izvora, kao što je to slučaj u svim zemljama
članicama Europske unije, a predviđa se i u Hrvatskoj prema scenarijima S2
i/ili S3, sveukupni dobici na razini države postaju mnogostruko veći od iznosa,
koji država mora izdvojiti u provedbi sustava poticajnih mjera.
Tablica 2.1.2 Potencijal
NT potrošnje sunčeve energije prema scenarijima S2 i S3
|
2000 |
2010 |
2020 |
2030 |
Mikroekonomski potencijal za
S2+) scenarij (PJ) |
|
|
|
|
- Industrija1) |
0,00 |
0,71 |
1,58 |
3,74 |
- Kućanstva1) |
0,31 |
2,79 |
7,47 |
12,69 |
- Usluge1) |
0,03 |
0,16 |
0,29 |
0,57 |
- Poljoprivreda2) |
0,00 |
0,19 |
0,69 |
1,88 |
Udjeli sunčeve energije po S2 scenarijub), PJ: |
0,34 |
3,86 |
10,02 |
18,88 |
Udjeli sunčeve energije u GP-u, GPS2: |
0,9% |
8,4% |
18,7% |
30,6% |
Mikroekonomski potencijal za
S3+) scenarij (PJ) |
|
|
|
|
- Industrija1) |
0,00 |
0,86 |
3,15 |
4,99 |
- Kućanstva1) |
0,31 |
3,28 |
10,46 |
21,15 |
- Usluge1) |
0,03 |
0,16 |
0,46 |
0,81 |
- Poljoprivreda2) |
0,00 |
0,39 |
1,37 |
2,68 |
Udjeli sunčeve energije po S3 scenarijub), PJ: |
0,34 |
4,70 |
15,44 |
29,64 |
Udjeli sunčeve energije u GP-u, GPS3: |
0,9% |
10,2% |
28,8% |
48,0% |
+) Scenarij S2
temelji se na novim tehnologijama u energetici kao i aktivnim mjerama i
poticajima države prilikom uvođenja obnovljivih izvora energije, posebice
sunčeve energije. Scenarij S3 je koncipiran kao izrazito ekološki scenarij, s
vrlo aktivnim mjerama države u ekonomskim, financijskim, organizacijskim,
zakonodavnim, upravnim i svim ostalim poticajnim mjerama.
1) Odnosi se priobalje,
zaobalje i otoke.
2) Odnosi se na
čitavu Hrvatsku.
Ukupni geotermalni energetski potencijal
otkrivenih ležišta iznosi 839 MWt i 47,9 MWe. Podjela
prema temperaturi geotermalnog fluida i području korištenja prikazana je u
tablici 2.1.2.
Tablica 2.1.2. Moguća
ukupna snaga geotermalne energije
Moguća ukupna snaga
geotermalne energije |
Toplinska |
Za proizvodnju električne
energije |
|
temp. vode > 100 °C (računato do 50 °C) |
temp. vode < 100 °C (računato do 50 °C) |
temp. vode > 100 °C |
|
iz već izr. bušotina |
169 MWt |
35 MWt |
11 MWe |
uz potp. razr. ležišta |
756 MWt |
83 MWt |
47,9 MWe |
Analizom tehničkog potencijala energije vjetra
na 29 makrolokacija (19 na jadranskim otocima i poluotoku Pelješcu i 10 u priobalju
Jadrana) procijenjena je mogućnost izgradnje 400 MW vjetroelektrana (uz
korištenje vjetroturbina nazivne snage 750 kW), koje bi godišnje mogle
proizvesti oko 800 GWh električne energije. Detaljnije analize manjeg broja
makrolokacija na temelju kvalitetnijih podloga i novih saznanja te uz
korištenje suvremenih alata za mikrolociranje pokazuju da je s najnovijom
generacijom suvremenih vjetroturbina moguće povećati prihvatni kapacitet nekih
makrolokacija 10% do 40%, a korištenjem vjetroturbina u megawattnoj klasi (s
nazivnom snagom do 2500 kW) čak i do 150%.
Osim 29 spomenutih lokacija koje određuju samo
dio tehničkog potencijala, definirano je i obrađuje se preko 70 novih lokacija,
uglavnom u zaobalju i manje na otocima. Potencijal unutrašnjosti Hrvatske u
pogledu mogućnosti izgradnje vjetroelektrana još nije sustavno obrađen. Na
osnovi dostupnih podataka preliminarno je procijenjeno da je potencijal
kontinentalne Hrvatske niži nego u priobalju i na otocima, ali se očekuje da i
u ovom području postoji mogućnost identifikacije pogodnih lokacija i
gospodarskog korištenja energije vjetra (slično drugim kontinentalnim zemljama
poput Austrije, Bavarske i dr.).
Konačno u pogledu drugih aplikacija energije
vjetra, na temelju dostupnih podataka i prognoza o ukupno potrebnim količinama
vode na otocima, pretpostavljajući turizam i poljoprivredu kao osnovne otočke
djelatnosti, procijenjeno je da je mogući doprinos energije vjetra u sustavu
vodoopskrbe (za pokretanje desalinizacijskih postrojenja) do 20 MW. Već danas
postoji i manji gospodarski potencijal za opskrbu autonomnih potrošača na
(infrastrukturno) izoliranim područjima (otoci, pasivni i ruralni krajevi).
Sva dosadašnja istraživanja pokazuju da se u
Hrvatskoj trenutačno koristi samo manji dio raspoložive biomase te da u
budućnosti postoje značajne mogućnosti za povećanje toga udjela. Hrvatska je
zemlja s izrazito velikim potencijalom biomase za proizvodnju energije. Gotovo
44% kopnene površine zemlje prekriveno je šumama, drvna industrija ima dugu
tradiciju i važno mjesto u gospodarstvu, postoje velike površine obradive
zemlje te mogućnosti za držanje značajnog stočnog fonda. U svim navedenim
djelatnostima: šumarstvu, drvnoj industriji te poljoprivredi nastaju velike količine
biomase pogodne za energetsko iskorištavanje. Dodatni potencijal leži u
iskorištavanju neobrađenih oranica i pašnjaka za uzgajanje energetskih biljaka,
podizanje energetskih plantaža brzorastućeg drveća i integriranih energetskih
farmi te proizvodnji biogoriva (slika 2.1.1.).
Slika 2.1.1. Regionalni
potencijal biomase u Republici Hrvatskoj
Plinski sustav Hrvatske obuhvaća istraživanje i
proizvodnju prirodnog plina, podzemno skladište plina, mrežu transportnih, magistralnih i regionalnih cjevovoda,
plinske distribucijske mreže, te proizvodnju i trgovinu ukapljenog naftnog
plina.
Domaća proizvodnja prirodnog plina trenutno
pokriva oko 58 posto potreba za plinom. S obzirom na sve veću potražnju za
prirodnim plinom udio uvezenog plina će se povećavati.
Slika 2.2.1. Proizvodnja
plina u Hrvatskoj (1990.-1999.), mil m3
Prirodni plin se dobiva iz 17 plinskih polja.
Najveći dio plina dolazi iz ležišta Molve, Kalinovac i Stari Gradec u sklopu
kojih su izgrađena postrojenja za preradu i pripremu plina za transport -
centralne plinske stanice Molve I, II i III. Njihovi ukupni instalirani
kapaciteti prerade iznose 9,5 mil. m3/dan.
Sustav za transport plina obuhvaća 2 162 km
visokotlačnog plinovoda čiji promjer iznosi od 80 do 500 mm (tablica 2.2.1.).
Sustav je projektiran na tlak do 50 bara. Nadzor i upravljanje sustavom provodi
se iz dispečerskog centra u Zagrebu. U sklopu ovog sustava nalazi se i 135
mjerno-redukcijskih stanica kapaciteta 4 000 - 100 000 m3/dan.
Tablica 2.2.1. Duljina
transportnih plinovoda u Hrvatskoj
Plinovodi |
Duljina
[km] |
Međunarodni |
35 |
Magistralni |
635 |
Regionalni |
710 |
Spojni |
255 |
Tehnološki |
527 |
Ukupno |
2
162 |
Podzemno skladište plina Okoli projektirano je
na radni obujam od 500 mil m3. Maksimalni kapacitet utiskivanja
iznosi 5 x 10 6 m3/dan, a maksimalni kapacitet crpljenja
5 x 10 6 m3/dan.
U Republici Hrvatskoj, distribuciju prirodnog
plina vrši 38 poduzeća, od kojih je samo dio usko specijaliziran za obavljanje
te djelatnosti, a duljina distribucijske plinske mreže iznosi oko 13 340 km.
Povrh toga, dva se poduzeća bave distribucijom gradskog i miješanog plina, a
jedno distribucijom isključivo miješanog plina.
Naftni sustav Republike Hrvatske obuhvaća proizvodnju nafte i kondenzata iz
domaćih i stranih polja, transport Jadranskim naftovodom, preradu nafte u
rafinerijama Rijeka, Sisak i Zagreb, te trgovinu naftnim derivatima.
Sirova nafta i kondenzat proizvode se iz 31
naftnog polja čime se zadovoljava oko 23 posto domaće potrošnje, a ostale
količine podmiruju se uvozom. Trend proizvodnje nafte u posljednjih nekoliko
godina prikazan je na slici 2.2.2.
Slika 2.2.2. Proizvodnja
nafte (1990.-1999.), tis. tona
Jadranski naftovod - JANAF, sustav za
međunarodni transport nafte, izgrađen je 1979. godine. Njime se transportira i
skladišti nafta za potrebe domaćeg tržišta, te za potrebe tržišta Slovenije,
Bosne i Hercegovine, Jugoslavije, Mađarske, Češke i Slovačke. Projektirani
kapacitet cjevovoda je 34 milijuna tona nafte godišnje, dok je instalirani
kapacitet JANAF-a 20 milijuna tona
nafte godišnje. Duljina trase iznosi 760 km, a kapacitet skladišta na
terminalima Omišalj, Sisak i Virje je 820 000 m3 (tablice 2.2.2. i
2.2.3.).
Tablica 2.2.2.
Kapaciteti naftnih terminala u Republici Hrvatskoj
TERMINAL |
SKLADIŠTE [m3] |
Omišalj |
680 000 |
Sisak |
100 000 |
Virje |
40 000 |
Tablica 2.2.3. Trase
JANAF naftovoda u Republici Hrvatskoj
TRASA |
PROMJER
[“] |
DULJINA
[km] |
Omišalj-Sisak |
36 |
180 |
Omišalj-Urinj |
20 |
7 |
Sisak-Virje
(Mađarska) |
28 |
109 |
Virje-Lendava |
12 |
73 |
Sisak-Slavonski
Brod |
28 |
157 |
Slavonski
Brod-Bosanski Brod (BiH) |
28 |
14 |
Slavonski
Brod - granica Yu |
26 |
85 |
Kapacitet prerade nafte u rafinerijama prikazan
je u tablici 2.2.4.
Tablica 2.2.4.
Kapaciteti prerade nafte u rafinerijama
RAFINERIJA |
Instalirani
kapaciteti prerade [tona/god] |
1.
Rafinerija nafte Rijeka - Urinj |
5
000 000 |
2.
Rafinerija nafte Sisak |
3
500 000 |
3.
Rafinerija nafte Zagreb |
45
000 |
UKUPNO |
8 545 000 |
Ukupan broj benzinskih postaja u 1999. godini u Republici
Hrvatskoj iznosio je 605, od čega je u vlasništvu INA d.d. Zagreb njih 402, a
ostale su u privatnom vlasništvu. Pod znakom INE ukupno je 470 stanica.
Elektroenergetski sustav obuhvaća proizvodne
kapacitete hidroelektrana, termoelektrana i NE Krško, te prijenosna i
distribucijska postrojenja.
Ukupna
proizvodnja električne energije u RH u 2000. godini iznosila je 9799 GWh i
pokrivala je oko 70 posto ukupne potražnje. Proizvodnja električne energije u
Hrvatskoj za razdoblje 1990. - 2000. godine prikazana je na slici 2.2.3.
Slika 2.2.3. Proizvodnja električne energije
(1990-2000.), GWh
Tablica 2.2.5.
Instalirani kapaciteti u elektranama u Republici Hrvatskoj (MW), u nuklearnoj elektrani (NE) Krško i elektranama izvan Hrvatske
|
Instalirani
kapaciteti |
Udio |
|
MW |
% |
Hidroelektrane
(HE) |
2
076 |
46 |
Termoelektrane
(TE) |
1
525 |
33 |
NE
Krško |
332 |
7 |
TE
izvan Hrvatske |
650 |
14 |
UKUPNO |
4 583 |
100 |
Izvor: Master
plan 2001.
Prijenos električne energije ostvaruje se na
400, 220 i 110 kV naponskim razinama, preko vodova ukupne dužine oko 7 000 km.
U mrežu su uključene TS 400/220(110) kV
i 220/110 kV, te TS 110/35(10,20) kV (tablica 2.2.6.).
Tablica 2.2.6.
Prijenosna mreža
PRIJENOSNA
MREŽA (km) |
|||
Napon (kV) |
Ukupno |
Nadzemno |
Kabel |
400 |
1161 |
1161 |
- |
220 |
1224 |
1224 |
- |
110 |
4777 |
4668 |
109 |
TRAFOSTANICE |
|||
Vrsta stanice |
Broj |
MVA |
|
400/220/110
kV* |
5 |
3400 |
|
220/110/x
kV |
15 |
3150 |
|
110/x
kV |
141 |
7285,5 |
Izvor: Ministarstvo
gospodarstva: Energija u Hrvatskoj 1995.-1999.
*TS Ernestinovo
2x300 MVA izvan pogona
Distribuciju električne energije čine TS 110/35
(30) kV, TS 110/10(20) kV, TS 35/10, TS 10/0,4 kV i vodovi (zračni i kabelski)
naponskih razina 110, 35 (30) i 0,4 kV (tablica 2.2.7.).
Tablica 2.2.7. Distribucijska mreža
DISTRIBUCIJSKA MREŽA (km) |
|||
Napon (kV) |
Ukupno |
Nadzemno |
Kabel |
110 |
70 |
66 |
4 |
35,
20, 10 |
33614 |
25381 |
8233 |
0,4 |
79880 |
62392 |
17488 |
TRAFOSTANICE |
|||
Vrsta stanice |
Broj |
MVA |
|
110/10(20)
kV |
16 |
1074,5 |
|
35/10(20)
kV |
342 |
3784 |
|
10(20)/0,4
kV |
21477 |
6898 |
Izvor:
Ministarstvo gospodarstva: Energija u Hrvatskoj 1995.-1999.
Ukupna potrošnja energije u Hrvatskoj od 369,83
PJ u 1999. godini, preračunata na količinu po stanovniku, iznosi približno 1940
kg ekvivalentne nafte. Takvom razinom potrošnje Hrvatska je na začelju u odnosu
na druge europske zemlje, a manju potrošnju imaju samo Rumunjska, Makedonija,
SR Jugoslavija, Turska, Moldavija, Bosna i Hercegovina te Albanija.
Slika 2.3.1. Struktura
neposredne potrošnje energije u razdoblju od 1988. do 1999. godine
Vidljiv je pad ukupne neposredne potrošnje
energije u razdoblju od 1990. do 1992. godine od 33,5 posto. U 1999. godini ona
iznosi približno 83 posto potrošnje iz 1988. godine. Potrošnja ugljena smanjivala
se s prosječnom stopom od 15,3 posto godišnje, dok je potrošnja ogrjevnog drva
u 1999. dosegla 60 posto vrijednosti iz 1988. godine. Potrošnja tekućih goriva
smanjivala se u razdoblju od 1990. do 1992. godine, nakon čega bilježi porast
tako da je u 1999. samo malo manja u odnosu na početak razdoblja. Potrošnja
prirodnog plina u 1999. godini veća je u odnosu na razinu predratne potrošnje
za oko 16 posto. Potrošnja električne energije ostvarila je pad od 33 posto u
razdoblju od 1990. do 1992. godine, a u 1999. godini iznosi približno 87 posto
vrijednosti iz 1988. godine. Potrošnja pare i vrele vode nakon pada u razdoblju
1990/91 praktično je ujednačena i u 1999. je iznosila 64 posto vrijednosti iz
1988. godine.
Promatrano po sektorima (slika 2.3.2) vidljiv je
pad potrošnje u neenergetske svrhe (indeks 1999/88 iznosi 0,75), pad potrošnje
u industriji (indeks 1999/88 iznosi 0,51), pad potrošnje u općoj potrošnji
(indeks 1999/88 iznosi 0,96) kao i pad potrošnje energije za pogon (indeks
1999/88 iznosi 0,57). Potrošnja u prometu nakon privremenog pada tijekom ratnog
razdoblja ostvaruje stalan porast tako da je u 1999. veća za 14,7 posto u
odnosu na 1998. godinu. Također su u odnosu na početak razdoblja povećani
gubici energetskih transformacija, kao i gubici transporta i distribucije
energije.
Slika 2.3.2. Struktura
ukupno utrošene energije - prikaz po sektorima
Slika 2.4.1. Ukupna
potrošnja (PT) i proizvodnja (PR) primarne energije u razdoblju 1988. - 1996.
Slika 2.4.1 prikazuje strukturu ukupne potrošnje
i proizvodnje primarne energije u razdoblju od 1988. do 1999. godine. Iz
vlastitih izvora zadovoljava se približno 50 posto ukupne potrošnje energije u
1999. godini. Ukupna potrošnja ogrjevnog drva i energija vodnih snaga osigurana
je u potpunosti iskorištavanjem vlastitih izvora na području Hrvatske. Vlastita
opskrbljenost prirodnim plinom iznosila je u 1999. godini 59 posto (74,4 posto
u 1988.). Udio proizvedene sirove nafte u ukupnoj potrošnji tekućih goriva
iznosio je 30 posto što je najmanja vrijednost do sada. Do 1993. godine
vlastita opskrbljenost sirovom naftom uvijek je bila veća od 50 posto. Udio
vlastitog ugljena iznosio je u 1999. samo 4,6 posto, dok u budućnosti treba
računati sa stopostotnom opskrbom iz uvoza.
U razdoblju od osnivanja Republike Hrvatske
kontinuirana opskrba narušena je u nekoliko slučajeva od kojih su navedeni
karakteristični.
U elektroenergetskom
sustavu (EES-u) prekinuta je mreža južne Hrvatske kada je zbog okupacije
postao neraspoloživ DV 380 kV Obrovac-Meline, odnosno DV 220 kV Konjsko-Brinje.
Njena veza s ostalim dijelovima sustava u paralelnom pogonu s UCPTE ostala je
kroz BiH do 26. rujna 1991. godine kada je onesposobljena TS Ernestinovo. Ovo
je stanje potrajalo do 21. prosinca 1995. godine. U sklopu interventnog
programa u Dalmaciji su postavljene plinske i diesel elektrane ukupne snage
175,8 MW na jedanaest lokacija. Projektom “Otočne veze” povezana je Dalmacija s
ostalim dijelom EES-a preko zračno-kabelske veze 110 kV od TS Melina preko
otoka Krka, Raba i Paga do Zadra (završeno u srpnju 1994. godine) te ličkim
krakom; dalekovodom Lika-Karlobag-Novalja. Uz smanjenje proizvodnje iz
hidroelektrana i termoelektrana zbog njihova oštećenja ili zato što su se
nalazile na privremeno okupiranom području već je spomenut i prekid ugovorene isporuke iz Srbije i BiH
(poglavlje 2.6. - Ratne štete). Izgradnjom i puštanjem u pogon 400 kV
dalekovoda Tumbri (RH) – Heviz (Mađarska) stabilizirana je situacija u
sjeverozapadnom dijelu EES-a RH i otvorene su mogućnosti uvoza/izvoza i
tranzita električne energije.
Tijekom 1995. godine došlo je do sedmomjesečnog
prekida dobave prirodnog plina iz
Rusije tako da je uvoz iznosio 273,9 milijuna m3 u odnosu na 879
milijuna m3 u 1996. godini. Vlastita proizvodnja u toj godini
povećana je za 9,7 posto u odnosu na 1994., odnosno 10 posto u odnosu na
1996.godinu, a veće su količine povučene iz podzemnog skladišta Okoli (127,6
milijuna m3 u odnosu na 27 milijuna m3 u 1994.) Ukupna
potrošnja prirodnog plina bila je 8 posto manja u odnosu na 1994. odnosno 11
posto manja u odnosu na 1996. godinu. Razina opskrbljenosti industrije ostala
je tijekom tog razdoblja na istoj razini, a u općoj potrošnji zabilježen je
porast od 22,7 posto u odnosu na 1994. godinu. Istovremeno, potrošnja prirodnog
plina za energetske transformacije ostvarila je pad od 31 posto što može biti
objašnjeno prijelazom na drugo gorivo.
Ukupna proizvodnja derivata nafte iz rafinerija pala je sa 6 765 tisuća tona u 1990.
godini na 3 896 tisuća tona u 1992., odnosno za 34 posto. Nakon tog razdoblja proizvodnja raste, te u 1996. godini
iznosi 5 037,7 tisuća tona (porast od 29 posto), dok je u 1999. godini iznosila
5 429,6 tisuća tona. Vlastita proizvodnja sirove nafte smanjena je u razdoblju
1990./92. za 30 posto. Tome je između ostalog pridonijela i okupacija polja
Đeletovci, Ilača i Privlaka u istočnoj Slavoniji koja su prestala s radom 15.
rujna 1991., a vraćena u sustav INE 19. kolovoza 1996. godine.
Zbog oštećenja sustava JANAF na terminalu Sisak
i dijelovima trase Omišalj-Sisak i Sisak-Slavonski Brod, te otuđivanja dijelova
sustava izvan teritorija Republike Hrvatske došlo je do značajnog pada
transportiranih količina (slika 2.4.2.), ali je to prije svega imalo utjecaj na
gubitak tržišta u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.
Slika 2.4.2.
Transportirane količine kroz naftovod JANAF 1987.-1999.
Tijekom cijelog razdoblja od osnivanja Republike
Hrvatske problem naplate umreženih energenata (električna energija, prirodni
plin, gradski plin i javna toplina) stvarao je dodatne probleme poduzećima koja
opskrbljuju potrošače tim energentima.
Tijekom 1994. godine dugovanja potrošača
Hrvatskoj elektroprivredi iznosila su 1,34 mjesečne fakture, a rasla su iz
godine u godinu, da bi 1997. godine iznosila 2,6 mjesečne fakture. U tom se
razdoblju naplaćenost od kućanstava postepeno poboljšavala, tako da danas
gospodarstvo sudjeluje s više od 70 posto u ukupnom dugu.
Gradska plinara Zagreb ima godišnju naplatu od
oko 80 posto. Preostalih 20 posto potrošača kasni s plaćanjem pri čemu je udio
široke potrošnje nešto manji od polovice tog udjela.
U javnom toplinarstvu u Zagrebu naplata kasni do
tri mjeseca, a u tome gospodarstvo sudjeluje s oko 70 posto.
Kod efikasnosti energetskih sustava promatramo
efikasnost energetskih transformacija, te transporta/prijenosa i distribucije.
Razina efikasnosti ovisna je o specifičnostima pretvorbe, dakle o
karakteristikama pojedinoga energetskog sustava.
Zajednička ocjena je da su gubici u energetskim
sustavima iznad uobičajene razine gubitaka u razvijenim zemljama. Pri tome se
mora imati u vidu da je Republika Hrvatska vrlo zahtjevna u dimenzioniranju
infrastrukture te da će razina gubitaka biti uvijek nešto veća nego kod geografski
kompaktnijih zemalja.
Prosječna efikasnost transformacije pri proizvodnji električne energije iznosi
37 posto. Gubici u prijenosnoj elektroenergetskoj mreži na području RH iznosili
su 1999. godine 3,5 % od ukupno potrošene (energy supplied) električne
energije.
Ukupni registrirani gubici električne energije u
distribucijskoj djelatnosti HEP-a 1999. godine iznosili su 10,9% električne
energije preuzete iz prijenosne mreže. Tehnički gubici u sustavu za distribuciju
električne energije u odnosu na energiju preuzetu iz prijenosne mreže iznosili
su 5,1%. Prema tome veći dio gubitaka u distribucijskoj mreži čine netehnički
gubici (krađa, neispravna brojila, sustav obračuna,...).
Gubici prerade u rafinerijama u Republici
Hrvatskoj kreću se u rasponu od 0,8 do 1 posto (izuzetak je 1996. godina u
kojoj su gubici iznosili 1,47 posto), što je nešto više od svjetskih standarda
(0,56 ±
0,2 posto). Vlastita potrošnja naftnih derivata u rafinerijama iznosila je u
1999. godini 317,4 tisuća tona, odnosno 5,8 posto od ukupno proizvedenih
količina u rafinerijama (svjetski standard iznosi 4 posto).
U plinskom sektoru, ukupni su gubici u 1999.
godini iznosili (uključujući i distribuciju, a prema energetskim bilancama)
78,3 milijuna m3, odnosno 2,9 posto ukupne potrošnje. Vlastita
potrošnja u istoj godini iznosila je 126,2 milijuna m3, odnosno 4,7
posto ukupne potrošnje.
U Zagrebu prosječni
gubici topline iz mreže TE-TO iznose 10,5 posto, a iz mreže EL-TO 13,7 posto
godišnje. Dnevni gubici vode zbog dotrajalosti cjevovoda i ostale opreme iznose
između 4 i 8 posto ukupnog volumena vrelovodne mreže, što je u relativnom
iznosu 5 do 10 puta više od gubitaka u toplinskim mrežama zapadnoeuropskih
gradova. U Osijeku dnevni gubici vode u vrelovodnoj mreži iznose od 1 do 2
posto. Toplinske gubitke vrelovoda je teško odrediti jer ne postoji mjerenje
utroška toplinske energije u svim toplinskim stanicama.
U Zagrebu, prosječno specifično toplinsko
opterećenje stambenih potrošača uključenih u centralizirani toplinski sustav
iznosi 125 do 130 W/m2, a u Osijeku 133 W/m2. Prosječna
specifična toplinska potrošnja u Zagrebu iznosi 217 kWh/m2 , a u
Osijeku 183 kWh/m2 (bez tople sanitarne vode koju ima samo dio
potrošača priključenih na blok kotlovnice). Zapadnoeuropski pokazatelji su dva
do tri puta niži.
Zbog nedostupnosti podataka prikaz je ograničen
samo na gradove Zagreb i Osijek. Za ostale gradove nisu dostupni podaci, ali
zbog minimalnih količina toplinske energije oni ne utječu na ovaj prikaz.
Prema “Uputi za primjenu Zakona o utvrđivanju
ratne štete” ( "Narodne novine", br. 54/93.) predviđeno je da se
cjelokupna ratna šteta procjenjuje po cijenama na dan 31. prosinca 1990. godine
u HRD, tj. po tadašnjem tečaju 1 DEM = 7 HRD. U konačnom izvješću predviđeno je
da se iznosi ratnih šteta iskazuju u hrvatskim kunama prema prosječnom tečaju 1
DEM = 3,6 kn (pa je navedeni tečaj korišten i u daljnjem prikazu). Sveukupne
ratne štete prikazane su u tablici 2.6.1.
Tablica 2.6.1. Sveukupne
ratne štete - prikaz po sustavima
|
Šteta
u 000 kn |
Elektroenergetski sustav |
|
HEP
d.d. |
21
091 483 |
Naftni i plinski sustav |
|
INA
d.d. |
12
535 517 |
JANAF |
3
628 079 |
Sveukupno |
37 255 079 |
Sumarni prikaz izravnih ratnih šteta po
funkcijskim cjelinama te neizravnih šteta u HEP-u iznesen je u tablici 2.6.2.
Tablica 2.6.2. Sumarni
prikaz ratnih šteta u HEP-u
Naziv |
Šteta
u 000 kn |
Izravne
ratne štete |
|
•
objekti proizvodnje |
269
974 |
•
objekti prijenosa |
623
419 |
•
objekti distribucije |
1
914 188 |
•
zamjenski objekti (interventni program) |
1
191 729 |
•
troškovi privremenih mjera obrane |
30
956 |
Ukupno: |
4
030 266 |
•
imovina u republikama bivše Jugoslavije |
5
534 017 |
Neizravne
ratne štete |
11
527 200 |
Sveukupno: |
21 091 483 |
Neizravne ratne štete nastale su: zbog velikog
pada potrošnje i smanjene proizvodnje po nižim cijenama iz HE i TE; zbog
njihova oštećenja ili zato što su se nalazile na privremeno okupiranom
području; zbog prekida ugovorene isporuke iz Srbije i BiH (od predviđene isporuke od 3 566 GWh godišnje, HEP-u je u
1991. godini isporučeno 2 870 GWh, u 1992. godini 574 GWh, a u 1993. i 1994.
godini nije bilo isporuke), te zbog uvoza skupe električne energije i izgradnje
skupih interventnih elektrana u okviru zamjenskih objekata.
Prema konačnom izvješću predanom Državnoj
komisiji za ratne štete pri Ministarstvu financija, INA d.d. pretrpjela je u razdoblju od 1990. do 1997. godine štete u
visini kako je prikazano u tablici 2.6.3.
Tablica 2.6.3. Ukupne
ratne štete za razdoblje 1990. - 1997. - INA
Naziv |
Šteta
u 000 kn |
Izravne
ratne štete |
2
381 216 |
Neizravne
ratne štete |
9
948 568 |
Troškovi |
205
733 |
Ukupno: |
12 535 517 |
Ratne štete koje je pretrpio sustav za transport nafte JANAF
prikazane su u tablici 2.6.4.
Tablica 2.6.4. Pregled
procijenjene štete po kategorijama - JANAF
Naziv |
Šteta
u 000 kn |
•
Izravne ratne štete |
658
079 |
•
Neizravne ratne štete |
2
970 000 |
Ukupno: |
3
628 079 |
Materijalne štete na plinskim postrojenjima
komunalnih distributera plina u istočnoj Hrvatskoj do srpnja 1992. godine
procijenjene su na 7,9 milijuna kuna, ali ne obuhvaćaju gubitke zbog neprodanih
količina plina.
Energetski je sektor u velikoj mjeri odgovoran
za stanje okoliša, kako na lokalnoj tako i regionalnoj i globalnoj razini.
Utjecaji energetskih izvora, promatrano u lancu od proizvodnje do potrošnje
energije vrlo su raznovrsni. Svakako najveći problemi vezani su uz emisije štetnih
tvari u atmosferu i s tim u vezi onečišćenja u urbanim sredinama,
zakiseljavanje, pojavu visokih koncentracije prizemnog ozona te globalni
problem stakleničkog plina CO2.
Ostali problemi, kao što su utjecaj na vode,
proizvodnja otpada, zauzeće zemljišta, buka i vibracije, utjecaj na biološku
raznolikost i krajobrazne značajke, pretežito su lokalnog obilježja i time
manje predmet strategijskog planiranja. Ova pitanja rješavaju se na razini
pojedinih projekata, a primjenom postojeće regulative, utjecaji se svode na
prihvatljivu razinu. Nepotpuna regulativa razlog je što su neki energetski
objekti u prošlosti imali veliki utjecaj na okoliš. Značajna prekretnica svakako je propisivanje obveze o izradi
studije utjecaja na okoliš 1986. godine, u vrijeme kada je to imalo vrlo malo
zemalja u Europi.
Primjeri lokalnog onečišćenja bile su visoke
koncentracije sumpor dioksida u okolici TE Plomin u vrijeme kada je korišten
samo visokosumporni raški ugljen i niski dimnjak. Problemi koksare Bakar bili
su vezani uz onečišćenje zraka i krajobrazno nagrđenje. Ostaci prerade nafte iz
Rafinerije Urinj i danas su problem grada Rijeke (deponija Sovjak). Do
nekontroliranih akcidentalnih ispuštanja iz rafinerija, cjevovoda i prilikom
brodskog prijevoza dolazi i danas, a opasnost od novih nezgoda nije otklonjena.
Sve češće su rasprave o hidroelektranama koje su do nedavno u javnosti smatrane
vrlo prihvatljivim ekološkim rješenjima. Ne treba izgubiti iz vida i nesreće i
opasnosti koje su posljedice nekvalitetno izvedene instalacije i vodovi
energetskih mreža (npr. eksplozija u Puli zbog neadekvatnog održavanja plinske
mreže).
Treba istaknuti da se za energetski sektor u
okviru publiciranih nacionalnih bilanci emisije već niz godina iskazuje i
emisija štetnih tvari u atmosferu. Isto tako, planiranje razvoja
elektroenergetskog sustava Hrvatske već se dugo godina provodi po načelima
ekonomičnosti uz uvažavanje potreba zaštite okoliša. S tim u vezi vrijedna je
spomena inicijativa Hrvatske elektroprivrede, koja je objavila Deklaraciju o
zaštiti okoliša kao početni korak u uspostavi sustavne skrbi o okolišu po
načelima suvremenih zapadnih tvrtki i međunarodnih standarda (ISO 14000).
Glavne onečišćujuće tvari koje se emitiranju
izgaranjem fosilnih goriva su sumporov dioksid (SO2), dušikovi
oksidi (NOx), ugljikov monoksid (CO), čestice i staklenički plin
ugljikov dioksid (CO2). Plinovi SO2 i NOx,
osim njihovoga štetnog djelovanja na zdravlje, poznati su kao
"kiseli" plinovi jer njihovom transformacijom prilikom daljinskog
transporta nastaju kiseli sastojci koji se talože iz atmosfere u obliku mokrog
(kisele kiše) i suhog taloženja. Plin NOx sudjeluje uz VOC (hlapive
organske tvari) u stvaranju fotooksidativnog plina ozona (O3), koji
štetno djeluje na zdravlje i vegetaciju. Čestice nose na sebi različite štetne
kemijske elemente i spojeve (npr. teške kovine), dok je plin CO2
najznačajniji uzročnik globalnog zatopljenja
Udio energetskog sektora u ukupnim emisijama
sumpornog dioksida (SO2), dušičnih oksida (NOx) i ugljičnog
dioksida (CO2) u Hrvatskoj za razdoblje od 1995. do 1999. godinu
prikazan je na slici 2.7.1.
Slika 2.7.1. Udio
energetskog sektora (ložišta i mobilnih izvora) u ukupnoj emisiji u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je primjetan trend povećanja emisija
većine onečišćujućih tvari, koji je uzrokovan u najvećoj mjeri povećanjem
potrošnje fosilnih goriva. Znatno su povećane emisije SO2 iz
ložišta, i to prije svega iz termoelektrana HEP-a, dok je u posljednjih
nekoliko godina najveći porast emisije NOx iz mobilnih izvora.
Emisija CO2 direktno ovisi o energetskoj potrošnji, tj. dobar je
pokazatelj utroška goriva. Zbroji li se doprinos stacionarnih i mobilnih
energetskih izvora može se reći da je energetski sektor uzrok oko 99 posto
emisije SO2, 97-98 posto NOx i 86-89 posto CO2.
U prometu je primjetno, s jedne strane povećanje
broja registriranih vozila i potrošnje goriva za potrebe cestovnog prometa, a s
druge strane uporaba kvalitetnijeg goriva s nižim sadržajem sumpora i olova te
veći udio bezolovnog benzina i vozila s ugrađenim katalizatorom. Pod utjecajem
ovih suprotnih trendova u 1999. godini dolazi do smanjenja emisija SO2
i NOx a povećanja emisija CO2. Dok je porast emisija SO2
iz ložišta posljedica veće proizvodnje termoelektrana i pada kvalitete
isporučenog lož ulja (veći sadržaj sumpora). Rezultati proračuna emisije iz
energetike za 1999. godinu prikazani su u tablici 2.7.1.
Tablica 2.7.1. Emisija
SO2, NOx i CO2 iz energetskog sektora u 1999.
godini
|
SO2 |
NOX |
CO2 |
|||
|
t/god |
% |
t/god |
% |
kt/god |
% |
Termoelektrane |
47092 |
52,8 |
11506 |
16,3 |
4071 |
23,5 |
Kućne
kotlovnice i ložišta u domaćinstvima |
6158 |
6,9 |
3820 |
5,4 |
3033 |
17,5 |
Energetska
postrojenja u industriji |
28909 |
32,4 |
11438 |
16,2 |
4966 |
28,7 |
Cestovni
promet |
4075 |
4,6 |
28634 |
40,7 |
4117 |
23,8 |
Ostali
mobilni izvori |
2984 |
3,3 |
15018 |
21,3 |
1138 |
6,6 |
Ukupno |
89218 |
100 |
70416 |
100 |
17325 |
100 |
Sukladno rezultatima za 1999. godinu emisija SO2
najvećim dijelom potječe iz termoelektrana (53 posto) i iz energetskih
postrojenja u industriji (32 posto), a tek manjim dijelom iz prometa. Najviše
se SO2 emitira iz ložišta na tekuća goriva, posebno iz onih koja
koriste teško loživo ulje. Emisija SO2 u 1999. godini manja je za
oko 50 u odnosu na emisiju iz referentne 1990. godine.
Najveći udjel u emisiji NOx, u 1999.
godini, imaju mobilni energetski izvori (62 posto). Emisija je u velikoj mjeri
(preko 40 posto) posljedica izgaranja goriva u cestovnom prometu, a ovisi o
tipu i starosti vozila te tehnološkim rješenjima za smanjenje emisije (vrsta i
izvedba katalizatora). U prometu najviše emisije NOx dolazi iz teških
teretnih vozila i osobnih vozila. Emisija NOx je 18 posto niža od
emisije iz 1990. godine.
Iz prometa, osim gore navedenih tvari, značajne
su emisije hlapivih organskih tvari (VOC) i sitnih čestica te niza otrovnih i
kancerogenih spojeva kao što su olovo, benzen, butadien i policiklički
aromatski ugljikovodici (PAU). Osim emisije zbog izgaranja goriva, veliki dio
emisije posljedica je ishlapljivanja tekućeg goriva iz benzinskih automobila,
prilikom pretakanja i skladištenja goriva. Značajna je tako i emisija
stakleničkog plina metana do koje dolazi zbog gubitaka pri transportu,
distribuciji, preradi i skladištenju prirodnog plina.
Emisija CO2 u 1999. godini je
najvećim dijelom iz ložišta (oko 70 posto) pri čemu se iz termoelektrana
emitira 24 posto. Udjel emisije CO2 iz hrvatskih termoelektrana
relativno je mali u usporedbi s drugim zemljama što je posljedica značajnog
učešća hidroenergije i prirodnog plina u proizvodnji električne energije.
Emisija CO2 za 1999. godinu je 14 posto niža od emisije 1990.
godine.
Treba naglasiti da je s gledišta emisije CO2
prirodni plin u prednosti prema tekućem i krutom gorivu (približan odnos
1:0,75:0,55). Međutim ako se promatra čitavi gorivi ciklus, uzimajući u obzir
emisije metana pri proizvodnji, preradi, transportu, skladištenju i
distribuciji plina, tada se prirodni plin približava tekućem gorivu.
Preliminarni proračuni za Hrvatsku pokazuju da na emisiju prirodnog plina, uz
pretpostavku vrlo malih gubitaka u plinskom sustavu od 1,5 posto, treba dodati
barem 20 posto emisije koja nastaje u lancu do neposredne potrošnje (Izvor: Prirodni plin i zaštita okoliša,
Gospodarstvo i okoliš, 29/97)
Proračuni emisije teških metala pokazuju da su
1999. godine energetski izvori imali udjel preko 90 posto u emisiji
najznačajnijih teških metala – olova, žive i kadmija, i to: Pb – 99 posto
(uglavnom promet), Hg – 93 posto, a Cd 94 posto.
Slika 2.7.2. Emisija SO2,
NOx i CO2 po stanovniku, 1994. godina
Usporedba emisije SO2, NOx
i CO2 u Hrvatskoj po stanovniku s odgovarajućom emisijom drugih
europskih zemalja dana je na slici 2.7.2. Emisija po stanovniku u Hrvatskoj je
za sve onečišćujuće tvari među najmanjom u Europi.
Ističe se ovdje mala emisija CO2 po
stanovniku, na razini od 5,0 t/stanovnik u 1990. godini, a prema obvezama iz
Kyoto protokola tu emisiju bi do razdoblja od 2008. do 2012. godine trebalo još
smanjiti za 5 posto.
Kakvoća se zraka u naseljima posljednjih deset
godina poboljšavala, zahvaljujući plinofikaciji, uvođenju daljinskog grijana iz
toplana, zamjena ugljena drugim vrstama goriva te “gašenjem” nekih velikih
izvora emisije (Koksara Bakar, visoke peći u Sisku, Tvornica ferolegura).
Današnja kakvoća zraka u naseljima uglavnom je I. kategorije (čist i neznatno
onečišćen zrak) i II. kategorije (umjereno onečišćen zrak).
Prema podacima Instituta za medicinska
istraživanja i medicinu rada za 2000. godinu je u Zagrebu uglavnom bio zrak I.
kategorije, a samo na nekoliko postaja je zabilježena II. kategorija kakvoće
zraka zbog povišenih koncentracija ledbećih čestica, teških metala u lebdećim
česticama i NO2. III. kategorija kakvoće zraka je zabilježena u
Karlovcu na dvije mjerene postaje, a Sisku i Labinu na jednoj postaji. U
Karlovcu i Labinu se pojavljuju problemi s taložnom tvari, dok je u Sisku uzrok
onečišćenosti zraka H2S. Navedena onečišćenja nisu posljedica samo
energetskih izvora.
Prioritet u rješavanju problema zaštite zraka su
čestice i sumpor dioksid, a potom specifična onečišćenja iz prometa i
industrijskih postrojenja. Od energetskih izvora najveće udjele u onečišćenju
zraka imaju promet i niska ložišta, stoga je mjere za smanjenje emisije
najznačajnije usmjeriti u ove sektore.
Daljinskim prijenosom onečišćenja dolazi do
taloženja sumpornih i dušikovih spojeva te do pojave povišenih koncentracija
troposferskog ozona što je štetno za šume i usjeve. Taloženje sumpora, a
posebno dušika prelazi podnošljive razine za šumske ekosustave, posebno za
područje Gorskog kotara. Proračuni koji se provode u okviru Konvencije o
prekograničnom daljinskom onečišćenju zraka pokazuju da je Hrvatska veći
"uvoznik" onečišćenja nego "izvoznik".
Vrlo zoran prikaz utjecaja energetskih izvora u
Hrvatskoj na emisiju sumpora te doprinos pojedinih europskih zemalja i Hrvatske
taloženju sumpora, dan je na slici 2.7.3.
Slika 2.7.3. Bilanca
emisije i taloženja sumpora (SO2-S) u Hrvatskoj, godina 1996.
Iz slike se može vidjeti da u ukupnom taloženju
sumpora domaći energetski izvori imaju učešće oko 6 posto (slika 2.7.3), dok u
ukupnom taloženju dušika (NOx-N) samo oko 2 posto. Neke susjedne
zemlje više doprinose taloženju nego mi sami. S gledišta regionalnog utjecaja
koji se odnosi na zakiseljavanje i eutrofikaciju plinova pokazuje se da je za
Hrvatsku veći problem pitanje eutrofikacije, odnosno prekomjerno taloženje
dušika. Proračun pokazuje i prekoračenje kritičnih vrijednosti koncentracija
troposferskog ozona, koji je isto posljedica međunarodnog onečišćenja.
Zakonodavni i institucionalni okvir energetskog
sektora Republike Hrvatske tvori, uz Ustav cijeli niz zakona te veliki broj
podzakonskih akata.
Ustav
Republike Hrvatske ("Narodne
novine", br. 41/01.) daje temelje poduzetničkog djelovanja u Republici
Hrvatskoj. Inozemnim ulagačima Ustav jamči slobodni transfer dobiti kao i
slobodni transfer uloženog kapitala ukoliko odluče smanjiti ili obustaviti
svoje ulaganje u Hrvatskoj. Prava
stečena ulaganjem ne mogu se umanjiti zakonom niti bilo kojim drugim pravnim
aktom.
Hrvatski sabor je 1997. godine ratificirao Ugovor o Energetskoj povelji ("Narodne novine",
br. - Međunarodni ugovori br. 15/97.) kojom se pretpostavlja uvođenje modela
dugoročne energetske suradnje u Europi u okviru tržišnog gospodarstva. Time je
Republici Hrvatskoj omogućen pristup međunarodnim energetskim tijekovima, a
ujedno se Hrvatska obvezala osigurati pristup u svoj energetski sustav. Vlada
je 1998. godine donijela Uredbu o
potvrđivanju Protokola Energetske povelje o energetskoj učinkovitosti i
pripadajućim problemima okoliša ("Narodne novine", br. -
Međunarodni ugovori br. 7/98.) koji promovira energetsku efikasnost i
dosljednog smanjivanje negativnih utjecaja energetskih sustava na okoliš te
potiče suradnju na području energetske učinkovitosti.
Zakon
o energiji ("Narodne
novine", br. 68/01.) uređuje mjere za sigurnu i pouzdanu opskrbu
energijom, njenu učinkovitu proizvodnju i korištenje, akte kojima se utvrđuju i
temeljem kojih se provodi energetska politika i planiranje energetskog razvitka
te obavljanje energetskih djelatnosti na tržištu ili kao javnih usluga. Zakon
se primjenjuje od 1. siječnja 2002.
Zakon
o regulaciji energetskih djelatnosti ("Narodne
novine", br. 68/01.) osniva Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti
kao neovisnog regulatora energetskog tržišta.
Zakon
o tržištu električne energije ("Narodne novine", br. 68/01.) uređuje obavljanje
djelatnosti proizvodnje, prijenosa, distribucije i opskrbe električnom
energijom, vođenja elektroenergetskog sustava i organiziranja tržišta
električnom energijom. Zakon definira status HEP-a u procesu reforme hrvatskoga
energetskog sektora te propisuje obvezu organizacionog usklađivanja HEP-a s
odredbama Zakona o energiji i Zakona o tržištu električne energije. Zakon se
primjenjuje od 1. siječnja 2002. Danom početka primjenjivanja ovoga Zakona
prestaje važiti Zakon o elektroprivredi.
Zakon
o tržištu plina ("Narodne novine", br. 68/01.)
uređuje obavljanje energetskih djelatnosti dobave, transporta i distribucije
plina. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2002.
Zakonom
o tržištu nafte i naftnih derivata ("Narodne
novine", br. 68/01.) određeno je da se sve djelatnosti u sektoru nafte i
naftnih derivata obavljaju na slobodnom tržištu. U nadležnosti ministarstva
nadležnog za pitanja energetike je utvrđivanje maksimalne cijene za naftne
derivate. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2002.
Zakonom
o elektroprivredi ("Narodne novine", br. 31/90.,
61/91., 26/93., 78/94., 105/99., 111/99. i 51/01.) HEP je utemeljen prvo kao javno poduzeće, a poslije je postao dioničko društvo u vlasništvu države. Planom
restrukturiranja i privatizacije Vlada može donijeti odluku o prodaji 25 posto
dionica HEP-a, dok je za svaku daljnju prodaju dionica potrebna suglasnost
Hrvatskog sabora. Temeljne aktivnosti HEP-a su proizvodnja, prijenos i upravljanje
elektroenergetskim sustavom, te distribucija električne energije. HEP se,
također, bavi proizvodnjom i distribucijom topline u Zagrebu i Osijeku preko
centraliziranoga toplinskog sustava te distribucijom plina u Osijeku.
Prema Zakonu
o INI iz 1993. godine INA je postala dioničko društvo u stopostotnom državnom vlasništvu. Država će
moći prodavati dionice i to na način da će odluku o prodaji 25 posto dionica
donijeti Vlada, a za prodaju većeg postotka dionica bit će potrebna suglasnost
Hrvatskoga sabora. Organizacijskim restrukturiranjem je utemeljena INA-Grupa kao skup društava kapitala
koja su objedinjena pod jedinstvenim vođenjem od strane INE-Industrije nafte
dioničarskog društva .
Zakon
o državnim robnim zalihama ("Narodne
novine", br. 68/98.) uređuje uvjete za stvaranje, uporabu i obnavljanje
državnih robnih zaliha, osigurava prostor za njihov smještaj i čuvanje, te
uređuje prava i dužnosti državnih tijela u upravljanju robnim zalihama, u koje
se između ostalog, ubrajaju i naftni derivati.
Zakon
o državnom inspektoratu ("Narodne
novine", br. 76/99.) uređuje inspekcijske poslove, ustrojstvo i način rada
Državnog inspektorata. Državni inspektorat obavlja, uz ostale zakonom propisane
inspekcijske poslove, nadzor nad obavljanjem poslova i provedbu propisa o
elektroenergetici, rudarstvu i posudama pod tlakom.
Zakon
o gradnji ("Narodne novine", br. 52/99. i
75/99.) određuje uvjete za projektiranje, gradnju, održavanje građevine te
rekonstrukciju i uklanjanje građevine ili njena dijela.
Zakon
o iznimnim mjerama kontrole cijena ("Narodne
novine", br. 73/97.) uređuje uvjete pod kojim nadležna državna tijela mogu
poduzimati mjere kontrole u području cijena i način provedbe tih mjera. Vlada
može, samo iznimno, utjecati na formiranje cijena na tržištu. Poduzeća mogu
cijene, odnosno tarife za prodaju električne energije, nafte, prirodnog plina i
osnovnih naftnih derivata mijenjati uz informiranje Vlade ili jedinica lokalne
samouprave.
Zakon
o izvlaštenju ("Narodne novine", br. 9/94. i
35/94.) propisuje da se nekretnina, uz naknadu vlasniku, može izvlastiti radi
izvođenja radova ili izgradnje objekata energetske infrastrukture te za potrebe
istraživanja i eksploatacije rudnog blaga.
Zakon
o komunalnom gospodarstvu ("Narodne
novine", br. 36/95., 70/97.,
128/99., 57/00., 129/00. i 59/01.) propisuje da se opskrba plinom i opskrba
toplinskom energijom obavljaju kao komunalne djelatnosti, na temelju koncesije
koju podjeljuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.
Zakon
o koncesijama ("Narodne novine", br. 88/92.)
propisuje da se koncesijom stječe pravo gospodarskog korištenja prirodnih
dobara te drugih dobara za koje je zakonom određeno da su od interesa za
Republiku Hrvatsku, pravo obavljanja djelatnosti od interesa za Republiku
Hrvatsku te pravo na izgradnju i korištenje objekata i postrojenja potrebni za
obavljanje tih djelatnosti načelno Odluku o koncesiji donosi Hrvatski sabor na
temelju javnog prikupljanja ponuda ili javnog natječaja ili na zahtjev.
Koncesija se može dati domaćoj ili stranoj, pravnoj ili fizičkoj osobi na
razdoblje od najviše 99 godina.
Zakon
o normizaciji ("Narodne novine", br.
55/6.) uređuje sustav normizacije i
temeljne zahtjeve za proizvode, procese i usluge, sustav ocjenjivanja
sukladnosti te donošenje propisa i normi radi razvoja hrvatskog tržišta te
uključivanja Republike Hrvatske u međunarodne gospodarske tijekove, zaštite
života i zdravlja ljudi, zaštite okoliša, zaštite potrošača, tipizacije i
ujednačavanja proizvoda, procesa i usluga i razumnog iskorištavanja prirodnih
dobara i energije te brzog i točnog obrađivanja i prijenosa podataka.
Zakon
o posebnom porezu na naftne derivate ("Narodne
novine", br. 55/00., 101/00. i 27/01.) uređuje oporezivanje naftnih
derivata koji se proizvode i prodaju u Republici Hrvatskoj, izvoze i Republike
Hrvatske te uvoze u carinsko područje Republike Hrvatske.
Zakon
o poticanju ulaganja ("Narodne
novine", br. 73/00.) uređuje poticanje ulaganja domaćih i inozemnih
pravnih ili fizičkih osoba u cilju poticanja gospodarskog rasta, razvitka i
ostvarenja gospodarske politike Republike Hrvatske, Njenog uključivanja u
tokove međunarodne razmjene i jačanja konkurentne sposobnosti hrvatskog
gospodarstva. U smislu ovoga Zakona poticanje ulaganja je sustav poticajnih
mjera te poreznih i carinskih povlastica.
Zakon
o privatizaciji ("Narodne novine", br. 21/96.,
71/97. i 73/00.) definira privatizaciju kao dio ukupne gospodarske i razvojne
strategije i politike Republike Hrvatske, te propisuje da će se privatizacija
INA-Industrija nafte d.d. i Hrvatske elektroprivrede d.d urediti posebnim
zakonom.
Zakon
o računovodstvu ("Narodne novine", br. 90/92.)
nadopunjava pravnu osnovu za tržišno gospodarenje u Republici Hrvatskoj.
Primjenom Zakona temeljna računovodstvena izvješća postaju čitljiva i
razumljiva za poslovne partnere u inozemstvu.
Zakonom
o rudarstvu ("Narodne novine", br.
35/95.), kao posebnim zakonom, uređeno je da koncesiju za istraživanje i
eksploataciju prirodnog plina i nafte daje Vlada Republike Hrvatske. Koncesiju
za istraživanje i eksploataciju svih ostalih mineralnih sirovina u koje se
ubraja i ugljen, izdaje na zahtjev, Ministarstvo gospodarstva, odnosno
županijski ured ili ured Grada Zagreba nadležan za poslove rudarstva.
Zakon
o trgovačkim društvima ("Narodne
novine", br. 111/93., 34/99. i 121/99.) propisuje oblike trgovačkih
društava i daje supsidijarna rješenja za njihovo djelovanje. Zakon ne pravi
razliku između domaćih i inozemnih osoba, osim uvjeta uzajamnosti, tako da one
imaju jednak pravni položaj pri osnivanju društava, ali i tada kada inozemna osoba
nakon osnivanja ulazi u takvo društvo i kada raspolaže pravima koja ima u
društvu. Zakon sadrži odredbe o povezivanju društava ostvarujući načela zaštite
povezanih društava u kojima druga društva imaju utjecaj na upravljanje te
zaštitu članova i vjerovnika tih društava.
Zakon
o trgovini ("Narodne novine", br. 11/96.,
101/98., 30/99., 75/99. i 62/01.) uređuje uvjete za obavljanje djelatnosti
trgovine na domaćem tržištu, obavljanje trgovine s inozemstvom, zaštitne mjere
pri uvozu i izvozu, mjere ograničavanja obavljanja trgovine, nepošteno tržišno
natjecanje te nadzor i upravne mjere.
Zakon
o vodama ("Narodne novine", br.107/95.)
uređuje pravni položaj voda i vodnog dobra, načine i uvjete upravljanja vodama,
zaštitu voda, način obavljanja poslova kojima se ostvaruje upravljanje vodama
te druga pitanja koja su značajna za uprvljanje vodama.
Zakon
o zaštiti okoliša ("Narodne novine " 82/94. i
128/99.) cjelovito uređuje pitanja zaštite okoliša. Državna uprava za zaštitu
prirode i okoliša nadležna je za nadzor provođenja ovog zakona.
Zakon
o zaštiti tržišnog natjecanja ("Narodne
novine", br. 48/95., 52/97. i 89/98.) uređuje pravila ponašanja i sustav
mjera za zaštitu slobodnog tržišnog natjecanja. Agencija za zaštitu tržišnog
natjecanja nadležna je za stručne i upravne poslove u svezi sa zaštitom
tržišnog natjecanja.
Opći
porezni zakon ("Narodne novine", br. 127/00.),
Zakon o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne
novine", br.47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00. i 73/00.), Zakon o porezu na dobit ("Narodne novine",
br. 127/00.), Zakon o carinskoj tarifi
("Narodne novine", br. 61/00. i 117/00.) te bilateralni ugovori
Republike Hrvatske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja čine pravni okvir za
porezne obveze i carine.
Uredba
o standardima kakvoće tekućih naftnih goriva ("Narodne
novine", br. 76/97., 67/99. i 149/99.) propisuje standarde kojima se
određuju granične vrijednosti značajki kakvoće tekućih naftnih goriva na
domaćem tržištu, način njihovog označivanja i dokazivanja sukladnosti.
Općim
uvjetima isporuke električne energije ("Narodne
novine", br. 8/91., 61/92., 70/92., 78/93. i 81/97.) su utvrđeni
energetski i tehnički uvjeti te gospodarski odnosi između isporučitelja
električne energije i korisnika, tj. potrošača.
Tarifni
sustav za prodaju
električne energije ("Narodne novine", br. 8/91., 10/91., 23/92.,
33/93., 43/93. i 20/94.) utvrđuje načela za određivanje tarifnih stavova te
postupak za utvrđivanje obračunskih elemenata na koje se primjenjuju tarifni
stavovi za prodaju električne energije potrošačima.
Odluka
Upravnog odbora HEP-a o obvezi otkupa električne energije iz malih
elektrana iz 1994. godine iznimno je
važna u uspostavi odnosa u energetskom sektoru i poticaj je racionalnom
gospodarenju energijom.
Reforma politike cijena u Republici Hrvatskoj
započela je sredinom 1993. godine u elektroenergetskom sektoru, a kasnije i u
naftnom i plinskom sektoru, čime je Hrvatska zakoračila u pravcu tržišnog
gospodarstva.
Postojeće stanje u Republici Hrvatskoj vezano uz
regulaciju cijena prikazano je u tablici 2.9.1.
Tablica 2.9.1.
Regulacija cijena energije u Republici Hrvatskoj
|
Veleprodajne
cijene |
Maloprodajne
cijene |
Prirodni
plin |
Liberalizirane;
Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* |
Liberalizirane;
Promjene uz konzultacije s poglavarstvom lokalne zajednice** |
Derivati
nafte |
Liberalizirane;
Promjene uz
konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* |
Liberalizirane;
Promjene uz konzultacije s
Ministarstvom gospodarstva |
Ugljen |
Liberalizirane |
Liberalizirane |
Električna energija |
Liberalizirane;
Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* |
Liberalizirane;
Promjene uz konzultacije s Ministarstvom gospodarstva* |
Toplinska
energija |
Liberalizirane;
Promjene uz konzultacije s poglavarstvom lokalne zajednice** |
Liberalizirane;
Promjene uz konzultacije s poglavarstvom lokalne zajednice** |
* Zakon o iznimnim mjerama kontrole cijena (NN
73/97)
**
Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95)
Cijene plina
kod krajnjih potrošača posljednjih godina imaju tendenciju rasta, što je
rezultat politike koja se provodi u cilju dostizanja realne ekonomske cijene i
omogućavanja daljnjeg razvoja plinskog sustava zemlje (tablica 2.9.2.). Cijena
prirodnog plina u veleprodaji tijekom 1996. godine iznosila je 0,60 kn/m3.
Tijekom 1997. godine veleprodajna cijena plina je diferencirana i povećana, i
to za distributivna poduzeća na iznos od 0.84 kn/m3 a za velike
potrošače (veliki industrijski pogoni i veliki elektroenergetski objekti) na
iznos 0.79 kn/m3. Sredinom 2001. godine te cijene povećane su za 10
posto. Od 1.3. 2001. godine na veleprodajnu cijenu plina dodaje se jedinstvena
cijena korištenja transportnog sustava od 0.0884 kn/m3. Navedena
povećanja veleprodajnih cijena plina reflektirala su se i na maloprodajne
cijene (kod krajnih potrošača), koje su u razdoblju od 1995. godine do početka
1998. godine porasle za kategoriju kućanstva 74 posto, a za ostale potrošače
(uslužni i javni sektor, mala industrija itd.) 53 posto. Tijekom 2001. godine
ostvaren je daljnji porast od 14.7 posto za kućanstva i 11 posto za ostale
potrošače.
Tablica 2.9.2 Prodajna
cijena prirodnog plina kod krajnjih potrošača u Zagrebu[1]
|
1/1/1996 |
1/1/1997 |
1/1/1998 |
1/1/1999 |
1/1/2000 |
1/7/2001 |
||||||
|
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
Cijene |
|
bez
poreza |
s
porezom |
bez
poreza |
s
porezom |
bez
PDV-a |
s PDV-om |
bez
PDV-a |
s
PDV-om |
bez
PDV-a |
s PDV-om |
bez
PDV-a |
s
PDV-om |
|
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
kn/m3 |
Kućanstva |
0,76 |
0,96 |
1,01 |
1,17 |
1,28 |
1,56 |
1,28 |
1,56 |
1,31 |
1,56 |
1,47 |
1,79 |
Industrija |
0,77 |
0,78 |
1,02 |
1,04 |
1,36 |
1,66 |
1,36 |
1,66 |
1,36 |
1,61 |
1,51 |
1,84 |
Izvor: Gradska plinara
Zagreb
Nepostojanje tarifnog sustava za plin otežava
vođenje racionalne politike cijena. Danas su cijene plina kod industrijskih
potrošača, prosječno, gotovo na razini europskih cijena, dok su istovremeno za
kućanstva cijene znatno ispod razine prosječnih europskih cijena.
Slobodno formiranje cijena prema tržišnim uvjetima
uvedeno je od svibnja 1992. godine ("Narodne novine", br. 29/92.) za motorni benzin i dizelsko gorivo,
a prošireno na sve naftne derivate odlukom od listopada 1993. godine ("Narodne novine", br.
43/93.). Uz jedinstvenu stopu poreza na dodanu vrijednost u maloprodajnu cijenu
motornih benzina, dizel goriva, ulja za loženje (ekstra lakog i lakog
specijalnog), te tekućega naftnog plina uključene su i trošarine. 2001. godine
je u cijenu većine naftnih derivata uključena i naknada za Hrvatske autoceste u
iznosu od 0.40 lipa po litri što se vidi iz sljedeće tablice.
Tablica 2.9.3. Struktura cijene naftnih derivata 1.
srpnja 2001. godine
Vrsta
derivata |
Prodajna cijena
INE |
Pos.porez
- trošarina |
Naknada
za Hr. Auto - ceste |
PDV
(22%) |
Maloprodajna
cijena INE |
|
kn/litri |
kn/litri |
kn/litri |
kn/litri |
kn/litri |
Motorni
benzin -Super MB 98 |
2,380 |
2,90 |
0,40 |
1,250 |
6,93 |
Motorni
benzin-Super plus (BMB-98) |
2,733 |
2,40 |
0,40 |
1,217 |
6,75 |
Motorni
benzin Normal BMB 91 |
2,216 |
2,40 |
0,40 |
1,104 |
6,12 |
Motorni
benzin Super BMB 95 |
2,380 |
2,40 |
0,40 |
1,140 |
6,32 |
Eurodizel
(DG EURO) |
2,502 |
1,50 |
0,40 |
0,968 |
5,37 |
Dizel
(DG) |
2,362 |
1,50 |
0,40 |
0,938 |
5,20 |
Eurodizel-Plavi
(DG Euro Plavi) |
2,410 |
0,00 |
0,00 |
0,530 |
2,94 |
Ulje
za loženje ekstra lako LUEL |
2,265 |
0,30 |
0,00 |
0,565 |
3,13 |
Izvor: INA
Maloprodajne cijene naftnih derivata kretale su
se u proteklom razdoblju kako se vidi iz tablice 2.9.4.
Tablica 2.9.4. Kretanje
cijena naftnih derivata
Maloprodajne
cijene naftnih derivata – kuna/litri |
|||||||
Vrsta derivata |
1.1.1995. |
1.1.1996. |
1.1.1997. |
1.1.1998. |
1.1.1999. |
1.1.2000. |
1.7.2001. |
Motorni
benzin - Super MB 98 |
4,00 |
4,00 |
4,35 |
4,30 |
4,20 |
4,61 |
6,93 |
Motorni
benzin - Super plus (BMB 98)** |
- |
- |
|
4,00 |
4,00 |
4,39 |
6,75 |
Motorni
benzin INA Normal BMB 91 |
3,60 |
3,80 |
3,83 |
3,70 |
3,70 |
4,06 |
6,12 |
Motorni
benzin INA Eurosuper BMB 95 |
3,80 |
4,00 |
4,02 |
3,85 |
3,70 |
4,23 |
6,32 |
Dizel
gorivo D-1* |
3,80 |
3,80 |
4,12 |
3,62 |
3,62 |
3,97 |
- |
Dizel
gorivo D-2* |
3,40 |
3,65 |
3,74 |
3,42 |
- |
- |
- |
Dizel
gorivo D-3 |
3,10 |
3,10 |
3,28 |
3,23 |
3,23 |
3,55 |
- |
Eurodizel
(DG EURO)* |
- |
- |
- |
- |
3,50 |
5,54 |
5,37 |
Dizel
(DG) |
- |
- |
- |
- |
- |
3,84 |
5,20 |
Eurodizel-Plavi
(DG Euro Plavi) |
- |
- |
- |
- |
- |
2,60 |
2,94 |
Ulje
za loženje ekstra lako LUEL |
2,05 |
2,05 |
2,33 |
2,10 |
2,10 |
2,10 |
3,13 |
Ulje
za loženje lako specijalno LLS |
1,80 |
1,80 |
2,03 |
1,89 |
1,89 |
1,89 |
- |
Izvor: INA
* 08.11.1998.
godine je umjesto D1 i D2 uveden Eurodizel a 2000. su uvedeni Dizel (nekad D3) i Plavi dizel.
** Bezolovni motorni benzin, Eurosuper plus -
BMB-98 je uveden 14.02.1998.
Danas u Republici Hrvatskoj djeluje petnaestak
većih i određeni broj manjih tvrtki registriranih za obavljanje djelatnosti u
svezi s dobavom i prodajom ugljena. Cijene ugljena na hrvatskoj granici (bez
carine, ovisnih troškova i PDV-a) kreću se u prosjeku kako slijedi: mrki ugljen (18 MJ/kg) - cijena prosječno
350 kn/t; lignit - cijena prosječno 210 kn/t; koks - cijena prosječno 700 kn/t.
Danas važeći Tarifni sustav za prodaju
električne energije je izgrađen za stanje i odnose gospodarskog sustava i
elektroprivredne djelatnosti za razdoblje do 1990. godine, a stupio je na snagu
1991. godine. Reforma cijena električne energije otpočela je 23. srpnja 1993.
godine odlukom Vlade Republike Hrvatske o prosječnoj prodajnoj cijeni električne
energije u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 0,1404 DEM/kWh. Međutim,
neposredno nakon toga odstupilo se od tarifnih načela prodaje električne
energije. Najveće odstupanje učinjeno je već tijekom srpnja 1993. godine kada
je uveden popust na tarifne stavove snage za prvopotrošenih mjesečnih 150 kWh
za potrošače kategorije kućanstava.
Tijekom 1997. godine započeto je snižavanje
razine popusta za snagu, ali su Odlukom Upravnog odbora HEP-a uvedeni dodatni
popusti na ukupne troškove električne energije, i to za kućanstva i javnu
rasvjetu u iznosu od 7 posto i svim ostalim potrošačima u iznosu od 8 posto.
Nakon donošenja Zakona o PDV-u 1.
siječnja 1998. godine kategoriji kućanstava odobren je dodatni popust na važeće
tarifne stavove u iznosu od 12 posto.
U listopadu 2000. godine kategoriji kućanstava
ukinuti su dotad važeći popusti na tarifne stavove snage i energije.
Istovremeno je donesena odluka da se po socijalnim kriterijima neke kategorije
kućanstava oslobode plaćanja troškova snage do 2,5 kW, a uveden je i popust na
ukupni račun za električnu energiju za kućanstva od 4 posto. Svim ostalim
kategorijama potrošnje odobreni su dodatni popusti na tarifne stavove snage i
energije od 7 posto. Tim posljednjim promjenama značajno je ispravljen dugo
vremena prisutni, a dijelom u tarifni sustav i ugrađeni, neopravdani odnos
cijena električne energije za kućanstva i gospodarstvo, po kojem je cijena
električne energije za gospodarstvo veća od one za kućanstva.
Svekupno je prosječna prodajna cijena električne
energije od 1994. godine do kraja 2000. godine povećana za 3,3 posto. Prosječna prodajna cijena električne
energije bez poreza kretala se kako se vidi iz tablice 2.9.5.
Tablica 2.9.5. Prosječna
prodajna cijena električne energije (bez poreza)
Potrošač |
1994. |
1995. |
1996. |
1997. |
1998. |
1999. |
2000. |
|
kn/kWh |
kn/kWh |
kn/kWh |
kn/kWh |
kn/kWh |
kn/kWh |
kn/kWh |
110
kV |
0,2632 |
0,2869 |
0,2616 |
0,2659 |
0,2720 |
0,2550 |
0,2462 |
35 kV |
0,3555 |
0,3568 |
0,3575 |
0,3451 |
0,3554 |
0,3440 |
0,3286 |
10 kV |
0,5191 |
0,5066 |
0,4985 |
0,5002 |
0,5073 |
0,4950 |
0,4788 |
Kućanstva |
0,3874 |
0,3806 |
0,3865 |
0,3859 |
0,3744 |
0,3940 |
0,4184 |
Usluge |
0,7155 |
0,6855 |
0,6866 |
0,6600 |
0,6590 |
0,6710 |
0,6499 |
Javna
rasvjeta |
0,5227 |
0,5181 |
0,5242 |
0,5114 |
0,5122 |
0,5110 |
0,5007 |
Prosj. prod.cijena |
0,4373 |
0,4544 |
0,4683 |
0,4469 |
0,4451 |
0,4480 |
0,4519 |
Izvor: HEP
Porezne stope za 1994., 1995., 1996., i 1997.
godinu iznosile su za kućanstva 15 posto, dok je industrija bila oslobođena
plaćanja poreza. Od 1.1.1998. godine uveden je PDV od 22 posto.
Opskrba toplinskom energijom koja uključuje
proizvodnju i isporuku ogrjevne topline i tehnološke pare temeljem Zakona o
komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", br. 36/95.) utvrđena je
kao komunalna djelatnost. Visinu cijene i način plaćanja komunalne usluge na
temelju Zakona (članak 18) određuje isporučitelj usluge (HEP). Time je formalno
moguća promjena cijene ogrjevne topline i tehnološke pare u nadležnosti
Nadzornog odbora HEP-a. Danas se u Republici Hrvatskoj toplina i para
isporučuju u dva grada, i to u Zagrebu i Osijeku.
Tablica 2.9.6. Cijene
ogrjevne topline u Zagrebu i Osijeku (4. rujna 2001.)
|
ZAGREB |
OSIJEK* |
||
|
Energija |
Snaga
|
Energija |
Snaga
|
kućanstva |
98,72 |
86
383 |
101,4 |
89
592 |
ostali |
197,41 |
144
230 |
184,4 |
136
476 |
* Cijena sanitarne tople
vode iznosi 10,36 kn/m3
Izvor: HEP – Sektor za
toplinsku djelatnost
Europskom
energetskom poveljom koju je Republika
Hrvatska potpisala u Den Haagu u prosincu 1991. godine, pretpostavlja se
uvođenje modela dugoročne energetske suradnje u Europi u okviru tržišne
ekonomije, a na temelju zajedničke suradnje zemalja potpisnica. Poveljom se
predviđa poticanje: razvoja trgovine u energetici na osnovi otvorenog i
konkurentnog tržišta za energetske proizvode, opremu i usluge; razvoja i
istraživanja u energetici na komercijalnoj osnovi; pristupa lokalnom i
međunarodnom tržištu; otklanjanja tehničkih, administrativnih i ostalih
barijera u trgovini energetskim energetskim proizvodima, opremom, tehnologijom
i uslugama; modernizacije, obnove i racionalizacije opreme za proizvodnju,
preradu, transport, distribuciju i korištenje energije; te unapređenja pristupa
kapitalu, osobito putem odgovarajućih financijskih institucija.
Ugovorom
o energetskoj povelji (ECT) kao provedbenim
dokumentom, koji je Hrvatski sabor ratificirao u rujnu 1997. godine
("Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 15/97.) nastoji se ostvariti
suradnja između zemalja potpisnica u pogledu optimalnog korištenja energije.
Ovim se dokumentom stranom ulagaču iz zemalja potpisnica Ugovora jamči nacionalni tretman, odnosno nije dozvoljena
diskriminacija između stranih i domaćih ulagača u područje energetike. Uz to
zemlja domaćin mora stranom ulagaču dopustiti iznošenje zarade te dovođenje
vlastitoga ključnog osoblja. Ove odredbe Ugovora
načelno su sadržane u postojećem zakonodavstvu Republike Hrvatske.
U segmentu plinskog gospodarstva potpisivanjem Europske energetske povelje Republika
Hrvatska je prihvatila obvezu vršenja tranzita plina za druge zemlje, i to
visokotlačnim transportnim plinskim sustavom ukoliko je to tehnički izvedivo.
U travnju 1998. godine Ugovor o energetskoj povelji i Protokol
energetske povelje o energetskoj efikasnosti i pripadajućim problemima okoliša
(PEEREA) stupili su zakonski na snagu. Do tada su Ugovor potpisale 51 država Europe i Azije. Hrvatska je ratificirala
PEEREU 1998. godine ("Narodne
novine" – Međunarodni ugovori br. 7/98.). Taj je dokument kao potpora Ugovoru izrađen u obliku deklaracije za unapređenjem
istočno-zapadne energetske suradnje, dok je ECT
zakonski povezan multilateralni instrument, koji se bavi međudržavnom
suradnjom u energetskom sektoru.
Glavne teme
Ugovora o energetskoj povelji u 1999.godini bile su: energetski tranzit,
investicije, trgovina, te energetska efikasnost i okoliš
1.
Energetski tranzit:
Pregovori oko Protokola o tranzitu koji su počeli
1999. godine najvjerovatnije će biti završeni tek krajem 2001. Bitne su
odrednice utemeljenje okvira multilateralnog tranzita s namjerom ojačavanja
daljnjih ECT postojećih odredbi koje obuhvaćaju svekoliku
preko-graničnu trgovinu u energetskom sektoru (ugljikovodici i električna
energija). Protokol o tranzitu je
izgrađen na odredbama Ugovora o
energetskoj povelji i njegovi ciljevi su: omogućiti siguran, efikasan i
neometan tranzit, unapređivati efikasniju uporabu tranzitne infrastrukture, te
olakšati i potpomoći infrastrukturne modifikacije.
2.
Investicije:
Ugovor
o Energetskoj povelji, na principima
nediskriminacije, osigurava zaštitu stranih ulagača u energetski sektor. Strani
investitor koji želi ulagati u energetski sektor te države, ima pravo u dogovoru sa domaćom vladom
birati oblik međunarodnog tretmana koji im najbolje odgovara . Na Konferenciji
o energetskoj povelji 1999. godine započet je niz studija o restrukturiranju
tržišta energetskog sektora tranzicijskih ekonomija. Cilj je izmjenjivanje
iskustava među zemljama potpisnicama Energetske
povelje u tom području i razvoj konkretnih, praktičnih preporuka o procesu
restrukturiranja tržišta (uključujući privatizaciju u svim njenim fazama).
3.
Trgovina:
U Ugovoru o energetskoj povelji, pravila Svjetske trgovinske
organizacije (WTO) vrijede za cjelokupnu trgovinu u energetskom sektoru
uključujući i države koje nisu članice WTO-a. Zemljama potpisnicama ECT-a, a koje nisu još članice WTO-a, to
je važan korak za pristupanje u Svjetsku trgovinsku organizaciju.
4.
Energetska efikasnost i okoliš:
ECT unapređuje međunarodno priznate standarde za
održivi razvitak kao što su 'zagađivač plaća' i izrada transparentnih studija
utjecaja na okoliš. Članice potpisnice Ugovora
o energetskoj povelji su pristale da će za unapređenje održivog razvitka i
energetske efikasnosti: surađivati u svrhu postizanja ciljeva održivog razvitka
iz ECT-a i slijediti međunarodne
standarde za zaštitu okoliša; unapređivati javnu svijest o utjecaju energetske
proizvodnje na okoliš; izmjenjivati informacije istraživanja i razvoja
tehnologije, prakse i procesa, koji minimaliziraju loš utjecaj na okoliš i
unapređuju energetsku efikasnost. ECT je podržan PEEREOM koji razvija načine
poboljšanja energetske efikasnosti i održivog razvitka, te smanjuje negativne
utjecaje na okoliš.
Za svaku
državu, proces Energetske povelje
predstavlja mogućnost:
pokazivanja volje za
sudjelovanjem u međunarodnim suradnjama, te time poboljšavanja ugleda u očima
svjetske zajednice; stimuliranja interesa ulagača u energetski sektor i
otvaranja tržišta; izgradnje povjerenja među susjednim državama.
Republika Hrvatska kao članica UCTE (Udruga za
koordinaciju prijenosa električne energije) obvezna je poštovati preporuke o
interkonekciji elektroenergetskih sustava zemalja članica. U normalnom pogonu
međusobno povezanih elektroenergetskih sustava proizvedena električna energija
mora u svakom trenutku zadovoljavati potrošnju. U elektroenergetskom
sustavu svaka neravnoteža između
proizvodnje i potrošnje, bez obzira u kojem dijelu sustava je nastala, uzrokuje
promjenu frekvencije od njene nazivne vrijednosti koja iznosi 50 Hz, što dovodi
do promjena u distribuciji električne energije prema potrošačima. U normalnom
pogonu neophodno je održavati ugovorene količine razmjene električne energije
između pojedinih sustava u dovoljno uskim granicama, tako da se spojni vodovi između
sustava zemalja članica ne preopterećuju s neplaniranim razmjenama električne
energije, o čemu ovisi i uspješno održavanje frekvencije na njenoj nazivnoj
vrijednosti.
Ako dođe do poremećaja u bilo kojem sustavu
zemalja članica UCTE-a paralelni rad svih sustava mora se održavati toliko dugo
dok se može izbjeći kolaps. Zbog toga mjere koje se odnose na održavanje
frekvencije u normalnom pogonu i u slučaju poremećaja u pojedinim zemljama
moraju biti usklađene. Preporuke UCTE-a odnose se na promjene u frekvenciji,
promjene u sinkronom vremenu i njegovoj korekciji, te na točnost mjerenja
frekvencije.
Od početka otvaranja europskih tržišta
električnom energijom UCTE intenzivno radi i surađuje na promociji i shemama
konkurencije u elektroenergetskom sektoru. Cilj je omogućiti razvoj tržišta
električnom energijom uvažavajući načela sigurnosti napajanja. Otvaranje
tržišta električnom energijom nemoguće je bez razvidnog i nediskriminacijskog
otvaranja mreža za prijenos električne energije. UCTE postavlja preduvjete koji
omogućuju postojanje kompromisa između tržišnog nadmetanja i sigurnosti
opskrbe. U skladu za zahtjevima o razdvajanju djelatnosti proizvodnje,
prijenosa i distribucije UCTE je donijela novi statut udruge koji je stupio na
snagu 17. svibnja 2001. UCTE je reorganizirala svoju strukturu i preusmjerila
aktivnosti na prvobitne funkcije koje treba imati udruženje operatera
prijenosnih sustava. U cilju otklanjanja zapreka međunarodnoj trgovini
električnom energijom i stvaranja temelja za jedinstveno tržište električnom
energijom u Europi u srpnju 1999. osnovano je udruženje europskih operatora
prijenosnih sustava (ETSO – European Transmission System Operators). Ovo
udruženje obuhvaća 35 operatora prijenosnih sustava – mreže ovih sustava
napajaju više od 400 milijuna potrošača s godišnjom potrošnjom od 2700 TWh.
UCTE je jedna od članica osnivača ETSO udruženja.
Za energetski sektor važne su:
1)
Konvencija
o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (LRTAP) sa sljedećim
protokolima:
a) Protokol
o praćenju i procjeni međugraničnog onečišćenja (EMEP)
b) Protokol
o smanjenju emisije SO2,
c) Protokol
o smanjenju emisije NOx,
d) Protokol
o smanjenju emisije lebdećih organskih čestica (VOC),
e) Protokol
o daljnjem smanjenju emisije sumpora,
f)
Protokol o smanjenju emisije teških metala,
g) Protokol
o smanjenju emisije postojanih organskih
spojeva,
h) Protokol
o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona (Multi-pollutant,
multi-effect protokol – MPMEP).
2)
Okvirna
konvencija o promjeni klime:
a) Kyoto
protokol.
3)
Konvencija
o procjeni utjecaja na okoliš u prekograničnom kontekstu (Espoo konvencija)
Republika Hrvatska je kao sukcesor bivše
Jugoslavije pristupila LRTAP konvenciji i EMEP protokolu. 1995. godine
potpisala je i Protokol o daljnjem smanjenju emisije SO2, kojeg je i
ratificirala. Obveza Hrvatske prema Protokolu
o daljnjem smanjenju emisije sumpora je zadržati emisiju ispod 117 kt do
2010. godine. MPME protokolom se
istovremeno ograničava emisija SO2, NOx, nemetalnih
lebdećih organskih čestica (NMVOC) i amonijaka (multi-pollutant), čime se
utječe na smanjenje zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona
(multi-effect), a dane su i granične vrijednosti emisija za stacionarne i
mobilne izvore.
U Hrvatskoj je 1996. godine emisija SO2
bila znatno manja od dopuštene vrijednosti po Protokolu i s tog stajališta ima
prostora za izvjesno povećanje emisije.
Na sastanku ministara zaštite okoliša u Aarhusu
(lipanj 1997.) Republika Hrvatska je pristupila Protokolu o teškim metalima i
Protokolu o postojanim organskim spojevima. Protokol o teškim metalima
postavlja zahtjev za održavanje emisije olova (Pb), žive (Hg) i kadmija (Cd) na
razini emisije iz referente godine između 1985. i 1990. godine. S obzirom na
niske vrijednosti emisije Cd i Hg ispunjenje obveza ovog protokola moglo bi
doći u pitanje. Protokol o emisiji postojanih organskih spojeva odnosi se na
energetiku s obzirom na emisije dioksina i furana. U Hrvatskoj je emisija ovih
vrlo otrovnih spojeva mala, a glavni dio dolazi od spaljivanja drva.
Republika Hrvatska potpisala je (ne i
ratificirala) Konvenciju o pristupu informacijama o sudjelovanju javnosti u
odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija). U
pripremi je protokol kojim bi se izgradili kapaciteti za pristup ovoj konvenciji.
Konferencijom u Kyotu Republici Hrvatskoj je određeno smanjenje emisije CO2
na 95 posto u 2010. godini, u odnosu na godinu s najvišom emisijom (1985.-1990.
godina), što je oko 4,8 t/stanovnik. To je vrlo ozbiljna obveza jer je u 1990.
godini Republika Hrvatska imala gotovo najmanju emisiju po stanovniku u Europi,
dvostruko manju od razvijenih zemalja zapada (poglavlje 2.7).
Republika je Hrvatska kao referentnu godinu za
Protokol iz Kyota izabrala 1990. s tim da je kalkulacija emisija korigirana
tako da je bazirana na prosječnoj emisiji po glavi stanovnika bivše
Jugoslavije.
Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš u
prekograničnom kontekstu (Espoo konvencija) imat će značajan utjecaj na
energetski sektor u budućnosti, pogotovo prilikom izgradnje novih proizvodnih
postrojenja. Tom se konvencijom zemlje potpisnice obvezuju konzultirati sa
susjednim zemljama prilikom izgradnje/instalacije, te u procesu odlučivanja
vezanim uz objekte koji bi imali transgranični utjecaj na okoliš.
Sažeti prikaz ciljeva koje Hrvatskoj postavljaju
pojedine konvencije, odnosno protokoli, dan je u tablici 2.10.1. Od navedenih
međunarodnih obveza do sada su ratificirani konvencija UNFCCC ("Narodne
novine" - Međunarodni ugovori br. 2/96.) i Protokol o daljnjem smanjenju emisije
sumpora ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 17/98.).
Razmatranja i pripreme za pristupanje ostalim protokolima su u tijeku.
Tablica 2.10.1. Prikaz
međunarodnih obveza u pogledu smanjenja emisija
|
UNFCCC |
LRTAP |
|||||
|
UNFCCC |
Kyoto protokol |
Protokol o daljnjem smanjenju sumpora |
Protokol o smanjenju zakiseljavanja,
eutrofikacije i prizemnog ozona (MPME) |
|||
|
CO2-eq (Mt) |
CO2-eq (Mt) |
SO2 (kt) |
SO2 (kt) |
NOx (kt) |
NMVOC (kt) |
NH3 (kt) |
Emisije
1990. g.* |
|
|
180 |
180 |
87 |
105 |
37 |
Max.
emisije 2010. g. |
|
|
117 |
70 |
87 |
90 |
30 |
Smanjenje
|
0
% |
-
5 % |
-
35 % |
-
61 % |
0
% |
-
14 % |
-
19 % |
* - moguća bazna godina
za pojedine protokole
Prilikom izrade ovog prijedloga strategije
energetskog razvitka Republike Hrvatske službena procjena dugoročnoga
gospodarskog razvitka Hrvatske je bila preuzeta iz dokumenta “Strategija
razvoja makroekonomike” koji je izrađen u okviru projekta Hrvatska21. U
nastavku se daje prikaz temeljnih pretpostavki ili polazišta za analizu,
strateških ciljeva dugoročnog društvenog i gospodarskog razvitka, te
makroekonomske pretpostavke razvoja gospodarstva Republike Hrvatske.
Analiza mogućega dugoročnoga društvenog i
gospodarskog razvitka Republike Hrvatske polazi od sljedećih osnovnih
pretpostavki, odnosno polazišta:
• da će se pronaći stabilno političko rješenje
krize u regiji,
• da će se Republika Hrvatska uključiti u
Europsku uniju,
• da će institucionalni okvir efikasno štititi
vlasnička prava i da će se održavati postignuta monetarna stabilnost.
Postavljeni su sljedeći strateški ciljevi
dugoročnoga društvenog i gospodarskog razvitka:
• formiranje trajnoga tržišnoga modela
gospodarstva koji se temelji na slobodnoj inicijativi i dominantnom privatnom
vlasništvu,
• približavanje razvijenosti Republike Hrvatske
stupnju razvijenosti zapadnoeuropskih zemalja,
• što veća otvorenost, odnosno
internacionalizacija gospodarskih aktivnosti.
Postavljen je osnovni makroekonomski scenarij
rasta koji pretpostavlja:
• brzi porast investicija i izvoza,
• financiranje značajanog dijela investicija
priljevom sredstava iz inozemstva,
• porast izvoza veći od porasta uvoza, što
osigurava pozitivnu platnu bilancu i izbjegavanje dužničke krize,
• sporiji rast osobne potrošnje od rasta
gospodarskih aktivnosti,
• sporiji rast javne od osobne potrošnje.
Za prvih petnaest godina planskog razdoblja je
značajna različita stopa porasta domaćeg proizvoda po razdobljima. Tako se u
prvom razdoblju od 2001. do 2004. naglasak stavlja na uspostavljanje zdravih
ekonomskih temelja za dugoročano održiv gospodarski razvoj dok bi u drugom
razdoblju, 2005. do 2010., trebalo kapitalizirati stvorene zdrave ekonomske
temelje iz prethodnog razdoblja. U slijedećoj razvojnoj fazi, od 2011. do 2015.
godine bi bilo moguće značajno poboljšati strukturne značajke hrvatskog
gospodarstva. Po fazama bi to značilo porast domaćeg proizvoda u prvom
razdoblju od 5,2% godišnje, u drugom 3,9% godišnje te u trećem razdoblju 4,8%
godišnje. Nakon toga se očekuje prosječna godišnja stopa porasta domaćeg
proizvoda oko 4%. Za Hrvatsku bi to značilo povećanje domaćeg proizvoda do 2020
godine 2,6 puta u odnosu na ostvarenje iz 2000. godine.
U strukturi se ne bi događale značajnije
promjene s obzirom da je već danas struktura domaćeg proizvoda Hrvatske vrlo
slična onima razvijenih zemalja. To znači da bi se udio usluga s 61% povećao na
66%, udio sekundarnog sektora bi ostao na oko 25%, dok bi primarni sektor
smanjio svoj udio na oko 8%. Ovakav razvoj domaćeg proizvoda je temeljna
odrednica potrošnje korisne energije u referentnom scenariju.
U zadnjih desetak godina su se u Hrvatskoj
događale značajne demografske promjene. Početkom devedestih godina zabilježen
je negativan trend demografskog razvoja u kojemu je više ljudi umiralo nego se
rađalo. Ovakvi demografski gubici su bili uglavnom posljedica ratnih sukoba,
ali i posljedica dugotrajne ekonomske krize. Nakon toga se bilježi značajna
migracija stanovnika iz Hrvatske kao i migracija stanovnika u Hrvatsku. Nakon
stabilizacija prilika u Hrvatskoj, počinje se bilježiti skromni prirodni porast
stanovnika.
Ovakav nepovoljan demografski trend ima značajan
utjecaj na udio radnog kontigenta u ukupnom broju stanovnika. Naime,
demografski gubici koje je pretrpila Hrvatska u proteklom desetljeću se
najvećim dijelom odnose upravo na radno sposobno stanovništva pa se u
budućnosti može očekivati manjak radne snage što otvara mogućnost selektivne
imigracijske politike. Dio problema rješavat će se sezonskim migracijama, a dio
trajnom imigracijom. Na taj način bi udio zaposlenih u radnom kontigentu dosegao
razinu koju su razvijene zemlje imale u osamdesetim godinama. Na temelju
ovakvih pretpostavki bi ukupan broj stanovnika do 2020. godine porastao za 256
000 stanovnika i dosegao bi 4756 000.
Zakonom o prostornom uređenju, između ostalog,
uređuje se sustav prostornog uređenja, uvjeti i način izrade, donošenja i
provođenja dokumenata prostornog uređenja. Na nacionalnoj razini doneseni su
sljedeći krovni dokumenti koji pokrivaju ovo područje:
• Strategija prostornog uređenja Republike
Hrvatske koju je Hrvatski državni sabor donio na sjednici 27. lipnja 1997.
godine,
• Program prostornog uređenja Republike Hrvatske
koji je Hrvatski državni sabor donio na sjednici 7. svibnja 1999. godine.
Uspostavljenim sustavom planiranja želi se dugoročno
utjecati na racionalno korištenje prostora, jer su u praksi česte pojave
neracionalnog korištenja prostora i pojačanog interesa za izgradnjom na
određenim dijelovima prostora. Strateški cilj Republike Hrvatske je očuvanje
prostora i okoliša, utvrđivanje objektivne prikladnosti prostora za
razvitak koji će zadržati prostornu
ravnotežu i osobitost prostora.
Za energetski razvitak, kao i za sveukupni
gospodarski razvitak, iz zaštite prostora i okoliša proizlaze ograničenja koja
će zahtijevati veću racionalnost u korištenju
prostora koji se danas koristi za energetske potrebe i strožije
kriterije i procedure kod osiguranja prostora za nove projekte.
Kako se energetski sustav promatra cjelovito, od
proizvodnje do potrošnje, konflikt energije, prostora i okoliša događa se na
više razina:
• potrošača i građevine u kojoj se ostvaruje
gospodarska aktivnost ili se živi,
• postrojenja i građevine za transport/prijenos,
distribuciju i prodaju energije,
• postrojenja i građevine za energetske
transformacije obnovljivih izvora energije,
• postrojenja i građevine za energetske
transformacije fosilnih goriva i nuklearne energije,
• postrojenja i građevine za proizvodnju
primarnih oblika energije,
• postrojenja i građevine za odlaganje otpada iz
procesa, te opasnog i radioaktivnog otpada.
Na svim razinama zahtjevi na prostor su znatno
veći, nego što objektivno gospodarenje prostorom i okolišem na načelima
održivog razvitka to omogućava. Radi toga Strategijom i Programom prostornog
uređenja Republike Hrvatske sugeriraju se posebni kriteriji kod vrednovanja
pojedinih lokacija za energetske objekte:
• očuvanje vrijednosti prostora za prioritetne
djelatnosti područja,
• moguća rješenja ekološki povoljnijih
energenata,
• izbjegavanje dodatnog opterećenja na već
opterećenim prostorima,
• prvenstveno otklanjanje konflikta i
usklađivanje interesa zaštite prirodne baštine i krajobraza uz potrebnu
valorizaciju krajobraza i relavantnih ekoloških komponenata,
• prednost u lociranju imaju devastirani prostori
i prostori bez drugih djelatnosti, koji će izgradnjom energetskih objekata
sanirati stanje i stvoriti uvjete za gospodarsku aktivnost.
Za energetski razvitak iz Strategije i Programa
prostornog uređenja Republike Hrvatske proizlaze smjernice:
• zadržati sve postojeće lokacije energetskih
objekata kao podlogu za širenje i razvitak energetskog sustava (eksploatacijska
polja nafte i plina s pripadajućim naftovodom i plinovodom, rafinerije,
Jadranski naftovod, hidroelektrane, termoelektrane, dalekovodi,
transformatorske stanice itd.),
• postojeće energetske i transportne/prijenosne
sustave osuvremeniti i po potrebi proširiti (osuvremenjavanje/proširenje ne
postavlja značajnije nove prostorne zahtjeve),
• zadržati sve do sada istražene i potencijalne
lokacije za moguće nove energetske objekte za koje postoji potreba daljnjih
istraživanja,
• daljnje iskorištenje hidroelektrana uskladiti
sa zaštitom okoliša, očuvanjem aktivnosti vodotoka, zaštitom krajobraza i
drugim gospodarskim interesima,
• zadržati postojeće i osigurati nove lokacije i
koridore energetskih objekata koji Republiku Hrvatsku povezuju sa susjednim
zemljama,
• osigurati koridore za proširenje plinske mreže,
• dosljedno primjenjivati Kriterije za izbor
lokacija termoelektrana i nuklearnih objekata u Republici Hrvatskoj (Uredba
Vlade Republike Hrvatske),
• osigurati prostor za korištenje obnovljivih
izvora na županijskoj i općinskoj razini,
• primijeniti najrelevatnije kriterije zaštite
okoliša kod gradnje energetskih i transportnih/prijenosnih sustava.
Republika Hrvatska ima dovoljno prostora za
potrebni energetski razvitak, a buduće korištenje prostora za nove objekte i
postrojenja mora zadovoljiti stroge kriterije i procedure, kako bi se osigurala
usklađenost s ostalim korisnicima prostora i primarnim zahtjevom zaštite prostora
i okoliša.
Temeljno obilježje proteklog razdoblja u
industrijskom sektoru Republike Hrvatske je strukturna preobrazba cijelog
gospodarstva pa i industrije. Iako je hrvatsko gospodarstvo imalo vrlo slabo
izražena strukturna obilježja komunističkih gospodarstava, tijekom dosadašnjeg
tranzicijskog procesa ta su strukturna obilježja približena onima razvijenih
zapadnih zemalja. U prvom redu se to odnosi na gašenje većine energetski
visokointenizvnih grana industrije, koje su ujedno bile i ekonomski
neučinkovite te orijentacija na ekonomski učinkovite grane industrije. S
obzirom na skromnu veličinu unutarnjeg tržišta industrija će biti orijentirana
izvozu na tržišta razvijenih zemalja.
Očekuje se da će domaći proizvod u industriji
rasti brzinom gotovo istom kao i ukupno gospodarstvo. Pri tome će taj rast biti
temeljen na rastu industrije trajnih dobara i kemijskih proizvoda, znači
energetski niskointenzivnih grana industrije, ali istovremeno ekonomski
učinkovitih, s visokim stupnjem integracije znanja, novih tehnologija, novih
materijala i automatizacije, što će biti i jedino moguće s obzirom na nastup na
tržištima razvijenih zemalja.
Zadnjiih nekoliko godina se u Hrvatskoj bilježi
izrazit porast prometnog učinka i to većim dijelom u putničkom a manjim u
teretnom prometu. Ukupan prometni učinak je u 2000. godini, barem prema
potrošnji energije, dosegao razinu iz 1994. godine što je još uvijek ispod
razine ostvarenja prije rata. U strukturi prometa najveći dio otpada na
putnički promet a manji dio na teretni. To je prije svega posljedica značajnog
povećanja broja osobnih automobila i putničkih kilometara ostvarenih osobnim
automobilima kako u gradskom tako i u međugradskom putničkom prometu. Isto tako
treba napomenuti kako zbog prekida važnijih robnih prometnih pravaca sa
susjednim državama, kako željezničkih tako i cestovnih, ostvarenje teretnog
prometa nije doseglo prijeratnu razinu.
Hrvatska je do agresije i rata bila zemlja s
izrazitim prometnim tranzitom i turizmom. To se očekuje i u budućnosti. U
putničkom prometu to znači dugoročni rast mobilnosti stanovništva do 13 000 km
po stanovniku godišnje, što je danas razina mobilnosti u razvijenim zemljama
Europe. U toj mobilnosti sve veći i veći udio imat će osobni automobili i to u međugradskom
prometu, pogotovo nakon 2010. godine kada se očekuje završetak izgradnje
osnovne mreže autocesta u Hrvatskoj.
U robnom se prometu uz pet puta veći prometni
učinak očekuje podjednaki rast željezničkog i cestovnog prometa, a posebno značajan rast očekuje se u cjevovodnom
prijenosu robe, ponajprije energenata, nafte i prirodnog plina.
Može se ustvrditi kako već danas usluge čine
približno 60 posto ukupnoga domaćeg proizvoda ali se i u budućnosti očekuje
njihov daljnji ubrzani razvoj. Težište budućeg razvitka će se, naime, pomicati
od radno-intenzivnih sektora prema znanjem i informacijama intenzivnim
sektorima. Čak i u proizvodnim djelatnostima danas već dominiraju neproizvodne
aktivnosti kao marketing, logistika, financiranje i sl. Najpropulzivnije
djelatnosti hrvatskog gospodarstva će u dugoročnom razdoblju biti upravo
djelatnosti iz uslužnog sektora: financijske i druge poslovne usluge,
telekomunikacije i veze te ugostiteljstvo i turizam. Rezultat takvog razvitka
bit će i brži porast domaćeg proizvoda u uslugama nego u cijelom gospodarsvu pa
će se do 2020. godine i površina poslovnih prostorija uslužnog sektora
udvostručiti.
Prema popisu iz 1991. godine površina prosječnog
stana u Republici Hrvatskoj je 70 m2 i na prosječnog stanovnika
otpada 24 m2 stambene površine. U gospodarski najrazvijenijim
zemljama prosječna površina stana
iznosi oko 100 m2, a površina po stanovniku oko 40 m2 i
više. Stambeni fond u Republici Hrvatskoj iznosi 1,6 milijuna stanova od čega
je trajno nastanjeno približno 95% stanova. Treba očekivati povećanje broja
stanova što će dugoročno dovesti do poboljšanja životnog standarda mjerenog u
broju stanovnika po stanu. Očekuje se da će se broj stanovnika po stanu do
2020. godine s današnjih približno 3 smanjiti na 2,7 što je još uvijek ispod
razine životnog standarda koji imaju razvijene zapadnoeuropske zemlje danas
(približno 2,5 stanovnika po stanu). Uz uvažavanje demolacije najstarijih
stanova jednom umjerenom dinamikom može se procijeniti da će do 2020. godine
približno 23% stambenog fonda biti stanovi izgrađeni nakon 2001. godine.
Prema analizi proizvodnje u poljoprivredi
Republike Hrvatske vidljiv je trend smanjenja poljoprivrednih površina, što
bilježe i sve europske razvijene zemlje. Taj proces posljedica je intenziviranja poljoprivredne proizvodnje s jedne
strane i povećanja populacije u gradovima te pretvaranja poljoprivrednih
površina u građevinske, industrijske i prometne površine s druge strane. Prema
tome, u budućnosti se i u Hrvatskoj može očekivati intenziviranje
poljoprivredne proizvodnje, odnosno da će jedan poljoprivrednik proizvoditi
hrane za sve veći broj ljudi.
Međutim, budući da je trenutačna razina
mehaniziranosti postupaka na individualnim posjedima koji imaju većinu
proizvodnih površina osjetno niža u usporedbi s razvijenim europskim zemljama, a poljoprivredna proizvodnja
nedovoljna za potrebe Hrvatske, u sljedećim godinama se može očekivati porast
potrošnje energije u poljoprivredi. Tek nakon dostizanja razine mehaniziranosti
razvijenih europskih zemalja moguće je očekivati trend smanjenja potrošnje
energije kao posljedice okrupnjavanja posjeda i racionalnije primjene
mehanizacije.
Poljoprivredna poduzeća (kombinati) su bili
jezgra napretka u tehnologiji, te primjeni rezultata znanstveno-istraživačkog
rada i procesa u poljoprivredi. Nakon prestanka njihovog postojanja, dobar dio
okrupnjenih površina se slabo ili gotovo nikako ne koristi. Poznato je da je
oko 400 000 ha, uglavnom okrupnjenih obradivih površina u Hrvatskoj izvan
upotrebe. S obzirom na prezasićenost svjetskog tržišta hranom teško je pronaći
puteve razvitka poljoprivrede i način za ekonomsko korištenje naših
"zapuštenih" površina. U ovoj situaciji, proizvodnja biogoriva,
odnosno potreba veće proizvodnje uljane repice, predstavlja značajnu priliku ne
samo za nastavak korištenja postojećih površina, već i obnovu biljne
proizvodnje (u dobrom obliku). Uz postojeće površine, u Republici Hrvatskoj je
moguće primjenom mjera odvodnje omogućiti stabilnu biljnu proizvodnju, pa i
uzgoj uljane repice, na približno
670 000 ha.
Upravljanje i gospodarenje šumama i šumskim
zemljištem u Republici Hrvatskoj propisano je Zakonom o šumama (NN 52/90) te
brojnim podzakonskim uredbama. Svi se ti propisi temelje na 225-godišnjem
stručno-znanstvenom iskustvu gospodarenja i upravljanja šumama.
Sa svojih 43,5 posto šumskoga zemljišta u
ukupnoj državnoj ploštini, Republika Hrvatska pripada među zemlje sa značajnim
šumskim zemljištem (0,51 ha šume po stanovniku) koje, među ostalim, jamči i
izglednost većeg iskorištenja i udjela šumske biomase u ukupnoj energetskoj
bilanci.
Šumama u Hrvatskoj gospodare "Hrvatske
šume" (javno poduzeće za gospodarenje šumama i šumskim površinama) sa 79
posto njihove površine, privatnici s 19 posto, te ostali vlasnici s 2 posto
šuma.
Šumarska se proizvodnja odvija u skladu sa
šumsko - gospodarskom osnovom te osnovom za gospodarenje gospodarskom jedinicom
i programom za gospodarenje šumama.
Izrada bilance potrošnje energije u šumarstvu se
temelji na praćenju proizvodnje, procjeni udjelnih faktora radnih i
transportnih sredstava te ostvarenju proizvodnje. Zbog različitog karaktera i
značenja šumskih proizvoda potrošnja energije može se prikazati na tri osnovna šumska proizvoda, odnosno za dva
ostvarena (1986.-1990. i 1991.-1995.) i jedno buduće (1996.-2025.) razdoblje.
Tablica 3.9.1. Godišnja
potrošnja energije u PJ za različite šumske proizvode
Razdoblje/sortiment |
1986.-1990. |
1991.-1995. |
1996.-2025. |
Oblo
tehničko drvo |
0,551 |
0,375 |
0,648 |
Prostorno
drvo za energiju |
0,213 |
0,212 |
0,302 |
Prostorno
drvo za industriju |
0,106 |
0,074 |
0,130 |
Ukupno |
0,870 |
0,661 |
1,080 |
Raščlambom šumske proizvodnje može se iskazati i
prosječna godišnja energija dobivena po proizvedenim sortimentima. Uz svaki se
šumski konačni proizvod (oblovina, industrijsko drvo) odmah iskazuje prosječan
sadržaj energenta (oko 20 posto), a daje se i procjena energije koju će biti
moguće osigurati u budućem razdoblju, bez i s promjenom postojećeg stanja
(uvođenjem novih tehnologija i aktivnih mjera države).
Tablica 3.9.2.Prosječna
godišnja dobivena energija iz drvnih sortimenata u PJ -dosadašnje ostvarenje i
procjena za buduće razdoblje bez
promjene i s promjenom* postojećeg stanja
Razdoblje/sortiment |
1986.-1990. |
1991.-1995. |
1996.-2025. |
1996.-2025.* |
Prostorno
drvo za energiju |
7,0 |
7,0 |
10,0 |
10,0 |
Prostorno
drvo za industriju |
3,5 |
2,5 |
2,5 |
2,5 |
Oblo
tehničko drvo |
17,5 |
12,5 |
20,0 |
20,0 |
Otpad
u šumi (grane i sl.) |
- |
- |
- |
7,5 |
Ostali
otpad (kora, nadmjere i sl.) |
- |
- |
- |
8,0 |
Pošumljavanje
i energetske šume |
- |
- |
- |
10,0 |
Neposredno |
11,5 |
10,0 |
14,5 |
40,0 |
Ukupno |
28,0 |
22,0 |
32,5 |
58,0 |
Strategija razvitka energetskog sektora
Republike Hrvatske obuhvaća razdoblje do 2030. godine. Tako dugo razdoblje
obuhvaća sadašnje i buduće tehnologije, promjenu odnosa i načina gospodarenja
energijom, razdoblje u kojem će
Hrvatska biti izvan, ali i u Europskoj uniji. Razdoblje do 2010. godine
bit će različito od razdoblja 2010.-2020. i još više od razdoblje 2020.-2030.,
kako po zadacima koje treba riješiti, tako i po mogućnostima rješenja. Mnoga
pitanja su danas bez odgovora, a posebna nepoznanica je tehnološki razvitak i
dinamika privođenja novih tehnologija komercijalnom korištenju. Njihov prodor
na tržište ovisit će o mnoštvu međusobno povezanih čimbenika:
• vidljivosti i procjene šteta po okoliš
izazvanih postojećim energetskim tehnologijama,
• spremnosti pojedinaca da plate više za čistu
energiju,
• energetskim krizama uvjetovanim ekonomskim
(da zemlje OPEC-a mogu ucjenjivati cijenom nafte), geo-političkim (političke
promjene u zemljama izvoznicama energije) ili čisto fizičkim razlozima
(smanjenje rezervi i povećanje cijene zbog sve dubljih bušotina),
• stupnju razvitka novih tehnologija,
• spremnosti Vlada u razvijenim zemljama da
podržavaju istraživanja, razvitak i demonstraciju novih tehnologija,
• uključivanju velikih industrija i
financijskih institucija (automobilska, banke, osiguranja, investicijski
fondovi, ponuđači energetskih usluga, komunikacije, itd.).
Ove nove i skupe tehnologije mogu izgledati
neprimjerene za jednu malu državu kao što je Hrvatska, međutim baš takve male
zemlje s relativno nerazvijenom infrastrukturom mogu imati najviše koristi od
ovih decentraliziranih i čistih tehnologija i na taj način prečicom doći do
energetskog sustava budućnosti izbjegavši tako energetski intenzivne faze
razvitka kroz koje su prošle razvijene zemlje.
U strategiji energetskog razvitka Republike
Hrvatske postavljeni su ciljevi koji nisu sporni tijekom cijeloga promatranog
razdoblja, bez obzira na nepoznanice i nesigurnost koje postoje iz bilo kojeg
razloga, a odnose se na harmonizaciju
održivog razvitka i organiziranog sustava gospodarenja energijom. To su:
1.
povećanje energetske efikasnosti od proizvodnje,
transformacije, prijenosa i transporta, do distribucije i potrošnje energije,
što uključuje poticanje plinofikacije i mogućnosti korištenja plina, te
proizvodnju energije izvan javnih mreža,
2.
sigurna dobava i opskrba, uključivanje u
međunarodno tržište energije, osiguranje više pravaca priključaka na
međunarodne mreže i dobava iz više pravaca za sve umrežene sustave, razvitak
prijenosnih i transportnih mreža, razvoj distribucijskih mreža, uvažavanje
sigurnosnih ograničenja i državnih interesa,
3.
diverzifikacija energenata i izvora koja uključuje
izbor i dobavu energenata koji će osigurati sigurnost opskrbe potrošača, te
prostorni raspored izvora koji će osigurati stabilnost opskrbe svakog područja,
4.
korištenje obnovljivih izvora energije koji
će biti u skladu s resursima, razvitkom tehnologije i ukupnom gospodarskom
politikom,
5.
realne cijene energije i razvitak energetskog tržišta i poduzetništva,
te privatizacijski procesi u skladu s interesima hrvatske države koji trebaju
potaknuti energetsku efikasnost i dobro gospodarenje energijom, te omogućiti
uključivanje Hrvatske u europsko energetsko tržište,
6.
zaštita okoliša, što u energetskom sektoru podrazumijeva
primarno djelovanje kroz energetsku efikasnost, obnovljive izvore, izbor
energenata i primjenu najsuvremenijih tehnologija zaštite, kvalitetno
zakonodavstvo i nadzor, utjecaj javnosti i obrazovanja, te promociju pozitivnih
primjera.
Navedeni ciljevi predstavljaju jednakovrijedne
sastavnice energetske strategije i izuzimanje bilo kojeg od spomenutih ciljeva
značilo bi umanjenje vrijednosti i kvalitete energetske politike.
U strategiji se polazi od današnjih tehnologija
u cijelom procesu proizvodnje, transformacije, prijenosa i distribucije i
potrošnje energije, te sadašnjih mogućnosti i karakteristika primarnih i
transformiranih oblika energije. Uloga
fosilnih goriva će se mijenjati, i nije nerealno i previše vizionarski,
očekivati da će sredinom sljedećeg stoljeća konačni potrošač dominantno
koristiti električnu energiju i vodik. Pitanje proizvodnje električne energije
je dugoročno otvoreno i danas nije moguće dati jednoznačan odgovor. Za
očekivati je da će se scenarij prioriteta i primarnih oblika za proizvodnju
električne energije mijenjati kako će se pooštravati uvjeti zaštite okoliša i
kako će nove tehnologije dostizati komercijalnu primjenjivost. To se u
strategiji energetskog razvitka Republike Hrvatske prepoznaje kroz stratešku
podršku prirodnom plinu u prvih desetak godina, a otvara se mogućnost da se
sredinom ili u drugoj polovici promatranog razdoblja uključe i nuklearne
elektrane, ako ta tehnologija bude dovoljno sigurna i prihvatljiva građanima.
Od važnosti je za strategiju, bez obzira što će
to doći u obzir tek u drugom dijelu promatranog razdoblja, istaknuti vodikove
energetske tehnologije. One će značajno promijeniti izgled današnjeg
energetskog sustava. Njihova primjena se očekuje za pogon automobila,
zrakoplova i decentraliziranu proizvodnju električne energije. Trenutno su u
fazi prelaska iz laboratorija u komercijalnu primjenu.
Dinamika, kao i sve strukturne karakteristike
razvitka energetskog sektora, ovisi o velikom broju utjecajnih faktora, od
kojih su najvažniji:
• gospodarski razvitak,
• reforma energetskog sektora i mjere države,
• razvitak međunarodnog tržišta energije i
međunarodni utjecaj,
• razvitak tehnologije,
• globalna ograničenja u zaštiti okoliša.
Svaki od faktora ima svoju dimenziju utjecaja, a
posljedice će biti različite razine potrošnje energije i različite strukture
proizvodnje energije. Kako bi se obuhvatile i prezentirale posljedice utjecaja
pojedinih faktora obrađena su tri scenarija razvitka energetskog sektora,
kojima je osnova referentni scenarij razvitka gospodarstva prikazan u poglavlju
3. Utjecaj različite dinamike razvitka gospodarstva posebno je komentiran, kao
i posljedice i ograničenja koja će proizići iz zaštite okoliša.
Osnovna značenja promatranih scenarija su:
• Scenarij
S1: Klasične tehnologije i bez
aktivnih mjera države, Temeljno obilježje ovog scenarija je usporeno uključivanje
novih tehnologija u energetski sustav te izostanak potpore energetskoj
učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije te zaštiti okoliša. Takav
scenarij bi bio rezultat, između ostalog, i pretpostavke da problem
stakleničkog efekta nije toliko opasan i obvezujući te pretpostavke o usporenom
rastu cijena klasičnih energenata.
• Scenarij
S2: Nove tehnologije i aktivne mjere države, Temeljno obilježje ovog
scenarija je uključenje Hrvatske u Europsku uniju što bi uz dobre gospodarske
efekte imalo i dobre efekte u pogledu transfera novih i efikasnijih
tehnologija. Osim toga, očekuje se i aktivnija uloga države u potpori
energetskoj učinkovitosti i većem udjelu obnovljivih izvora energije. Ovaj
scenarij podrazumjeva i značajnu primjenu mjera učinkovitosti ali samo na
strani potrošnje.
·
Scenarij
S3: Izrazito
ekološki scenarij, Temeljno obilježje ovog scenarija proizlazi iz
pretpostavke da će globalni problem stakleničkog efekta i koncept održivog
razvoja na svjetskoj energetskoj sceni značajno utjecati na preusmjerenje i
daljnji razvoj energetskog sektora. U ovom scenariju se predviđa uvođenje
jedino vrlo efikasnih tehnologija, zatim ekstremno visoka primjena obnovljivih
izvora energije te primjena nekih drugih mjera koje znatno utječu na promjenu
strukture i iznosa finalnih oblika energije. To znači da je ovaj scenarij
potpuno ekološki orijentiran, kako na strani potrošnje tako i na strani dobave
električne energije što će kasnije moći detaljnije obrazložiti. Prema tome,
temeljna načela modelirana u ovom scenariju su:
·
što manje fosilnih oblika energije,
·
što više obnovljivih oblika energije,
·
što veća učinkovitost u pretvorbi
energije.
Strategija energetskog razvitka promatrana je za
razdoblje do 2030. godine, vremenski dugo razdoblje s brojnim nepoznanicama.
Razumljivo je da pouzdanost rezultata analize za cijelo razdoblje nije jednaka.
Za prvih desetak godina planskog razdoblja rezultati se mogu uzeti s velikom
pouzdanošću dok se za razdoblje od 2010. godine i nadalje više naznačuju
problemi i mogućnosti, nego što se nude konačna rješenja.
Najviše pozornosti u javnosti privlači
sagledavanje mogućnosti razvitka elektroenergetskog sustava jer se u pravilu
radi o velikim objektima. Kod postavljanja temeljnih načela na kojima su se
gradili mogući scenariji razvitka elektroenergetskog sustava vodilo se računa o
sljedećem:
• ukupnim nacionalnim interesima, gdje se dva
umrežena sustava, sustav plina i sustav električne energije, nadopunjavaju i
potpomažu. Potpora plinofikaciji proizlazi iz ekonomskih i strateških interesa
Republike Hrvatske,
• programu izgradnje hidroelektrana koje na
temelju sadašnjih cijena i troškova nisu u prvom planu. Međutim, uz rast cijena
fosilnih goriva i troškova zaštite okoliša, ekonomski interes za izgradnju
hidroelektrana će rasti. Osim toga, hidroelektrane su jedini domaći izvor
energije, pri čemu se u pravilu radi o višenamjenskim projektima, a sposobnost
domaćih tvrtki za izgradnju i proizvodnju opreme je znatno veća nego kod drugih
postrojenja. Za izgradnju hidroelektrana trebat će postaviti nacionalni program
izgradnje hidroelektrana,
• sigurnosti energetskog sustava koja radi
povećanja korištenja plina za proizvodnju električne energije, kao i u drugim
sektorima potrošnje, zahtijeva osiguranje više opskrbnih pravaca i povećanje
skladišnih kapaciteta,
• diverzifikaciji izvora nakon 2010. godine.
Pretpostavljeno je da se ona može postići izgradnjom elektrana na ugljen, ali
to mogu biti i drugi izvori (primjerice nuklearne elektrane). U narednih četiri
do pet godina mnoge pretpostavke razvitka tog razdoblja bit će jasnije, pa sada
nije nužno donositi konačne stavove.
Jedna od osnovnih pretpostavki je da će se
provesti reforma energetskog sektora prema prijedlozima iz ovog dokumenta, te
da će se otvoriti energetska tržišta na način i prema dinamici koja odgovara
nacionalnim interesima.
Također, temeljna i nužna pretpostavka je da će
se realizirati projekt uvoza plina iz Italije, ostvariti novi dobavni pravac iz
Mađarske, te povećati skladišni kapaciteti plina. Ovo su nužne pretpostavke programa
plinofikacije Republike Hrvatske.
Budući da za sada ne postoji konkretan plan
revitalizacije postojećih elektrana u svim scenarijima pretpostavljena je
sljedeća dinamika izlaska iz pogona postojećih termoelektrana (lista pokazuje
posljednju godinu pogona za pojedini objekt):
·
2009: TE-TO Zagreb (blok 1),
·
2010: TE-TO Zagreb (blok 3) i EL-TO
Zagreb (blok 2),
·
2011: PTE Osijek (oba bloka),
·
2012: PTE Jertovec (oba bloka),
·
2013: TE Sisak 1,
·
2015: TE Rijeka, TE Plomin 1 i TE-TO
Osijek,
·
2017: TE Sisak 2,
·
2022: NE Krško.
U razdoblju od 2010. do 2017. godine, nakon
postupnog izlaska iz pogona elektrana na mazut, otvoreno je pitanje
supstituirajućeg energenta. Moguće je rješenje da proizvodnju preuzmu elektrane
na ugljen i elektrane na plin. Međutim, rješenje za to razdoblje danas još nije
čvrsto definirano. Jedna od mogućnosti je uvođenje nuklearne energije kao novog
energenta. To će ovisiti o razvitku nuklearne tehnologije, razini sigurnosti
nuklearnih elektrana i, posebno, o odnosu javnosti prema nuklearnim
elektranama. Isto tako vrlo bitna će biti težina problema stakleničkih plinova
i mogućnosti Hrvatske da se drži preuzetih obveza u tom smislu.
Sudbina termoelektrana u drugim republikama
(državama) gdje je Republika Hrvatska imala zajednička ulaganja, a odnosi se na
Tuzlu (200 MW) i Kakanj (50 MW) u Federaciji BIH, Gacko (100 MW) u Republici
srpskoj BIH, te Obrenovac (300 MW) u Srbiji (SR Jugoslaviji), bit će različita
od objekta do objekata. Za očekivati je da će se problemi riješiti dogovorno.
Ovisno o rješenjima i ekonomskim interesima (cijeni energije koja bi se
isporučivala iz tih objekata) moguće je u planovima razvitka naći mjesta za
isporuku električne energije iz spomenutih objekata. Naravno, u toliko bi se
reducirala potrebna izgradnja novih objekata u Republici Hrvatskoj.
U scenarijima razvitka nije analiziran uvoz
električne energije, kao jedna od razvojnih opcija, iako je uvoz realnost koja
se ostvaruje svake godine. Dva su razloga zbog kojih se uvozi električna
energija. Jedan proizlazi iz narušene ravnoteže proizvodnje i potrošnje
električne energije radi loše hidrologije, kvarova u elektranama ili nekih
drugih pogonskih događaja, a drugi iz čisto ekonomskih razloga, kada je na
tržištu električne energije moguće kupiti jeftiniju energiju od troška
proizvodnje iz domaćeg izvora. Uvoz energije je mogućnost koja će se i u
budućnosti koristiti. Za to je potrebno stvoriti preduvjete u boljem
povezivanju s potencijalnim tržištima, što je dijelom i učinjeno izgradnjom 400
kV voda prema Mađarskoj.
Razvitak tržišta energije u Europskoj uniji
unijet će niz novosti u trgovanju energijom. To će se odraziti i na tržište
električne energije i plina u Republici
Hrvatskoj. Nakon 2003. godine može se očekivati nova direktiva Europske
unije za tržište električne energije, koja će unijeti niz novih momenata u
procesu liberalizacije i demonopolizacije tržišta. Važno je napomenuti da će se
to dogoditi nakon uvođenja jedinstvenoga financijskog tržišta u Uniji, koje će
značajno doprinijeti procesima otvaranja tržišta električne energije. Konačnu
ocjenu o tretmanu uvoza električne energije u planovima razvitka Republike
Hrvatske bit će moguće dati tek nakon toga.
U scenarijima nisu razmatrani planovi izgradnje
objekata za proizvodnju električne energije izvan Republike Hrvatske. S obzirom
na loša iskustva u prošlosti, te još uvijek nestabilne političke i financijske
prilike u geografskom okruženju, nije realno planirati takve investicijske
projekte.
Strukturne promjene bruto domaćeg proizvoda
industrije kretale bi se u smjeru smanjivanja energetski intenzivnih grana sa
sadašnjih 30 na 25 posto u 2030. godini. Paralelno sa strukturnim promjenama bi
se odvijala i supstitucija starih tehnologija s novima, ali dosta usporenim
tempom i ne s tehnologijama koje su na marginalno visokoj energetskoj
efikasnosti. U ovom je scenariju to modelirano smanjenjem intenzivnosti
toplinske potrošnje u industriji na razinu 0,6 u odnosu na današnju, te na
razinu od približno 0,9 za intenzivnost potrošnje električne energije.
Unatoč očekivanoj intenzivnoj plinofikaciji u
Republici Hrvatskoj u ovom je scenariju pretpostavljena relativno visoka
penetracija električne energije u toplinske potrebe, dugoročno više od 10
posto. Ukupna potrošnja električne energije rasla bi brže od ostalih energenata
tako da bi se na kraju razdoblja njezin udio povećao na 34 posto. Istodobno bi
se udio energije za visoke temperature smanjio s današnjih 40 na oko 30 posto,
dok se udio pare i vrele vode ne bi značajnije mijenjao, te bi se zadržao na
razini od približno 35 posto. Udio koksa koji je i danas vrlo nizak, nastavio
bi se smanjivati i u budućnosti, tako da bi u 2030. godini iznosio samo 1,1 posto.
Energija visokih temperatura osigurat će se
izgaranjem prirodnog plina, derivata nafte i ugljena, kao i korištenjem
električne energije. Pri tome je, kao posljedica intenzivne plinofikacije,
pretpostavljen najbrži porast potrošnje prirodnog plina uz više nego
podvostručenu potrošnju i porast udjela s današnjih 50 na 64 posto u 2030.
godini. Za potrošnju tekućih goriva pretpostavljeno je blago opadanje potrošnje
uz smanjenje udjela s današnjih 36,5 na nešto više od 12 posto u 2030. godini.
Očekuje se da će se potrošnja ugljena zadržati na današnjoj razini jer je ta
razina već i danas vrlo niska. Takvom razinom potrošnje ugljen će na kraju
razdoblja sudjelovati tek s malo više od 5 posto.
Para i vrela voda za industriju osigurat će se
proizvodnjom u industrijskim toplanama, industrijskim kotlovnicama i u javnim
toplanama. Pri tome se očekuje da će proizvodnja u industrijskim toplanama samo
malo brže rasti u odnosu na industrijske kotlovnice, dok bi iz javnih toplana
opskrba rasla vrlo sporo, čime bi se udio javnih toplana od današnjih 20 posto
do 2030. godine smanjio na malo manje od 12 posto. Na kraju promatranog
razdoblja udio industrijskih kotlovnica iznosio bi približno 47 posto i još
uvijek bi bio malo viši od udjela industrijskih toplana koje bi sudjelovale s
nešto više od 41 posto.
Za kombiniranu proizvodnju električne energije,
pare i vrele vode u industrijskim toplanama predviđa se intenzivniji porast
potrošnje prirodnog plina i biomase u obliku otpadaka iz drvne industrije.
Očekuje se da će prirodni plin u 2030. godini sudjelovati sa skoro 84 posto i
da će udio biomase narasti na 4,5 posto.
Vrlo sličan razvitak potrošnje goriva očekuje se
i u industrijskim kotlovnicama, uz stagnaciju potrošnje derivata nafte i
ugljena, te porast potrošnje ostalih oblika energije. Za industrijske
kotlovnice također je predviđeno da će u drugoj polovici promatranog razdoblja
postepeno početi iskorištavanje sunčeve energije u kombinaciji s ukapljenim ili
prirodnim plinom, te intenzivnije korištenje biomase u odnosu na industrijske
toplane. Zbog toga se na kraju razdoblja očekuje udio prirodnog plina od 67
posto, udio biomase od 16 posto i udio sunčeve energije od 5 posto.
Uz udvostručenje površine poslovnog prostora u
uslužnom sektoru, očekuje se i gotovo udvostručenje potrošnje električne
energije po jedinici površine ovog sektora. Nova izrazita kategorija potrošnje
je klimatizacija. U ovom se scenariju ne očekuje smanjivanje specifične
potrošnje toplinske energije. Slijedom ovakvih pretpostavki potrošnja energije
ostvarit će stopu porasta od prosječno 2,9 posto godišnje i porast električne
energije koji će biti viši od ovog prosjeka. Zbog toga će udio električne
energije od današnjih 47,7 posto
porasti na približno 66 posto u 2030. godini. Ovaj scenarij pretpostavlja vrlo
polaganu penetraciju novih tehnologija za korištenje obnovljivih izvora
energije, tako da se na kraju razdoblja očekuje udio sunčeve energije od
približno 5 posto i udio geotermalne energije od samo 0,9 posto. Također se
očekuje da će i toplina proizvedena u malim kogenerativnim postrojenjima
postepeno rasti i doseći razinu udjela od 1,9 posto u 2030. godini.
Zbog povećanja standarda stanovništva očekuje se
i povećanje potrošnje topline za grijanje stambenih prostora, za pripremu tople
vode i određeno smanjenje potrošnje topline za pripremu hrane. Jednako tako se
očekuje i povećanje potrošnje električne energije za netoplinske svrhe
(zamrzivači, hladnjaci, perilice rublja i posuđa, audio-video oprema i ostalo).
U ovom je scenariju to nešto veći iznos od 2 550 kWh u 2030. godini po
prosječnom kućanstvu, koji uvažava utjecaj tehnološkog napretka, ali nešto
sporije nego u ostalim scenarijima. S obzirom na to da se računa s manjom
dugoročnom zastupljenošću obnovljivih izvora, očekuje se do 2030. godine
pokrivanje korisnih toplinskih potreba u kućanstvima s električnom energijom do
16 posto.
Za zadovoljenje toplinskih potreba u ovom
scenariju se predviđa umjereni pad potrošnje ugljena i tekućih goriva. Nadalje
se predviđa polagani porast daljinske topline, tj. toplinske energije iz
centraliziranoga toplinskog sustava, ogrjevnog drva i najbrži porast potrošnje
prirodnog plina. Također je predviđena usporena penetracija novih tehnologija
za iskorištavanje obnovljivih izvora energije u odnosu na ostale scenarije.
Tako bi na kraju razdoblja udio sunčeve energije iznosio 3,5 posto, koliko bi
približno iznosio i udio topline proizvedene u malim kogeneracijama. Udio
biomase korištene u novim tehnologijama postepeno bi se povećao na 11,3 posto
do 2030. godini.
Veći dio potrošnje energije u prometu izazivaju
cestovni robni promet i putnički promet osobnim vozilima. Što se tiče
energetske efikasnosti prometnih sredstava, u svim se scenarijima očekuje
jednak tehnički napredak, ali različita struktura energenata u zadovoljavanju
ukupnog prometnog učinka. Potrebe potrošača u prometu prema ovom scenariju
najvećim dijelom će se zadovoljavati motornim gorivima koja bi u 2030. godini
trebala sudjelovati s 94 posto. Osnovni energenti su benzin s udjelom od skoro
48 posto, dizelsko gorivo s 37 posto i mlazno gorivo s malo manje od 8 posto.
Udio električne energije trebao bi iznositi 2 posto. U razdoblju nakon 2010.
godine predviđa se postepena penetracija biogoriva i vodika u opskrbu energijom
prometnih potrošača. Ta je penetracija u ovom scenariju najumjerenija tako da
se u 2030. godini očekuje udio vodika od 1 posto i udio biogoriva od 3 posto.
Za potrošnju energije u poljoprivredi
pretpostavljen je približno jednaki tehnički napredak u sva tri scenarija, ali
uz različiti razvitak strukture oblika energije. Očekuje se da će potrošnja
energije u poljoprivredi ostvariti umjereni porast uz prosječnu godišnju stopu
od 1,1 posto i uz smanjenje udjela motornih goriva od današnjih 82 na približno
77,5 posto u 2030. godini. U ovom scenariju se očekuje relativno nizak udio
biogoriva od približno 2,1 posto, te pokrivanje toplinskih potreba s
obnovljivim izvorima – sunčevom energijom, biomasom i geotermalnom energijom u
ukupnom iznosu od 10 posto u 2030. godini.
U graditeljstvu se očekuje relativno brži porast
potrošnje energije u odnosu na ostale sektore potrošnje. U sva tri scenarija
predviđen je jednak porast uz prosječnu godišnju stopu od 4,4 posto, ali uz
različitu strukturu oblika energije. U ovom se scenariju predviđa povećanje
udjela motornih goriva s 77,6 posto na 84 posto, postupna penetracija biogoriva
do razine od 2,5 posto u 2030. godini i smanjenje udjela električne energije na
razinu od 10,3 posto. Za zadovoljenje toplinskih potreba predviđeno je
korištenje derivata nafte, dok se ne predviđa korištenje ostalih obnovljivih
izvora.
Energetski pokazatelji scenarija razvitka
energetskog sektora iskazani su kroz 8 pokazatelja:
• neposrednu potrošnju energije
neposrednih potrošača po energentima,
• neposrednu potrošnju energije po
karakterističnim skupinama potrošnje,
• strukturu proizvodnje električne
energije,
• strukturu energenata za proizvodnju
električne energije,
• ukupno potrebnu energiju po energentima,
• strukturu obnovljivih izvora energije,
• potrebe prirodnog plina,
• strukturu domaće proizvodnje i uvoza
energije.
Slika 4.2.1.1. Struktura
energenata u neposrednoj potrošnji energije - S1
Prema scenariju S1 neposredna potrošnja energije
povećavat će se do 2030. godine po prosječnoj stopi od 2,6 posto. Porast će
potrošnja svih energenata, ali ne podjednako, što će izazvati određene promjene
u strukturi:
• para i vrela voda ostvarit će porast udjela od
9,9 posto u 2000. na 12,2 posto u 2030. godini,
• udio električne energije će postepeno rasti što
je za očekivati zbog rasta potrošnje električne energije za netoplinske
potrebe. Može se očekivati porast udjela električne energije s 19 na 22,6 posto
u 2030. godini,
• plinovita goriva će rasti i zatim se
stabilizirati na razini oko 18 posto,
• tekuća goriva će se najviše smanjiti u
strukturi s 47,7 posto u 2000. godini na 39,3 posto u 2030. godini,
• obnovljivi izvori će porasti do razine od 7
posto,
• ugljen je najmanje zastupljen i njegov će se
udio smanjiti s 1,4 na 0,8 posto.
Slika 4.2.1.2. Struktura
neposredne potrošnje energije po sektorima potrošnje - S1
U strukturi neposredne potrošnje energije u
pojedinim sektorima neće doći do značajnijih promjena jer su se najznačajnije
strukturne promjene već dogodile, jednim dijelom zbog posljedica rata, a drugim
dijelom zbog gospodarskih razloga. Industrija s intezivnom potrošnjom energije
je značajno reducirala svoju gospodarsku aktivnost, pa se u budućnosti mogu
očekivati veća tehnološka unapređenja, ali bez povećanja potrošnje energije kod
energetski intezivnih potrošača. Po sektorima potrošnje mogu se očekivati
sljedeće promjene:
• udio energije u graditeljstvu će porasti u
odnosu na 2000. godinu, ali i u odnosu na 1990. godinu i dosegnuti razinu od
3,4 posto,
• udio potrošnje energije u poljoprivredi će se
postupno smanjivati, dijelom zbog efikasnijeg organiziranja gospodarenja u
djelatnosti, a dijelom zbog očekivanog tehnološkog napretka. Očekivani udio
potrošnje energije u poljoprivredi u ukupnoj neposrednoj potrošnji energije u
2030. godini je 3,5 posto,
• u uslužnom sektoru minimalno će porasti udio
potrošnje s 9 posto u 2000. na 9,8 posto u 2030. godini,
• udio potrošnje u prometu će porasti do razine
od 31,4 posto,
• stopa porasta potrošnje energije u industriji
od 3,1 posto malo je viša u odnosu na prosjek neposredne potrošnje tako da će
njezin udio porasti na 26 posto do 2030. godine,
• udio kućanstava će se nakon 2010. godine
spustiti ispod 30 posto, a u 2030. godini iznositi manje od 26 posto.
Slika 4.2.1.3. Struktura
proizvodnje električne energije - S1
Proizvodnja električne energije u većem dijelu
će se ostvarivati na razini javne mreže, koja je danas u okviru HEP-a, a manjim
dijelom u decentaliziranim proizvodnim objektima, tj. u kogeneraciji, u
obnovljivim izvorima i kod malih potrošača (u budućnosti vodik).
Prema ovom scenariju potreba za ulaskom u pogon
prve elektrane javlja se u 2006. godini. Osim HE Lešće koja bi najranije i
mogla ući u pogon do 2006. u toj godini potrebna je i jedna plinska elektrana
snage 300 MW. Nakon toga, 2008. u pogon bi trebala ući HE Podsused, a 2009.
godine HE Drenje. U 2010. godini iz pogona postupno izlaze neke od postojećih
elektrana. Izlazak iz pogona tih elektrana i povećanje potrošnje prema ovom
scenariju mogao bi se nadoknaditi termoelektranom na ugljen snage 500 MW. U
razdoblju između 2010. i 2020. godine u pogon bi trebala ući još jedna
termoelektrana na ugljen snage 500 MW (2014.) i četiri plinske termoelektrane,
svaka instalirane snage 300 MW. Osim termoelektrana u tom razdoblju ušle bi u
pogon i tri hidroelektrane: Novo Virje, Ombla i Krčić. Tretman hidroelektrana u
sva tri scenarija je takav da se predlaže forsirana izgradnja navedenih elektrana određenom dinamikom koja
uzima u obzir realne rokove i mogućnosti izgradnje. Ukupno potrebna izgradnja
novih elektrana do 2020. godine prema ovom scenariju iznosi 2834 MW (snaga na
generatoru). Potrebna nova snaga na pragu je 2794 MW. Za TE na ugljen
instalirane snage 500 MW (na generatoru) pretpostavljeno je da ima snagu od 480
MW na pragu.
U strukturi proizvodnje električne energije na
razini javne mreže doći će do značajnih promjena. Prije svega, i usprkos
izgradnji novih hidoelektrana, smanjit će se udio hidroelektrana u proizvodnji
na 22,3 posto. Zbog izlaska iz pogona NE Krško i zbog tretmana uvoza električne
energije samo na razini potrebnoj za incidentne situacije, ukupna dobava
električne energije nakon 2020. godine
izvan sustava bila bi zanemariva.
Može se očekivati rast decentralizirane
proizvodnje, koja je u 2000. godini iznosila 3,7 posto, na 10,2 posto u 2030.
godini. Glavnina električne energije, odnosno oko 67,5 posto osigurala bi se u
termoelektranama.
Slika 4.2.1.4. Struktura
energenata za potrebe elektroprivrede - S1
Osnovne karakteristike scenarija S1, kada se
radi o energentima koji bi se koristili za proizvodnju električne energije na
razini javne mreže bez NE Krško, su:
• udio vodnih snaga u ukupnoj strukturi
energenata za proizvodnju električne energije, na kraju promatranog razdoblja i
uz predviđeni porast proizvodnje u hidroelektranama, iznosio bi 25,8 posto,
• iskorištenjem životnog vijeka termoelektrana na
mazut (TE Sisak 1 i 2, TE Rijeka) nakon 2015. godine mazut se ne bi više
koristio u proizvodnji električne energije,
• nove potrebe, te zamjena mazuta, prema ovom
scenariju zadovoljile bi se iz termoelektrana na plin i ugljen. Na kraju
promatranog razdoblja podjednako bi se koristila energija iz ugljena i energija
iz plina, ali bi udio energije ugljena bio nešto veći.
Ovakav scenarij, prije svaga, naglašava pitanje
diverzifikacije i sigurnosti elektroenergetskog sustava. U razdoblju do 2010. godine za proizvodnju
električne energije prednost je dana
plinu, jer je ekonomski povoljniji od ugljena, a bez sumnje je povoljniji
u ekološkom te u smislu prihvatljivosti lokacija. Realizacijom projekta GEA
(Gas Energy Adria), liberalizacijom i jačim otvaranjem tržišta plina u Europi,
odnosno u užoj regiji gdje se nalazi Republika Hrvatska, za očekivati je da će
postojati mogućnost nabave potrebnih količina plina. U spomenutom razdoblju uz
hidroelektrane bilo bi potrebno izgraditi 300 MW termoelektrana na plin.
Prema tome, opcija elektrane na ugljen bi došla
u obzir tek oko 2010. godine, kada se, pored ostalog i zbog izlaska iz pogona
nekih od postojećih termoelektrana na mazut, pokazuje potreba za elektranom na
ugljen snage oko 500 MW.
Slika 4.2.1.5. Struktura
energenata u ukupno potrebnoj energiji - S1
Ukupne potrebe energije ovise o gospodarskom
rastu, tehnološkom razvitku, energetskoj efikasnosti i uvozu električne
energije. Ovo posljednje je važno zbog tretmana objekata izvan Republike
Hrvatske (kao NE Krško) jer se energija u Hrvatskoj pojavljuje kao finalni
proizvod i nema gubitaka transformacije.
U razdoblju od 2000. do 2030. godine ukupne
potrebe energije po ovom scenariju
rasle bi po prosječnoj stopi od 2 posto. Po pojedinim energentima stope
rasta bi bile različite, tako da bi se struktura mijenjala:
• već je prije objašnjeno da bi se zbog prestanka
rada NE Krško i uvoza električne energije na razini potrebnoj za saniranje
incidetnih situacija u elektroenergetskom sustavu, uvoz električne energije
smanjivao,
• trend smanjivanja imat će i tekuće gorivo s
49,6 posto u 2000. godini na 36,1 posto u 2030. godini,
• prirodni plin će zadržati poziciju drugog
energenta, njegov udio bit će u porastu i na kraju promatranog razdoblja
iznosit će 33,6 posto u ukupnim potrebama energije,
• svi obnovljivi izvori, uključujući i velike
hidroelektrane svoj bi udio smanjivali. Smanjenje udjela koje nastaje zbog
velikih hidroelektrana ne kompenzira se u ovom scenariju porastom drugih
obnovljivih izvora,
• ugljen u ukupnoj potrošnji prema ovom scenariju
ostvarit će porast i to zbog potrošnje za proizvodnju električne energije. Udio
ugljena ostaje otvoreno pitanje za budućnost.
Slika 4.2.1.6. Bilanca
prirodnog plina - S1
Prirodni plin će po ovom scenariju zadržati
ulogu jednog od najznačajnijih energenata. Moguća potrošnja plina u 2030.
godini iznosila bi oko 6,6 mlrd m3, od čega glavninu s oko 5,8 mlrd
m3 čini uvozni plin. Očekuje se rast korištenja plina kod svih
kategorija potrošača:
• najveća potrošnja plina ostvarila bi se u
proizvodnji električne energije iz javne mreže. Udio te potrošnje iznosio bi
oko 34,6 posto,
• kućanstva bi bila druga skupina po potrošnji
plina i njihov udio bi iznosio 20,6 posto,
• treća skupina po visini potrošnje bile bi
kogeneracije koje bi dosegnule razinu od 0,94 mlrd m3 i udio od 14,2
posto,
• značajnija se potrošnja očekuje u industriji uz
zadržavanje dostignute razine udjela. Udio industrije bi iznosio oko 13,6
posto,
• udio ostalih transformacija iznosio bi 10,5
posto, a udio ostale neposredne potrošnje približno 3 posto,
• predviđen je prestanak potrošnje plina u
neenergetskoj potrošnji iza 2010. godine,
• očekuje se smanjenje udjela potrošnje plina za
vlastitu potrošnju i gubitke sa 7,6 posto u 2000. godini na 3,3 posto u 2030.
godini.
Ovakva razina potrošnje plina je vrlo zahtjevna
u osiguranju dovoljnih količina plina, odnosno u razvoju plinske infrastrukture
za potrošnju plina. Ako je polazna pretpostavka da se primarno radi o
postojećim tehnologijama i minimalnoj aktivnosti države u provedbi energetske
strategije, onda je u tom slučaju
upitna realnost širenja plinske mreže i animiranja potrošnje.
Slika 4.2.1.7. Struktura
obnovljivih izvora energije - S1
U ovom scenariju koji se u prvom redu oslanja na
danas razvijene tehnologije i iskustva, i skromni doprinos novih tehnologija u
području energetske efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora, očekuje se
rast korištenja obnovljivih izvora. To se odnosi u prvom redu na dva
tradicionalna izvora koja su se do sada koristila: hidroelektrane i biomasu
(drvo za grijanje). U strukturi, po oblicima energije u ovom scenariju
predviđeno je:
• geotermalna energija bi se počela koristiti iza
2000. godine i na kraju razdoblja činila bi 4,8 posto ukupne energije
obnovljivih izvora,
• očekuje se korištenje energije vjetra u
razdoblju iza 2000. godine s udjelom od 2,6 posto u 2030. godini,
• sunčeva energija dosegla bi po ovom scenariju
8,8 posto i osim vodnih snaga i biomase predstavljala bi izvor koji bi se
najviše koristio,
• jednako kako bi se povećavalo korištenje
biomase, tako bi se postepeno povećavao i udio u ukupnoj energiji obnovljivih
izvora. Na kraju razdoblja udio bi iznosio približno 26 posto,
• udio vodnih snaga bi se smanjio s razine veće
od 80 posto u 2000. godini na iznos od 52,6 posto u 2030. godini,
• početak korištenja biogoriva očekuje se nakon
2000. godine, da bi u 2030. godini njihov udio iznosio približno 5 posto.
Ovaj scenarij pretpostavlja najmanje korištenje
obnovljivih izvora, ali tu se počinju koristiti obnovljivi izvori koji se do
sada nisu tradicionalno koristili. Ova razina korištenja obnovljivih izvora je
realno najmanja, i stoga najmanje vjerojatna. S mnogo više sigurnosti u
procjenama može se pretpostaviti značajnije korištenje obnovljivih izvora.
Slika 4.2.1.8. Odnos
energije iz uvoza i domaćih izvora - S1
U dosadašnjem razvitku energetskog sektora
Republike Hrvatske većim dijelom koristili su se domaći izvori energije. U
posljednjem desetogodišnjem razdoblju udio domaćih izvora smanjio se od 65
posto na malo više od 50 posto. Kako je ovo scenarij kojem je primarno težište
na konvencionalnim tehnologijama i bez posebne aktivnosti države udio uvoza će
se stalno povećavati. Već u 2010. godini uvoz će iznositi 64 posto, a na kraju
promatranog razdoblja približno 78 posto ukupnih potreba.
Očekuje se brža supstitucija proizvodnog parka
hrvatske industrije učinkovitijim tehnologijama, tako da bi, dugoročno,
intenzivnost toplinske potrošnje bila gotovo dva puta manja nego danas, a
intenzivnost potrošnje električne energije 15 posto manja. Također se očekuje
veća zastupljenost obnovljivih izvora energije (biomase i solarne enegije) čime
bi se ostvarilo da udio električne energije u toplinskim potrebama bude
dugoročno ispod 8 posto. U ukupno potrebnoj energiji za industrijske potrošače
udio električne energije bio bi niži u odnosu na prethodni scenarij tako da bi
na kraju razdoblja bio malo viši od 30 posto. Udio topline visokih
temperatura smanjio bi se s 45 na 34
posto, a energija u obliku pare i vrele vode tijekom cijelog razdoblja
sudjelovala bi s približno nepromijenjenim udjelom od 31 posto.
U ovom je scenariju predviđena još intenzivnija
plinofikacija, tako da je porast potrošnje plina za energiju visokih
temperatura vrlo intenzivan što za posljedicu ima porast udjela od današnjih 50
na 73 posto u 2030. godini. Za tekuća goriva pretpostavljeno je opadanje
potrošnje uz opadanje udjela s današnjih 36,5 na približno 10 posto u 2030.
godini. U potrošnji ugljena očekuje se daljnje blago smanjenje potrošnje, tako
da bi ugljen na kraju razdoblja sudjelovao s malo manje od 3 posto.
Za proizvodnju pare i vrele vode predviđeno je
da će proizvodnja u industrijskim toplanama (kogeneracijama) brže rasti u
odnosu na industrijske kotlovnice, tako da bi udio ovih postrojenja u 2030.
godini iznosio skoro 48 posto. Ta razina viša je u odnosu na prethodni
scenarij. Jednako tako predviđa se za 33 posto veća proizvodnja električne energije u odnosu na scenarij S1. Povećana
potrošnja pare i vrele vode u odnosu na prvi scenarij predviđena je i iz javnih
toplana, ali na takav način da se udio javnih toplana postepeno smanjuje na
14,5 posto u 2030. godini. Proizvodnja pare iz industrijskih kotlovnica trebala
bi ostvariti prosječni porast od 2,1 posto godišnje uz postupno smanjivanje
udjela na nešto manje od 38 posto u 2030. godini.
Predviđa se da će u kombiniranoj proizvodnji
električne energije, pare i vrele vode u industrijskim toplanama porast
potrošnje prirodnog plina biti sličan kao
i u prethodnom scenariju, tako da će udio na kraju razdoblja iznositi 84
posto. Također je, u odnosu na prethodni scenarij, predviđen brži porast
potrošnje biomase u obliku otpadaka iz drvne industrije, te se očekuje da
bi njezin udio trebao doseći razinu veću
od 6 posto. Zbog tako predviđenog porasta potrošnje plina i biomase očekuje se
vrlo polagano povećanje ili stagnacija u potrošnji derivata nafte i ugljena uz
smanjenje udjela derivata na približno 7 posto i udjela ugljena na 3,4 posto u
2030. godini.
Sličan razvoj potrošnje goriva očekuje se i u
industrijskim kotlovnicama uz malo brže smanjenje potrošnje derivata nafte i
vrlo nisku potrošnju ugljena, te porast potrošnje obnovljivih oblika energije.
U odnosu na prethodni scenarij predviđen je još intenzivniji porast korištenja
biomase kao i sunčeve energije u kombinaciji s ukapljenim ili prirodnim plinom.
Rezultat takvog razvitka je značajniji porast udjela biomase na 26,5 posto i
sunčeve energije na više od 10 posto na kraju razdoblja. Zbog povećane
penetracije obnovljivih izvora, kao i zbog povećane proizvodnje pare u procesu
kogeneracije, u odnosu na scenarij S1, u ovom scenariju se ostvaruje niža
razina potrošnje prirodnog plina. Udio prirodnog plina u nekoliko početnih
godina promatranog razdoblja ostvaruje porast da bi se nakon toga smanjio na
približno 52 posto.
Energetski efikasnije tehnologije bi značile
manju potrošnju električne energije za netoplinske potrebe, a uz veću
zastupljenost obnovljivih izvora i kogenerativne proizvodnje topline i
električne energije i manju potrošnju električne energije za toplinske namjene.
Ukupna energija, kao i potrošnja električne energije imat će nižu razinu u
odnosu na prvi scenarij, dok će penetracija obnovljivih izvora biti izraženija.
Tako će sunčeva energija sudjelovati s udjelom od 8,8 posto, a geotermalna
energija s 1,2 posto u 2030. godini. Očekuje se brža penetracija topline
proizvedene u malim kogeneracijama na razinu od 5,7 posto, a u odnosu na
prethodni scenarij očekuje se i povećana potrošnja daljinske topline iz javnih
toplana, koja bi na kraju razdoblja sudjelovala s 3,2 posto. Potrošnja
električne energije povećavat će se brže u odnosu na ostale konvencionalne
oblike energije, tako da će se udio značajno povećati, od današnjih 47,7 posto
na 63,6 posto u 2030. godini. Istodobno će se udio prirodnog plina postepeno
smanjivati na 12,3 posto, kao posljedica sporijeg porasta potrošnje plina u
odnosu na ukupnu potrošnju energije u uslužnom sektoru. Predviđeno je smanjenje
potrošnje derivata nafte i ugljena, čija potrošnja je već danas vrlo niska tako
da uloga ovog energenta u budućnosti postaje zanemariva, dok se udio derivata
nafte od današnjih 25 posto smanjuje na približno 5 posto.
Dok je u prethodnom scenariju pretpostavljeno da
će se toplinska izolacija do danas izgrađenih stanova dugoročno poboljšati za
10 posto, u ovom scenariju to dugoročno poboljšanje iznosi 20 posto. Zbog
boljih tehničkih rješenja i potrošnja električne energije za netoplinske
potrebe je manja, a zbog veće zastupljenosti obnovljivih izvora i kogeneracije,
potrošnja električne energije za netoplinske namjene je manja i dugoročno ne
prelazi 15 posto ukupnih toplinskih potreba kućanstava.
U energiji za toplinske potrebe u kućanstvima
predviđen je porast potrošnje prirodnog plina s prosječnom godišnjom stopom 2,1
posto, kao i malo brži porast korištenja daljinske topline iz javnih toplana u
odnosu na prethodni scenarij. Predviđeno je smanjenje potrošnje ugljena,
derivata nafte te dugoročno gledano i energije biomase za korištenje u
pojedinačnim pećima. Nadalje se očekuje znatno brža ekspanzija primjene novih
tehnologija za iskorištavanje obnovljivih izvora energije, u odnosu na scenarij
S1. Tako bi sunčeva energija u 2030. godini imala udio od 8,6 posto, a toplina
proizvedena iz biomase primjenom novih tehnologija 13,4 posto. Također se
očekuje relativno brz razvitak malih kogeneracija iz kojih bi proizvedena
toplina u 2030. godini sudjelovala s približno 4 posto. Udio prirodnog plina će
na kraju razdoblja iznositi 33,4 posto, dok se za električnu energiju očekuje
udio od 23,8 posto što je smanjenje u odnosu na današnju razinu. Udio
korištenja ogrjevnog drva u pojedinačnim pećima, također, će se postupno
smanjivati na približno 5 posto u 2030. godini.
U ovom scenariju predviđa se intenzivniji
razvitak malih kogeneracija u sektoru kućanstava i usluga, tako da je
proizvodnja pare i vrele vode za više od 40 posto viša u odnosu na scenarij S1.
Uz to je predviđeno da će se u tim postrojenjima u 2030. godini proizvoditi
0,79 TWh električne energije. Kao ulazna energija za kombiniranu proizvodnju
toplinske i električne energije predviđa se korištenje prirodnog plina,
derivata nafte, biomase i sunčeve energije. Očekuje se da će na kraju razdoblja
prirodni plin sudjelovati s najvećim udjelom od približno 46 posto, dok bi
obnovljivi izvori dosegli više od 38 posto.
Kao što je već rečeno u svim je scenarijima
predviđena podjednaka energetska efikasnost prometnih sredstava i podjednak
tehnički napredak, ali različita struktura energenata u zadovoljavanju ukupnoga
prometnog učina. Prema ovom scenariju udio motornih goriva će u 2030. godini
iznositi malo manje od 90 posto. Osnovni energenti i nadalje su benzin s
udjelom od skoro 46 posto, dizelsko gorivo s 35 posto i mlazno gorivo s malo
manje od 8 posto. Udio električne energije trebao bi iznositi 2,3 posto. U
razdoblju od 2010. godine predviđa se intenzivniji razvitak iskorištavanja
biogoriva, te postupno uvođenje vozila na pogon gorivim ćelijama koje kao
energent koriste vodik. Zbog takvog razvitka predviđa se udio biogoriva od 5
posto i udio vodika od 3 posto u ukupnoj potrošnji prometa u 2030. godini.
I za potrošnju energije u poljoprivredi
pretpostavljen je približno jednak tehnički napredak u sva tri scenarija, ali
također uz različiti razvitak strukture oblika energije. Očekuje se smanjenje
udjela motornih goriva od današnjih 82 na približno 74 posto u 2030. godini.
Također se očekuje intenzivnije korištenje poljoprivrednih strojeva koji će kao
pogonsko gorivo koristiti biogoriva i razvitak poljoprivrednih strojeva koji će
za pogon koristiti gorive ćelije u razdoblju iza 2010. godine. Zbog toga će
udio biogoriva u ukupnoj potrošnji poljoprivrede u 2030. godini biti 3,3 posto,
a udio vodika približno 2 posto. U pokrivanju toplinskih potreba obnovljivi
izvori (sunčeva energija, biomasa i geotermalna energija) sudjelovat će na
približno jednakoj razini kao i u scenariju S1, tako da će njihov udio u
ukupnoj energiji za poljoprivredu iznositi približno 10 posto.
Prema ovom scenariju se očekuje da će se udio
motornih goriva s današnje vrijednosti koja iznosi 77,6 povećati na 82,5 posto,
kao posljedica brže penetracija biogoriva u odnosu na scenarij S1. Zbog toga će
udio biogoriva u 2030. godini iznositi 4,1 posto. Predviđen je jednak porast
potrošnje električne energije kao i u scenariju S1, tako da bi udio u 2030.
godini iznosio 10,3 posto. Kao što je već rečeno za zadovoljenje toplinskih
potreba predviđeno je korištenje derivata nafte, dok se ne predviđa korištenje
ostalih obnovljivih izvora.
Slika 4.2.2.1. Struktura
energenata u neposrednoj potrošnji energije - S2
Prema ovom scenariju, u razdoblju do 2030.
godine, neposredna potrošnja energije rast će po godišnjoj stopi od 1,8 posto
(ako se 2000. godina promatra kao bazna). Dinamika porasta pojedinih energenata
je različita, što će rezultirati različitom strukturom (različitim udjelima)
pojedinih energenata tijekom promatranog razdoblja, u odnosu na baznu godinu.
Usporedna struktura po energentima u baznoj i u 2030. godini je sljedeća:
• kod pare i vrele vode udio u ukupnoj potrošnji
ostvarit će porast od približno 10 posto na 12,2 posto u 2030. godini,
• kod električne energije očekuje se porast
udjela u neposrednoj potrošnji s 19 posto u 2000. na približno 21 posto u 2030.
godini,
• plinovita će goriva minimalno povećavati svoj
udio u neposrednoj potrošnji, sa 16,6 posto u 2000. na 17,4 posto u 2030.
godini,
• tekuća goriva će, za razliku od električne
energije i plinovitih goriva, smanjiti udio s 47,7 posto u 2000. na 38,7 posto
u 2030. godini,
• obnovljivi izvori će porasti s 5,3 posto u
2000. na 10,2 posto u 2030. godini,
• neposredna potrošnja ugljena bi se smanjila s
1,4 posto u 2000. na 0,7 posto u 2030. godini.
Slika 4.2.2.2. Struktura
neposredne potrošnje energije po sektorima potrošnje - S2
Što se tiče strukture potrošnje u pojedinim
sektorima, slična je situacija kao i u prethodnom scenariju. Dakle, ne očekuje
se bitnija promjena udjela pojedinih sektora u neposrednoj potrošnji energije.
Očekivana struktura (udjeli) potrošnje po sektorima bi bila kako slijedi:
• udio potrošnje u sektoru graditeljstva bi
porastao s 2 posto u 2000. na 3,6 posto u 2030. godini. To u ukupnoj energiji nije velik porast, međutim za
graditeljstvo je to relativno velik porast,
• udio potrošnje u poljoprivredi će se smanjivati
s 5,3 posto u 2000. na 3,7 posto u 2030. godini,
• kod sektora usluga se očekuje vrlo mali porast
s 9 posto u 2000. na 10,4 posto u 2030. godini,
• najveći postotak promjene potrošnje bi se
trebao dogoditi u sektoru kućanstava, i to tako da se udio s 32,1 posto u 2000.
smanji na 25,3 posto u 2030. godini,
• najveće postotno povećanje potrošnje bi se
dogodilo u sektoru prometa, gdje se udio s 29,4 posto u 2000. povećava na 33,5
posto u 2030. godini,
• sektor industrije bi, prema procjenama
načinjenim u ovom scenariju, malo povećao udio u neposrednoj potrošnji, s 22,3
posto u 2000. godini na 23,5 posto u 2030. godini.
Slika 4.2.2.3. Struktura
proizvodnje električne energije - S2
I prema ovom scenariju će se većina proizvodnje
električne energije ostvarivati na razini javne mreže, a manji dio u
decentraliziranim proizvodnim objektima kao što su male kogeneracije, male
hidroelektrane, obnovljivi izvori i gorive ćelije.
Potreba ulaska u pogon prve elektrane je 2006.
godina i to HE Lešće. U energetskom smislu (instalirana snaga i godišnja
proizvodnja) prvi veći objekt ulazi u pogon 2007. To je plinska elektrana
kombiniranog ciklusa snage na generatoru 300 MW. Redoslijed ulaska u pogon hidroelektrana
je fiksiran kao i u ostalim scenarijima pa se i ovdje javljaju HE Podsused
(2008.) i HE Drenje (2009.). Sljedeća elektrana je termoelektrana na ugljen
instalirane snage 500 MW. Optimalna godina ulaska u pogon ove elektrane je
2010. godina. U razdoblju 2010.-2020. godine u pogon bi trebale ući još dvije
plinske elektrane instalirane snage 300 MW i jedna elektrana na ugljen
instalirane snage 500 MW. Osim ovih termoelektrana u istom razdoblju predviđeno
je puštanje u pogon i preostalih hidroelektrana: Novo Virje, Ombla i Krčić.
Ukupno potrebna izgradnja novih elektrana do 2020. godine prema ovom scenariju
iznosi 2234 MW (na generatoru).
Bez obzira na relativno ambiciozan plan
izgradnje hidroelektrana njihov udio (zajedno s malim hidroelektranama) u proizvodnji
električne energije će se smanjivati, tako da će u 2030. godini iznositi 25,6
posto.
Udio termoelektrana prema ovom scenariju bi bio
54,3 posto.
Uvoz električne energije prema ovom scenariju,
nakon zatvaranja NE Krško, se ne planira. To međutim, ne znači da ga neće biti.
Ako ga bude to će biti u nekim iznimnim situacijama kad je npr. zbog raznih
razloga nemoguće podmiriti potrošnju vlastitim izvorima, ili eventualno u
situacijama kad je moguće električnu energiju kupiti na tržištu po nižoj cijeni nego se može proizvesti u
vlastitom sustavu.
Decentralizirana proizvodnja električne energije
bi sudjelovala s 20 posto.
Slika 4.2.2.4. Struktura
energenata za potrebe elektroprivrede - S2
Kada se govori o energentima koji se koriste za
proizvodnju električne energije na razini javne mreže, odnosno o strukturi tih
energenata, može se istaknuti sljedeće:
• vodne snage u 2030. godini sudjeluju s 33,6
posto u energiji za proizvodnju električne energije,
• tekuće gorivo (loživo ulje) na kraju
promatranog razdoblja više nema svoje mjesto u strukturi proizvodnje jer sve
elektrane na tekuće gorivo izlaze iz pogona prije 2030. godine,
• udio ugljena u proizvodnji električne energije
je približno 40 posto,
• udio plina u proizvodnji električne energije je
26,5 posto.
Ovdje također treba otvorenom ostaviti mogućnost
nuklearne opcije koja bi mogla doći u obzir iza 2015. godine. U tom bi slučaju
nuklearno gorivo istisnulo dio plina i dio ugljena, odnosno udjeli plina i
ugljena u proizvodnji električne energije bi se smanjili.
Slika 4.2.2.5. Struktura
energenata u ukupno potrebnoj energiji - S2
Primaran
utjecaj na ukupno potrebnu energiju ima gospodarski rast, zatim
tehnološki razvitak.
Prema ovom scenariju godišnja stopa porasta
ukupno potrebne energije za razdoblje od 2000. do 2030. godine iznosila bi 1,4
posto. Budući da su stope porasta pojedinih energenata različite, to rezultira
i promjenom strukture energenata u
ukupno potrebnoj energiji. Promjena strukture se može iskazati kroz nekoliko
najbitnijih pokazatelja:
• električna energija (uvoz) u 2000. godini ima
udio 2,3 posto u ukupno potrebnoj energiji, da bi nakon izlaska iz pogona NE
Krško ta kategorija uvoza električne energije praktički nestala,
• tekuće gorivo također ima trend smanjivanja,
tako da je s 49,6 posto u 2000. taj udio u 2030. godini smanjen na 36,2 posto,
• udio prirodnog plina ima trend porasta, gdje s
25,4 posto u 2000. godini raste na 31,2 posto u 2030. godini,
• udio obnovljivih izvora (uključivo i velike
hidroelektrane) također bi trebao lagano porasti, s 20,5 posto u 2000. na 21,2
posto u 2030. godini,
• ugljen bi trebao relativno najviše porasti i to
s 2,2 posto u 2000. na 11,4 posto u 2030. godini.
Slika 4.2.2.6. Bilanca
prirodnog plina - S2
Jednako kao i u scenariju S1, i u ovom scenariju
je plin drugi energent po zastupljenosti u ukupno potrebnoj energiji (odmah iza
tekućih goriva). Predviđena potrošnja plina prema ovom scenariju u 2030. godini
bila bi oko 5,75 mlrd m3. Od toga bi 4,95 mlrd m3 bio
uvoz, a preostalih 0,8 mlrd m3 domaća proizvodnja. Struktura
potrošnje plina po kategorijama
prikazana je u nastavku:
• u 2000. godini na energetiku (vlastitu
potrošnju) i gubitke trošilo se 7,6 posto prirodnog plina, a u 2030. godini se
očekuje da će se u toj kategoriji trošiti 3,4 posto plina,
• neenergetska potrošnja je u 2000. godini,
zajedno s kućanstvima, ostvarila najveći udio, a iza 2010. godine bi se ta
potrošnja “ugasila”, što znači da u strukturi potrošnje plina u 2030. godini ne
postoji kategorija neenergetske potrošnje,
• za proizvodnju električne energije u 2000.
godini se potrošilo 15,3 posto od ukupno potrošenog prirodnog plina, da bi u
2030. potrošnja plina za proizvodnju električne energije dostigla 30,1 posto i
time postala najznačajnija kategorija potrošnje prirodnog plina,
• ostale transformacije su u 2000. godini trošile
10,2 posto plina, a u strukturi u 2030. godini će taj postotak biti nešto veći,
očekuje se 11,1 posto,
• kogeneracije su trošile 6,3 posto plina u
2000., a do 2030. godine se očekuje prilično velik porast potrošnje plina u toj
kategoriji, tako da bi ona mogla dostići razinu od 18,2 posto,
• udio ostale neposredne potrošnje plina bi se u
ovom scenariju smanjio s 5 u 2000. na
3,3 posto u 2030. godini,
• potrošnja u industriji, udjelom u ukupnoj
potrošnji plina, malo bi porasla s 13,7 posto u 2000. na 14,6 posto u 2030.
godini,
• kućanstva bi u skladu s predviđanjima, smanjila
svoj udio u ukupnoj potrošnji s 21,2 posto u 2000. na 19,3 posto u 2030. godini.
I za ovaj scenarij vrijede neke konstatacije, kao
i za prethodni, a vezano uz osiguranje dovoljnih količina plina, izgradnju
plinske meže i animiranje potrošnje.
Slika 4.2.2.7. Struktura
obnovljivih izvora energije - S2
Ovaj scenarij podrazumijeva brži prodor novih
tehnologija u energetski sektor, što znači i bolju energetsku efikasnost i
intenzivnije korištenje obnovljivih izvora energije. Predviđa se sljedeća
struktura pojedinih oblika energije u obnovljivim izvorima energije:
• geotermalna energija bi se počela koristiti od
2000. godine, s tim da bi njezin udio u obnovljivim izvorima energije u 2030.
godini iznosio oko 3,7 posto,
• korištenje energije vjetra bi započelo iza
2000. godine, a udio u 2030. godini bi dosegao razinu od oko 3,7 posto,
• sunčeva energija bi se trebala početi koristiti
u razdoblju nakon 2000. godine, i uz relativno brzi porast, u ovom bi scenariju
njezin udio u 2030. godini iznosio značajnih 17,5 posto,
• udio biomase bi trebao rasti tako da od 18,4
posto u 2000. postigne udio od približno 26 posto u 2030. godini,
• korištenje vodnih snaga bi raslo sporije nego
korištenje većine ostalih obnovljivih izvora, pa bi se njihov udio s 81,6 posto
u 2000. godini smanjio na 42,5 posto u 2030. godini,
• početak korištenja biogoriva se očekuje nakon
2000. godine, a do 2030. bi dostigao udio od oko 6,5 posto.
Ovakva razina korištenja obnovljivih izvora je
moguća ukoliko se dogodi očekivani napredak u tehnologijama korištenja
obnovljivih izvora energije i ukoliko država raznim mjerama potakne njihovo
korištenje.
Slika 4.2.2.8. Odnos energije
iz uvoza i domaćih izvora - S2
U ovom scenariju se pretpostavlja aktivnija
uloga države u poticanju korištenja obnovljivih izvora i poboljšanja energetske
efikasnosti. Također se očekuje brži prodor novih tehnologija. Sve to rezultira
većim udjelom vlastite energije nego što je to u prethodnom scenariju. Međutim,
udio domaće energije će se u svakom slučaju bitno smanjiti s približno 50 posto
u 2000. na 28,2 posto u 2030. godini. To znači da se udio uvoza energije
povećava s 50 posto u 2000. na 71,8 posto u 2030. godini.
U odnosu na scenarij S1 u ovom scenariju je
pretpostavljen veći udio obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije,
kao i aktivnija uloga države u poticanju racionalizacije potrošnje električne
energije te uvođenja novih tehnologija. To rezultira manjim potrebama
električne energije koje se namiruju iz javne mreže, što onda odgađa ulazak u
pogon pojedinih elektrana.
Industrija je po osnovnim odrednicama jednaka
kao i u prethodnom scenariju, ali se očekuje još izrazitija penetracija
obnovljivih izvora i kogeneracije. To znači da udio električne energije, kao i
u prethodnom scenariju, u 2030. godini dostiže razinu malo višu od 30 posto.
Udio topline visokih temperatura smanjit će se s 45 na 34 posto, a energija u
obliku pare i vrele vode tijekom cijelog razdoblja sudjelovat će s približno
nepromijenjenim udjelom od 31 posto.
Struktura energenata za proizvodnju topline visokih
temperatura jednaka je kao i u prethodnom scenariju, što znači da je predviđen
porast potrošnje prirodnog plina s prosječnom godišnjom stopom od 2,7 posto uz
porast udjela od današnjih 50 na 73
posto. Predviđeno opadanje potrošnje ugljena i derivata nafte je takvo da su im
udjeli na kraju razdoblja približno 3, odnosno 10 posto.
U proizvodnji pare i vrele vode predviđa se još
intenzivniji razvitak proizvodnje u industrijskim toplanama (kogeneracijama) u
odnosu na drugi scenarij, tako da bi udio ovih postrojenja u 2030. godini
iznosio skoro 52 posto. Ujedno je predviđena za 4,2 posto veća proizvodnja električne energije u odnosu na
prethodni scenarij. Predviđen je porast potrošnje pare i vrele vode iz javnih toplana
u odnosu na prethodni scenarij, tako da će udio iznositi približno 15 posto u
2030. godini. Proizvodnja pare iz industrijskih kotlovnica ostvarit će porast
od prosječno 1,7 posto godišnje, uz postupno smanjivanje udjela na manje od 34
posto u 2030. godini.
U kombiniranoj proizvodnji električne
energije, pare i vrele vode u
industrijskim toplanama predviđen je porast potrošnje prirodnog plina i
obnovljivih energenata te smanjenje potrošnje ugljena. Ipak će potrošnja
prirodnog plina rasti sporije u odnosu na ukupni razvitak industrijskih kogeneracija
tako da će u drugom dijelu razdoblja udio prirodnog plina opadati do razine od
približno 73 posto u 2030. godini. Zbog relativno bržeg porasta korištenja
biomase udio ovog energenta bit će viši u odnosu na prethodni scenarij tako da
se očekuje udio biomase veći od 8 posto u 2030. godini. U ovom izrazito
ekološkom scenariju također je pretpostavljeno korištenje hibridnih sustava na
sunčevu energiju i ukapljeni ili prirodni plin u svrhu kogenerativne
proizvodnje toplinske i električne energije.
U strukturi oblika energije za industrijske
kotlovnice u ovom je scenariju predviđeno brže opadanje potrošnje tekućih
goriva, potpuni nestanak ugljena nakon 2015. godine, vrlo brzi razvitak
korištenja obnovljivih izvora i umjereniji porast potrošnje prirodnog plina u
odnosu na scenarij S2. Potrošnja energije za industrijske kotlovnice rast će po
prosječnoj stopi od 1,4 posto godišnje, dok će porast plina iznositi 0,7 posto
godišnje. Rezultat tako predviđenog razvitka očituje se u tome da je udio
prirodnog plina u 2030. godini 43 posto, a udio obnovljivih izvora – biomase i
sunčeve energije skoro 47 posto.
Očekuje se da bi u takvom trendu došlo i do
daljnjeg poboljšanja toplinske izolacije objekata uslužne djelatnosti i do
smanjenja dugoročne toplinske potražnje za približno 6 posto u odnosu na
prethodne scenarije. Zastupljenost obnovljivih izvora energije i kogeneracije
bi bila također veća. Tako će sunčeva energija sudjelovati s 13, a geotermalna energija s 1,6 posto u
2030. godini, što je više u odnosu na prethodni scenarij. Također se očekuje
još brža penetracija topline proizvedene u malim kogeneracijama na razinu od 8
posto, a u odnosu na prethodni scenarij očekuje se još malo veća potrošnja
daljinske topline iz javnih toplana, koja bi na kraju razdoblja sudjelovala s
3,8 posto. Zbog niže razine potrošnje u odnosu na prethodni scenarij, udio
električne energije bit će još viši i iznosit će 62,5 posto u 2030. godini.
Udio prirodnog plina smanjivat će se na 9 posto, dok će potrošnja nakon 2010.
također opadati. Predviđeno je brže smanjenje potrošnje derivata nafte te
ugljena u odnosu na drugi scenarij tako da bi udio derivata nafte u 2030.
godini iznosio približno 2 posto, dok bi udio ugljena postao zanemariv.
Usmjerenje i organiziranost na državnoj razini
omogućava poboljšanje toplinske izolacije do danas izgrađenih stanova u
prosjeku za 30 posto u odnosu na današnju. Izrazita je i zastupljenost sunčeve
energije i biomase, što dovodi i do smanjenja potrošnje fosilnih goriva,
odnosno do stagnacije potrošnje prirodnog plina na kraju razdoblja.
U odnosu na prethodni scenarij očekuje se brže
opadanje potrošnje ugljena i derivata nafte, sporiji porast potrošnje prirodnog
plina te intenzivniji razvitak korištenja novih tehnologija (sunčevih
kolektora, korištenja biomase, kotlovnica na sunce i topline proizvedene u
malim kogeneracijama). Također se očekuje niža razina korištenja biomase u
pojedinačnim pećima u odnosu na prethodne scenarije. Zbog tako predviđenog
razvitka udio sunčeve energije iznosit će 12 posto, toplina iz malih
kogeneracija sudjelovat će s 5,2 posto, a udio biomase korištene u novim
tehnologijama iznosit će skoro 17 posto, sve u 2030. godini. S najvećim udjelom
od 26,4 posto i nadalje će sudjelovat prirodni plin. Udio električne energije
bit će malo viši u odnosu na prethodni scenarij i približit će se 26 posto. U
odnosu na prethodni scenarij predviđa se porast u potrošnji daljinske topline,
tj. udio na razini od 7 posto. Udio energije biomase iz pojedinačnih peći
iznosit će 3,6 posto u 2030. godini, te će biti niži u odnosu na scenarij S2.
U ovom scenariju predviđa se najintenzivniji
razvitak malih kogeneracija u sektoru kućanstava i usluga, tako da je
proizvodnja pare i vrele vode veća za skoro 22 posto u odnosu na drugi
scenarij. Uz to je predviđeno povećanje proizvodnje električne energije
približno za 21 posto. Pretpostavljena je slična struktura energenata za
kombiniranu proizvodnju toplinske i električne energije kao i u scenariju S2,
ali uz još inenzivnije uvođenje obnovljivih izvora. Tako se očekuje da će na
kraju razdoblja prirodni plin sudjelovati s udjelom od približno 35 posto dok
bi obnovljivi izvori (biomasa i sunčeva energija) dosegli više od 52 posto.
Udio derivata nafte iznosit će približno 12 posto.
U ovom scenariju promet doživljava najveće
promjene. Pretpostavljeno je da bi se odgovarajućom prometnom politikom bitno
promijenila struktura robnog prometa. Naime, tzv. kombiniranim bi se
transportom povećao udio željezničkog prometa u odnosu na cestovni. U putničkom
bi prometu u urbanim sredinama javni transport bio više zastupljen, a također i
u međugradskom. Struktura utrošenih energenata bi se također značajnije
promijenila. Tako bi udio električne energije u ovom scenariju bio najviši, te
bi iznosio 4,7 posto. Značajnije bi se smanjili udjeli motornog benzina i
dizelskog goriva koji bi u 2030. godini iznosili 41,6, odnosno 31,7 posto.
Također je predviđen najintenzivniji razvitak vozila koja koriste biogoriva i
vozila na gorive ćelije koje koriste vodik. Zbog toga bi udio biogoriva iznosio
8 posto, a udio vodika 5 posto u 2030 godini. Potrošnja mlaznog goriva
predviđena je na takvoj razini da udio ovog energenta ima jednaku vrijednost
kao i u prethodnom scenariju.
U odnosu na scenarij S2, u razdoblju iza 2010.
godine očekuje se još dinamičniji razvitak poljoprivrednih strojeva koji će kao
pogonsko gorivo koristiti biogoriva, kao i razvitak poljoprivrednih strojeva
koji će za pogon koristiti gorive ćelije. Zbog toga će udio biogoriva u ukupnoj
potrošnji poljoprivrede u 2030. godini iznositi više od 5 posto, a udio vodika
više od 3 posto. U pokrivanju toplinskih potreba obnovljivi izvori (sunčeva
energija, biomasa i geotermalna energija) sudjelovat će sa još većim iznosima u
odnosu na drugi scenarij, tako da će njihov udio u ukupnoj energiji za
poljoprivredu iznositi približno 11 posto.
U trećem scenariju zbog još bržeg uvođenja
biogoriva očekuje se da će se udio motornih goriva od današnje vrijednosti koja
iznosi 77,6 povećati na 80 posto, što je malo manje u odnosu na prethodni
scenarij. Time će udio biogoriva u 2030. godini iznositi 6,5 posto. Porast
potrošnje električne energije jednak je kao i u prethodnom scenariju, tako da
bi udio u 2030. godini iznosio 10,3 posto. Za zadovoljenje toplinskih potreba
predviđeno je korištenje derivata nafte, dok se iskorištavanje obnovljivih
izvora u ovom sektoru ne predviđa.
Slika 4.2.3.1. Struktura
energenata u neposrednoj potrošnji energije - S3
Temeljne značajke scenarija S3, tj. izrazito ekološkog scenarija očituju se
u dobro uspostavljenom sustavu gospodarenja, donošenju zakona i izgradnji
institucija, uspostavljenom konkuretnom tržištu energije, aktivnim mjerama
države u povećanju energetske efikasnosti i podupiranju tehnološkog razvitka,
korištenju čistih tehnologija i obnovljivih izvora. Ukupna neposredna potrošnja
energije iznosila bi približno 415,2 PJ, što je prosječni godišnji porast od
2,1 posto. Aktivne mjere države utjecat će i na strukturu neposredne potrošnje,
s osnovnom namjerom da se kod neposrednih potrošača smanjuje potrošnja onih
energenata koji više zagađuju okoliš i poveća potrošnja energenata koji koriste
čiste tehnologije. U skladu s takvim pretpostavkama struktura neposredne potrošnje
energije mijenjat će se tijekom promatranog razdoblja:
• tekuće gorivo će u strukturi pasti s 47,7 posto
u 2000. godini na 33,5 posto u 2030. godini,
• električna energija će porasti s 19,0 na 22,8
posto,
• plinovita goriva će se neznatno smanjiti sa
16,6 na 16,3 posto,
• para i vrela voda će porasti s 9,9 na 13,7
posto,
• obnovljivi izvori će porasti s 5,3 na 13,1
posto,
• ugljen će se smanjiti s 1,4 na 0,7 posto.
Slika 4.2.3.2. Struktura
neposredne potrošnje energije po sektorima potrošnje - S3
Strukturne promjene dogodit će se i po
karakterističnim skupinama potrošnje, i to:
• najznačajniji sektor potrošnje postat će promet
i njegov udio u ukupnoj neposrednoj potrošnji iznosit će približno 31 posto u
2030. godini,
• industrija će s 25,3 posto biti drugi sektor po
udjelu u neposrednoj potrošnji, gotovo na istoj razini potrošnje kao i
kućanstva. Udio industrije u neposrednoj potrošnji kroz cijelo razdoblje neće
se značajnije mijenjati,
• kućanstva će biti treći sektor potrošnje s
udjelom u ukupnoj neposrednoj potrošnji od 25,1 posto. U odnosu na ostvarenje
iz 2000. godine doći će do relativnog pada zbog povećanja toplinske izolacije i
primjene tehnološki naprednijih tehnologija,
• kod usluga će doći do blagog povećanja udjela
koji će u 2030. godini iznositi oko 10,8 posto,
• u sektoru graditeljstva doći će do porasta
udjela na razinu do 3,9 posto,
• u poljoprivredi će doći do smanjenja udjela s
5,3 posto na 4 posto.
Slika 4.2.3.3. Struktura
proizvodnje električne energije - S3
Karakteristike scenarija S3 su relativno velika
decentralizacija proizvodnje električne energije, te značajno povećanje
proizvodnje električne energije s novim tehnologijama i uz korištenje
obnovljivih izvora. Preko javne mreže se proizvodilo ili uvozilo oko više od 95
posto električne energije. Po scenariju S3, uz primjenu svih mjera i očekivani
razvitak novih tehnologija može se očekivati proizvodnja izvan javne mreže na
razini od 27,3 posto ukupno potrebne električne energije.
Ovaj scenarij predviđa dosta nižu potrošnju pa je
ulazak prve plinske elektrane pomaknut do 2009. godine. Kao i u ostalim
scenarijima prvi objekt koji ulazi u pogon je HE Lešće (2006.) jer su godine
ulaska u pogon hidroelektrana fiksirane. Osim hidroelektrana, za zadovoljenje
povećane potrošnje i kompenzaciju snage zbog izlaska iz pogona nekih postojećih
objekata, u razdoblju 2010.-2020. godina prema ovom scenariju potrebno je
izgraditi dvije termoelektrane na ugljen svaka instalirane snage 500 MW i jednu
plinsku termoelektranu instalirane snage 300 MW. Ukupno potrebna izgradnja do
kraja planskog razdoblja prema ovom scenariju iznosi 1934 MW (snaga na
generatoru).
Struktura proizvodnje električne energije po
pojedinim tipovima postrojenja iznosi:
• prestankom rada NE Krško, te s obzirom da se
posebno ne promatra uvoz električne energije, osim u incidentnih situacijama,
udio uvezene električne energije je minimalan,
• udio hidroelektrana u 2030. godini smanjuje se
na 25 posto,
• termoelektrane postaju najznačajniji izvor
električne energije s 47,6 posto,
• treći po značaju postaju obnovljivi izvori s
11,8 posto,
• industrijske toplane i male kogeneracije
sudjelovat će u ukupnoj proizvodnji s 11,4 posto.
Važno je spomenuti mogućnost gorivih ćelija,
nove tehnologije koja tek dolazi. Pretpostavljeno je da će gorive ćelije
sudjelovati u proizvodnji električne energije s 1,9 posto.
Slika 4.2.3.4. Struktura
energenata za potrebe elektroprivrede - S3
Osnovne karakteristike scenarija, kada se radi o
energentima koji bi se koristili za proizvodnju električne energije na razini
javne mreže (bez NE Krško), su:
• udio vodnih snaga u ukupnoj strukturi
proizvodnje na kraju promatranog razdoblja iznosio bi oko 35 posto, iako se
predviđa rast proizvodnje u hidroelektranama,
• iskorištenjem termoelektrana na mazut (TE Sisak
1 i 2 te TE Rijeka) do kraja životnog vijeka
nakon 2015. godine mazut se ne bi više koristio u proizvodnji električne
energije,
• nove potrebe uz zamjenu mazuta, prema ovom
scenariju zadovoljile bi se iz termoelektrana na plin i ugljen.
Ovakav scenarij više od ostalih promovira načelo
decentralizacije proizvodnje električne energije i skrbi o diverzifikaciji i
sigurnosti elektroenergetskog sustava. Kao i u svim ostalim scenarijima, u
razdoblju do 2010. godine prednost za proizvodnju električne energije dana je
plinu radi ekonomskih, ekoloških i lokacijskih razloga. Realizacijom projekta
GEA, te liberalizacijom i jačim otvaranjem tržišta plina u Europi, realne su
pretpostavke izgradnje 300 MW
termoelektrana na plin na području Slavonije ili Dalmacije.
Elektrane na ugljen došle bi u obzir tek iza
2010. godine. Iza te godine iz pogona izlaze termoelektrane na mazut i
pojavljuje se potreba za elektranom na ugljen snage oko 500 MW.
Slika 4.2.3.5. Struktura
energenata u ukupno potrebnoj energiji - S3
U razdoblju od 2000. do 2030. godine ukupne
potrebe po ovom scenariju bi rasle po prosječnoj stopi od 1,6 posto. Po
pojedinim energentima stope rasta su različite, s tim da je znatno sporiji rast
proizvodnje električne energije na razini javne mreže, a znatno veći
decentraliziranih izvora električne energije. U strukturi ukupnih potreba u
2030. godini to bi značilo:
• trend smanjivanja će imati tekuće gorivo s 49,6
posto u 2000. godini na 32 posto u 2030. godini,
• prirodni plin bi tijekom cijelog razdoblja držao
poziciju drugog energenta. Njegov udio bi se povećavao, tako da bi na kraju
promatranog razdoblja udio plina u ukupnim potrebama energije iznosio skoro 29
posto,
• svi obnovljivi izvori, uključujući i velike
hidroelektrane, svoj udio bi povećali (do 27,5 posto) zahvaljujući porastu
korištenja obnovljivih izvora koji se do sada nisu tradicionalno koristili,
• ugljen bi u ukupnoj potrošnji po ovom scenariju
rastao (do 11,7 posto) i to isključivo zbog korištenja za proizvodnju
električne energije. Udio ugljena ostaje otvoreno pitanje za budućnost.
Slika 4.2.3.6. Bilanca
prirodnog plina - S3
Prirodni plin je u svim scenarijima, pa tako i u
ovom jedan od najznačajnijih energenata. Moguća potrošnja plina u 2030. godini
iznosila bi oko 5,1 mlrd m3, od čega je glavnina uvoznog plina (oko
4,3 mlrd m3). Očekuje se porast korištenja plina u svim kategorijama
potrošnje:
• najveća potrošnja plina ostvarila bi se u
proizvodnji električne energije u javnoj mreži. Udio te potrošnje iznosio bi
oko 28 posto,
• druge po potrošnji bile bi kogeneracije, koje
bi dosegnule razinu od 0,97 mlrd m3 i udio od 19,3 posto,
• industrija bi bila treća kategorija po
potrošnji, uz porast udjela do 2020. i trend smanjivanja nakon toga. Udio
industrije bi iznosio oko 16,6 posto u 2030. godini,
• samo malo manji udio u odnosu na industriju
ostvarit će potrošnja u kućanstvima tako da njihov udio iznosi 16 posto u 2030.
godini, ali također uz trend porasta udjela do 2020. godine i opadanja nakon
toga,
• udio ostalih transformacija iznosio bi 13,8
posto a ostale neposredne potrošnje oko 2,7 posto,
• predviđen je prestanak potrošnje plina u
neenergetskoj potrošnji iza 2010. godine,
• očekuje se smanjenje potrošnje plina za
vlastitu potrošnju i gubitke s udjela 7,6 posto u 2000. godini na 3,5 posto u
2030. godini.
U ovom scenariju povećava se decentralizirana
potrošnja, a smanjuje se potrošnja plina za proizvodnju električne energije u
javnoj mreži. Ovakav scenarij razvitka potrošnje plina je vrlo zahtjevan u
stvaranju svih potrebnih uvjeta i razvoju plinske infrastrukture za potrošnju
plina. Navedena razina potrošnje plina je dostižna, ako se ostvare sve ostale
pretpostavke.
Slika 4.2.3.7. Struktura
obnovljivih izvora energije - S3
U ovom scenariju koji se temelji na
optimističnom doprinosu novih tehnologija u području energetske efikasnosti i
korištenja obnovljivih izvora, očekuje se znatan porast korištenja obnovljivih
izvora. To se odnosi na sve obnovljive izvore. U strukturi, po oblicima
energije, u ovom scenariju je predviđeno sljedeće:
• geotermalna energija bi se počela koristiti od
2000. godine i na kraju razdoblja činila bi 3,2 posto ukupne energije
obnovljivih izvora,
• očekuje se korištenje energije vjetra u
razdoblju iza 2000. godine, s udjelom u 2030. godini od 5,1 posto,
• po ovom scenariju sunčeva energija dosegla bi
visokih 21,4 posto, te bi uz vodne snage i biomasu predstavljala treći izvor po
zastupljenosti,
• korištenje biomase bi se utrostručilo u odnosu
na današnju razinu potrošnje, što bi za posljedicu imalo povećanje udjela u
ukupnoj energiji obnovljivih izvora. Na kraju razdoblja udio bi iznosio 27,8
posto,
• vodnim snagama, koje su u 2000. godini
sudjelovale s 81,6 posto, udio će se smanjiti na iznos od 35 posto,
• početak korištenja biogoriva se očekuje nakon
2000. godine, s tim da bi u 2030. godini udio iznosio oko 7,4 posto.
Ovaj scenarij pretpostavlja najveće korištenje
obnovljivih izvora. Dolazi do promjena u odnosima i značajnijeg rasta
korištenja onih obnovljivih izvora koji se nisu do sada tradicionalno koristili,
prije svega sunčeve energije, a zatim i drugih obnovljivih izvora.
Slika 4.2.3.8. Odnos
energije iz uvoza i domaćih izvora - S3
Poticanje energetske efikasnosti i korištenja
obnovljivih izvora rezultirat će smanjenjem ukupnih potreba za energijom. To će
se dalje reflektirati na smanjenje uvoza i povećanje domaće proizvodnje.
Ostvarenje ovog scenarija dovodi do smanjenja udjela domaćih izvora sa 50,4 na
35 posto. Hrvatska bi i po ovom
scenariju bila primarno uvoznica energije, ali bi iznos uvoza bio znatno manji
u odnosu na prethodne scenarije, čime se povećava stabilnost i sigurnost
energetskog sustava.
Sva tri promatrana scenarija razvitka
energetskog sektora imaju zajedničku osnovicu – istu stopu gospodarskog rasta,
istu strukturu gospodarstva, te isti broj potrošača. Razlika između scenarija
je, kako je to na početku navedeno, u razini skrbi i aktivnostima države prema
organiziranom sustavu gospodarenja energijom, primjeni novih tehnologija, povećanju
energetske efikasnosti i korištenju obnovljivih izvora energije. Prema
pokazanim energetskim karakteristikama osnovne razlike između promatranih
scenarija su:
• aktivniji odnos države prema gospodarenju
energijom i veće korištenje novih tehnologija i obnovljivih izvora smanjuje
neposredne potrebe potrošača. U 2030. godini u scenariju S2 neposredne potrebe
su manje u odnosu na scenarij S1 za 5,9 posto, a u scenariju S3 za 12,5 posto
(slika 4.2.4.1.),
• ukupne potrebe energije u scenariju S1 u 2030.
godini iznosile bi 668,43 PJ, a manje su za 6,4 posto u scenariju S2 i za 10,6
posto u scenariju S3 (slika 4.2.4.2.),
• proizvodnja električne energije u scenariju S1
u 2030. godini iznosila bi 34219 GWh, a manja je za 13 posto u scenariju S2 i
za 12,5 posto u scenariju S3 (slika 4.2.4.3.),
• odnos proizvodnje električne energije iz javne
mreže i iz decentraliziranih izvora u 2030. godini iznosio bi 90 prema 10
posto, a u ostala dva scenarija 80
prema 20 posto za scenarij S2 i 73
prema 27 posto za scenarij S3 (slika 4.2.4.4.),
• energija proizvedena iz obnovljivih izvora u
2030. godini u scenariju S1 iznosila bi
103,9 PJ, a u scenariju S2 bila bi veća za 27,7 posto, odnosno za 58,2 posto u
scenariju S3 (slika 4.2.4.5.),
• potrošnja plina iznosila bi u 2030. godini u
scenariju S1 6,6 mlrd m3, a u scenariju S2 bila bi manja za 12,9
posto, a u scenariju S3 za 23,4 posto (4.2.4.6.),
• udio uvozne energije u 2030. godini iznosio bi
78 posto u scenariju S1, oko 72 posto u scenariju S2 , te 65 posto u scenariju S3 (slika 4.2.4.7.).
Kroz analizu osnovnih energetskih pokazatelja
promatranih scenarija razvitka energetskih sustava jasno proizlazi koliko je
moguće postići reformom energetskog sektora i aktivnom politikom države u
stvaranju poticajnih uvjeta za povećanje energetske efikasnosti i veće
korištenje obnovljivih izvora. To omogućava zadovoljenje energetskih potreba u gospodarstvu
i javnom sektoru, te osobne potrošnje u kućanstvima sa znatno manjom količinom
energije. Pozitivne posljedice aktivne energetske politike reflektiraju se u
smanjenju onečišćenja okoliša, kao i smanjenju ovisnosti o uvozu energije.
Decentralizacija proizvodnje energije ima i
druge neposredne koristi, kako u jačanju privatne inicijative u energetskom
sektoru, tako i u poticanju poduzetništva i tehnološkom razvitku.
Slika 4.2.4.1. Usporedba
neposredne potrošnje energije
Slika 4.2.4.2. Usporedba
ukupno potrebne energije
Slika 4.2.4.3. Struktura
energenata za potrebe elektroprivrede
Slika 4.2.4.4. Odnos
proizvodnje električne energije (decentralizirana i javna mreža)
Slika 4.2.4.5. Usporedba
proizvodnje energije iz obnovljivih izvora
Slika 4.2.4.6. Usporedba
potrošnje prirodnog plina
Slika 4.2.4.7. Odnos
energije iz uvoza i domaćih izvora
S gledišta utjecaja na okoliš, pri strateškom
planiranju svakako najznačajnije je pitanje emisija onečišćujućih tvari u zrak.
Ostale utjecaje uglavnom lokalnog značaja moguće je postojećim tehničkim
rješenjima i praksom svesti na prihvatljivu razinu. Ponekad je pri strateškom
planiranju predmet razmatranja i proizvodnja krutog otpada, posebice ako se
radi o nuklearnom otpadu koji nije iskoristiv za druge namjene.
Svakom energetskom scenariju može se pridružiti
niz različitih tehničkih mjera za smanjenje emisije. Mjere se odnose na
kvalitetu goriva, konstrukcijska rješenja (primarne mjere) i tehnologije za
pročišćavanje dimnih plinova (sekundarne mjere). U ovoj fazi nije provedena
optimizacija mjera i njihov izbor po minimalnim troškovima već je za zadani
energetski scenarij pretpostavljen najvjerojatniji scenarij mjera zaštite.
Scenarij OČEKIVANIH mjera temelji se na
poštovanju postojeće regulative, pretpostavljajući izmjene u skladu s europskim
smjernicama i tehničko-emisijskim standardima Europskoga gospodarskog
povjerenstva Ujedinjenih nacija (UNECE). Radi se o principu primjene najboljih
raspoloživih tehnika (BAT: Best Available Technologies) kako ih propisuje EU i
UNECE. BAT su najsuvremenije, tehnički provjerene i komercijalno raspoložive
tehnologije koje su dostupne svima na svjetskom tržištu. Prilagodba hrvatske
regulative i potpuna primjena BAT mjera pretpostavlja se sa zakašnjenjem od 5
do 10 godina u odnosu na razvijene zemlje, ovisno o mjerama i vrsti uređaja.
Postojeći hrvatski propisi koji određuju pitanje
emisije i koji su uvažavani u procjeni emisije su: Uredba o graničnim
vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora
("Narodne novine", br. 140/97.) i Uredba o standardima kakvoće
tekućih naftnih goriva ("Narodne novine", br. 76/97.). Uredba o
emisiji propisuje postojećim ložištima blaža ograničenja, a za primjenu BAT
mjera prijelazno vrijeme prilagodbe je 2004. godina. Za velika ložišta (>50
MW) dopušta se da i nakon toga roka rade do kraja životnog vijeka, ali ne više
od 30 000 sati ili 2 000 sati godišnje. S obzirom da sva postojeća ložišta
termoelektrana izlaze iz pogona do 2015. godine za njih nije pretpostavljena
ugradnja uređaja za smanjenje emisije SO2 i NOx. Treba
reći da neki postojeći uređaji imaju znatno manju emisiju od hrvatskih propisa.
Primjer su recimo plinska ložišta u malim kotlovnicama ili recimo emisija
sumpor dioksida TE Plomin 2 koja je oko 200 mg/m3, a hrvatski je
propis 400 mg/m3.
U Europskoj uniji priprema se nova Direktiva za
velika ložišta (>50 MW), koja bi trebala stupiti na snagu nakon 2000.
godine. Hrvatska uredba o emisiji u skladu je s postojećom europskom direktivom
iz 1988. godine. Nova europska direktiva, umjesto 400 mg/m3 za SO2
i 650 mg/m3 za NOx propisuje 200 mg/m3 za SO2
i 200 mg/m3 za NOx. Za NOx to znači da nije
dovoljno primijeniti primarne mjere u velikim ložištima već je potrebno
izdvajanje dušikovih oksida iz dimnih plinova (SCR, ili SNCR postupak).
U Europi je problem emisije stacionarnih izvora
u velikoj mjeri riješen i težište je na rješavanju problema onečišćenja
prometom, posebice u urbanim sredinama. Ovo pitanje se rješava tehničkim
poboljšanjima na vozilima, ugradnjom katalizatora, primjeni kvalitetnijih i
alternativnih goriva te organizacijskim rješenjima. U programe su uključeni
proizvođači vozila i goriva (auto-oil program). Cilj je smanjiti emisiju do
razine koja osigurava zadovoljenje standarda kakvoće zraka u naseljima.
Tehnički standardi za vozila propisuju se ECE smjernicama. Gotovo svakih
nekoliko godina izlazi novi propis s nizom novih tehničkih zahtjeva i strožim
emisijskim standardima za nova vozila. U EU nakon 2005. godine više neće biti
osobnih i teretnih vozila bez uređaja za smanjenje emisije. Osobna vozila, s
obzirom na emisiju mogu se razvrstati u desetak različitih normizacijskih
(homologacijskih) kategorija i k tome još u niz različitih varijantnih
tehničkih rješenja. S obzirom da Hrvatska nema vlastitu proizvodnju vozila,
stanje voznog korpusa ovisit će u najvećoj mjeri o stanju u Europi. U Hrvatskoj
je tek nedavno uvedena homologacija vozila tako da ne postoje pouzdani podaci o
strukturi vozila. Procjena strukture napravljena je u okviru izrade nacionalne
bilance emisije štetnih tvari na temelju banke podataka vozila MUP-a i podataka
o potrošnji bezolovnog benzina. U 1999. godini udjel u prodaji bezolovnog
benzina bio je 55,2 posto, u odnosu na tek nekoliko postotaka u 1990. godini.
Iz ovog podatka pretpostavlja se da oko 55 posto prijeđenih kilometara prevale
vozila s katalizatorom (oksidativni i 3-stazni). Napominje se ovdje da je
prosječna starost vozila u Hrvatskoj oko 10 godina.
Određivanje projekcije emisija u zrak iz
energetike bazirano je na podacima o potrošnji energenata i odgovarajućim
faktorima emisije. U analizi je pretpostavljeno poštivanje domaće i međunarodne
regulative, a proračun je zasnovan na međunarodno priznatim metodologijama
(CORINAIR[2]
i IPCC[3]).
Projekcije emisija su određene u skladu sa
sljedećim pretpostavkama:
·
emisije SO2 i NOx
iz stacionarnih energetskih postrojenja su procijenjene na temelju agregiranih
faktora za pojedine tipove postrojenja, a u skladu s Uredbom o graničnim
vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora emisije
i Uredbom o kakvoći tekućih naftnih goriva,
·
pri određivanju emisije NOx iz
prometa polazište za analizu su sadašnji faktori emisije prema europskoj
CORINAIR metodologiji, a pretpostavljena je dinamika poboljšanja faktora
emisije u skladu s važećim i očekivanim međunarodnim normama,
·
emisija CO2 je određena uz
primjenu faktora emisije predloženih IPCC metodologijom,
·
pretpostavljeno je da će se emisija koja
potječe od ne-energetskih izvora mijenjati proporcionalno emisiji energetskog
sektora.
Unutar Konvencije o dalekosežnom prekograničnom
onečišćenju zraka (LRTAPC) doneseno je više protokola, a ovdje se komentiraju
obveze po Protokolu o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i troposferskog
ozona. Protokolom se istovremeno ograničava emisija SO2, NOx,
NMVOC i NH3 (multi-pollutant), čime se utječe na
zakiseljavanje, eutrofikaciju i prizemni ozon (multi-effect).
Ukoliko Hrvatska ratificira MPME protokol bit će potrebno smanjiti emisiju SO2
za 61 posto do 2010. godine u odnosu na 1990. godinu, dok je emisiju NOx
potrebno održati do razine iz 1990. godine.
Hrvatska je potpisala i ratificirala Okvirnu
konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) i time se obvezala
zadržati emisiju stakleničkih plinova ispod razine iz 1990. godine. Dok je
Kyoto protokolom, Hrvatskoj određeno smanjenje emisije stakleničkih plinova od
najmanje 5 posto, računajući prosječnu emisiju u razdoblju od 2008. do 2012.
godine, u odnosu na baznu godinu - 1990. godinu. Obveze iz Kyota stupit će na
snagu ukoliko se Protokol ratificira u Hrvatskom saboru.
U nastavku se komentiraju emisije po pojedinim
onečišćujućim tvarima.
Emisija SO2 značajno se smanjuje po
svim scenarijima. Može se konstatirati da usprkos porastu potrošnje fosilnih
goriva u svim sektorima dolazi do drastičnog smanjenja emisije, tako da u 2010.
godini emisije iznose oko 34000-38000 t/god što je znatno ispod obveza prema
MPME protokolu (slika 4.2.5.1).
Slika 4.2.5.1. Usporedba
emisije SO2 različitih scenarija
Smanjenje emisije se već dogodilo u 2000. godinu
prelaskom TE Plomin na uvozni niskosumporni ugljen. Na taj način je usprkos
ulasku u pogon TE Plomin 2 emisija s plominske lokacije smanjena za više od 60
posto u odnosu na emisiju iz 1998. godine, a emisija SO2 čitavog
elektroenergetskog sektora se prepolovila. Veliki pad emisije SO2 se
očekuje nakon 2002. godine, budući da se nakon 1. srpnja 2002 godine prema
Uredbi o kakvoći tekućih naftnih goriva za loživa ulja propisuje sadržaj
sumpora manji od 1 posto, za ekstra lako ulje manji od 0,2 posto, a za motorni
benzin i diesel manji od 0,05 posto. Tekuća naftna goriva, proizvedena u
domaćim rafinerijama, u 1999. godini imala su znatno veći sadržaj sumpora –
prosječni sadržaj sumpora u loživom ulju je iznosio više od 2 posto, a u ekstra
lakom ulju i dizelu oko 0,35 posto. Dodatno značajno smanjenje emisije između
2010. i 2020. godine posljedica je izlaska iz pogona postojećih termoelektrana
na loživo ulje.
U strukturi emisije, termoelektrane smanjuju
udjel s 52 u 1999. godini na oko 20 posto u 2020. godini. Za usporedbu, u EU
udjel emisije SO2 iz termoelektrana u 1990. godini bio je 50 posto. Od goriva najveći
udjel ima loživo ulje, u 2010. godine, 72 do 80 posto ovisno o scenariju, a
nakon 2010 godine taj udjel poda na 60 do 68 posto.
Može se konstatirati da usprkos porastu
potrošnje fosilnih goriva u svim sektorima dolazi do drastičnog smanjenja
emisije, tako da u 2010. godini emisije iznose oko 34000-38000 t/god što je
znatno ispod obveza prema MPME protokolu (slika 4.2.5.1).
Uočljiva je vrlo mala razlika između pojedinih
scenarija što je posljedica visokog stupnja odsumporavanja predviđenog u novim
termoelektranama na ugljen tako da se njihov ulazak u sustav jedva može
zamijetiti u iskazanom mjerilu slike.
Uz poštovanje Uredbe o graničnim vrijednostima
emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora i pretpostavljenu
dinamike uključivanja vozila s malom emisijom NOx moguće je emisiju
zadržati na razini iz 1990. godine, što znači da bi se mogli zadovoljiti
zahtjevi iz MPME protokola (slika 4.2.5.2). U 2010. godini emisija NOx
je, ovisno o scenariju, za 14 do 18 posto manja od emisije iz 1990. godine.
Ne-energetski izvori minimalno pridonose ukupnoj emisiji NOx (2-3
posto).
Slika 4.2.5.2. Usporedba
emisije NOx različitih scenarija
U emisiji NOx najveći udjel ima
promet, oko 60 posto u 1999. godini, dok su termoelektrane pridonose s oko 16
posto. Primjerice EU u 1990. godini termoelektrane su imale udjel emisije NOx
18 posto, a promet 62 posto.
Za promet je pretpostavljeno da će 80 posto
osobnih benzinskih vozila 2010. godine biti u klasi vozila 91/441/EEC ili višoj
koja imaju emisiju 70 posto manju od vozila bez ikakvih tehničkih mjera
zaštite. Radi se o vozilima sa 3-staznim katalizatorom ili dodatnim
konstrukcijskim poboljšanjima. Navedeno je realno ostvarivo jer se procjenjuje
da danas oko 55 posto vozila ima katalizator (oksidativni ili 3-stazni). Nakon
2010. godine pretpostavljeno je postupno povećanje udjela vozila s tzv. “ultra
malom emisijom”, po normama koji će u EU vrijediti nakon 2000. i 2005. godine.
Postupna promjena kvalitete vozila pretpostavljena je i za diesel vozila te
teška teretna vozila (klase EURO I., II. i III.). Treba istaknuti da u
budućnosti problem ostaje najvećim dijelom na teškim teretnim vozilima jer
primjenom najsuvremenijih mjera na ovim vozilima se smanjuje emisija za samo 50
posto. Napominje se ovdje da primjena reduktivnih katalizatora na vozilima u
znatnoj mjeri povećava emisiju stakleničkog plina N2O. Postupnim
povećanjem udjela sve kvalitetnijih vozila emisije, kompenzira se porast
mobilnosti i porast emisija iz malih ložišta.
Razlike između pojedinih scenarija najviše su
posljedica različite zastupljenosti ugljena i različite strukture goriva u
prometu. Scenarijem S3 predviđeno je da će znatan dio vozila koristiti vodik
kao gorivo koji ima vrlo malu emisiju NOx (oksidacija dušika iz
zraka), a također dio vozila koristit će električnu energiju čime se emisija
prebacuje na termoelektrane. Scenarijem S3 nakon 2010. godine pretpostavlja se
supstitucija dijela diesel goriva biodieslom. Na taj način smanjuje se emisija
CO, HC i čestica što je osobito značajno s gledišta poboljšanja kakvoće zraka u
naseljima. Emisija NOx iz vozila na biodiesel komparativno je ista
ili nešto malo veća nego kod konvencionalnih vozila, ako se ne koristi
katalizator. Međutim, katalizator kod vozila s biodieselom ima veći učinak nego
kod klasičnog diesel vozila.
Emisija CO2, uglavnom je posljedica
izgaranja goriva u energetici (85-90 posto). Emisija ovisi o vrsti i količini
potrošenog fosilnog goriva, tj. za sada ne postoje efikasne tehnologije za
izdvajanje CO2 iz dimnih plinova energetskih postrojenja.
Projekcije emisije CO2 upozoravaju na
veliko povećanje emisije (slika 4.2.5.3). U procjenama je pretpostavljen porast
emisije ne-energetskih izvora proporcionalno porastu emisije energetike.
Slika 4.2.5.3. Usporedba
emisije CO2 različitih scenarija
Prostor bivše Jugoslavije je bio jedinstveno
gospodarsko i energetsko tržište, a gradnja industrijskih i energetskih
objekata u bivšoj Jugoslaviji nije ovisila samo o teritorijalnim i ekonomskim
kriterijima već i o političkim odlukama. Hrvatska je tako veliki dio svojih
potreba za električnom energijom namirivala iz termolektrana koje su locirane u
Srbiji te Bosni i Hercegovini gdje je financirala gradnju 650 MW u
termoelektranama na ugljen. Zbog toga je tehnički najkorektnije promatrati
prosječnu emisiju energetike Jugoslavije kao polaznu osnovu za definiranje
temeljne godine. U tom smislu je i korigirana emisija bazne godine na temelju
prosjeka emisije CO2 uslijed izgaranja goriva po stanovniku bivše
Jugoslavije, a prema relevantnoj međunarodnoj literaturi (IEA Statistics
(1998): CO2 Emissions from
Fuel Combustion, 1971.-1996.). Uporište za korekciju emisije se nalazi u
članku 4.6. Konvencije, koji nudi određenu fleksibilnost za zemlje u tranziciji
u ispunjavanju njihovih obveza, uključujući pitanja odabira referentne godine.
Pitanje korekcije bazne godine je za sada otvoreno tako da su u analizi
projekcije emisije CO2 razmatrane obje opcije, a detaljna
elaboracija korekcije emisije je prikazana u posebnom poglavlju Nacionalnog
izvješća prema UNFCCC-u.
Do prekoračenja obveze iz Kyoto protokola moglo
bi doći već 2004. godine. Međutim, ukoliko se Hrvatskoj odobri korigirana
emisija za baznu 1990. godinu, znatno bi se olakšalo ispunjenje obveza iz
Kyota. U tom slučaju, emisija CO2 bi u 2010. godini, prema sva tri
scenarija, bila nešto niže od obveze iz Kyoto protokola, ali bi ograničenje
bilo prekoračeno nakon 2010. godine.
U okviru Nacionalnog izvješća o promjeni klime
razmatrano je ukupno 39 mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova u i
izvan energetskog sektora. Mjere u energetici se odnose na povećanje
efikasnosti proizvodnje, prijenosa i distribucije električne energije,
korištenje obnovljivih izvora energije, uštede energije upravljanjem potrošnjom
(DSM), mjere u transportu te prelazak na gorivo s manjim sadržajem ugljika
(prirodni plin). Čak i primjenom razmatranih mjera Hrvatska vrlo teško može
ispuniti obveze koje proizlaze iz Konvencije, a posebice one iz Kyoto
protokola. Stoga je prihvaćanje predložene korekcije najznačajnije pitanje u
pogledu ratifikacije Kyoto protokola od strane Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska je ratificirala Ugovor o Energetskoj povelji
("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 15/97.) kojom se
utemeljuje pravni okvir za dugoročnu suradnju na području energetika. Ugovorne
strane su preuzele obvezu osigurati otvoren i objektivan pristup tržištu
energetskih materijala i proizvoda. Vlada Republike Hrvatske je 1998. godine
donijela Uredbu o potvrđivanju Protokola
Energetske povelje o energetskoj učinkovitosti i pripadajućim problemima
okoliša ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 7/98.) koji
promovira energetsku efikasnost i dosljedno smanjivanje negativnih utjecaja
energetskih sustava na okoliš te potiče suradnju na području energetske
učinkovitosti. Otvaranje energetskih tržišta plina i električne energije
uređeno je Direktivom EU za liberalizaciju plinskog tržišta (98/30 EC) i
Direktivom EU za liberalizaciju elektroenergetskog tržišta (96/92 EC), u kojima
se definiraju pravila liberalizacije i demonopolizacije, te dinamika otvaranja
ovih tržišta u zemljama članicama Europske unije. Ova dva dokumenta će postati
obvezujuća za Republiku Hrvatsku njezinim članstvom u Uniji. Stoga su, u svrhu
harmonizacije našega pravnog i institucionalnog okvira s istim u EU, temeljne
odrednice Direktiva ugrađene i u paket energetskih zakona u Hrvatskoj[4].
Liberalizacija plinskog tržišta u Hrvatskoj
Zakonom[5]
je omogućila status povlaštenog kupca plina sljedećim kupcima:
·
kupci koji kupuju plin za proizvodnju
električne energije neovisno o iznosu godišnje potrošnje i u granicama količine
plina namijenjene takvoj uporabi,
·
kupci koji kupuju plin za istodobnu
proizvodnju električne i toplinske energije, neovisno o iznosu godišnje
potrošnje i u granicama količine plina namijenjene takvoj uporabi,
·
kupci koji kupuju plin samo za vlastite
potrebe i čija je godišnja potrošnja veća od sto milijuna prostornih metara (m3)
plina.
Time je zakonski reguliran prvi korak otvaranja
plinskog tržišta u Hrvatskoj. EU je Direktivom[6]
propisala zemljama članica obvezu da u prvom koraku moraju dopustiti da
potrošači s potrošnjom većom od 25 milijuna m3 mogu birati sami svog
opskrbljivača ili moraju otvoriti barem 20% svog tržišta.
U Hrvatskoj na sadašnjoj razini potrošnje,
Petrokemija Kutina i HEP zajedno troše 35% do 40% ukupne potrošnje plina u
Hrvatskoj. Dugoročno gledano (do 2010.), očekuje se pad udjela potrošnje
Petrokemije i povećanje udjela HEP-a, što čini oko 35% cjelokupnog tržišta.
Drugi korak otvaranja tržišta u EU počinje,
službeno prema Direktivi, 2003. godine kad je potrebno omogućiti potrošačima s
potrošnjom većom od 15 milijuna m3 ili 28% ukupnog tržišta, slobodan
izbor opskrbljivača, odnosno dobavljača plina.
Treći korak otvaranja tržišta, prema Direktivi,
treba započeti nakon 2008. godine i on se odnosi na sve potrošače koji imaju
potrošnju veću od 5 milijuna m3/godišnje ili minimalno 33% tržišta.
Danas je u Republici Hrvatskoj liberaliziran
uvoz derivata nafte, prodaja i distribucija. Rafinerijska prerada nafte u
Hrvatskoj je, zbog visokih troškova proizvodnje i prodaje, nedovoljno
konkurentna. Udio domaće nafte na hrvatskom tržištu postupno će se smanjivati.
Zakonom[7]
se uređuju pravila u trgovanju naftnim derivatima, kako bi se zaštitili
potrošači i sigurnosni državni interesi. Cijene[8]
naftnih derivata određene su najvišom cijenom za proizvodnju i trgovinu na
malo.
Tržište nafte i naftnih derivata će se
organizirati kao otvoreno i konkurentno tržište, a zakonom se osiguravaju jasna
i, po europskim standardima, utvrđena tržišna pravila, sigurna i kvalitetna
opskrba naftom i naftnim derivatima, zaštita državnih interesa, te zaštita
ljudi i okoliša.
Iako su u Republici Hrvatskoj utvrđene
eksploatacijske zalihe kamenog i mrkog ugljena, te lignita, ekonomski uvjeti
eksploatacije su nepovoljni, tako da se u budućnosti ne predviđa vlastita
proizvodnja ugljena. Ukupno potrebne količine ugljena osiguravat će se iz
uvoza.
Na temelju Zakona[9],
energetske djelatnosti proizvodnje i opskrbe električnom energijom za
povlaštene kupce, obavljaju se prema pravilima kojima se uređuju tržišni
odnosi, u kojima energetski subjekti slobodno dogovaraju količinu i cijenu
isporučene električne energije, sklapanjem kratkoročnih i dugoročnih ugovora
ili izravno na organiziranom tržištu.
Kao javne usluge se obavljaju energetske
djelatnosti proizvodnje električne energije za tarifne kupce, prijenosa
električne energije, distribucije električne energije, opskrbe električnom
energijom za tarifne kupce, vođenja elektroenergetskog sustava i organiziranja
tržišta električnom energijom.
Dok će se broj proizvođača električne energije
postupno povećavati, dotle će se osnovati jedan Operator elektroenergetskog
sustava i tržišni operator. Fukcija Operatora je monopolna, te je Zakonom
predviđeno da će do dana početka primjene ovoga Zakona (do 1. siječnja 2002.),
HEP d.d. osnovati trgovačko društvo koje će obavljati djelatnosti vođenja
energetskog sustava i organiziranja tržišta električne energije.
Pojam regulacije uključuje čitav niz zakona i
drugih propisa izrađenih sa svrhom nadzora i kontrole ponašanja subjekata
(poduzeća) u određenom sektoru gospodarstva. Regulacijske funkcije države
dijele se na ekonomske i neekonomske. Ekonomske funkcije regulacije uključuju:
cijene, investicije, poticanje konkurencije i kvalitetu usluge prema
potrošačima. Neekonomske regulatorne funkcije države su socijalna politika i
politika zaštite okoliša. Tamo gdje postoje konkurentna tržišta, tj. dovoljan
broj konkurenata, cijene se mogu određivati tržišnom utakmicom. Upravo će zbog
nedostatka konkurencije ciljevi regulacije biti u tome da se:
• zaštite interesi potrošača definiranjem tražene
kvalitete usluge uz najniže moguće troškove i mehanizmima po kojima konačna
cijena odražava troškove,
• zaštite interesi djelatnosti na način da
konačne tarife omoguće učinkovitim poduzećima da profitabilno posluju.
Svi navedeni ciljevi regulacije ovise o pristupu
i raspoloživosti potrebnih informacija. Stoga se skupljanje podataka i
informacija o reguliranim subjektima smatra dopunskim primarnim regulatornim
ciljem, čime se želi naglasiti njihova važnost. Pored ovih primarnih ciljeva i
zadataka regulacije, regulativno tijelo može nadzirati i neke druge ciljeve
koji se mogu pokazati specifičnima u određenom trenutku vremena i na određenoj
lokaciji (primjerice usklađenost s Direktivom EU o liberalizaciji
elektroenergetskog i plinskog tržišta).
Slika 4.4.1. Ekonomske i
neekonomske funkcije regulacije
Donešen je novi Zakon o regulaciji energetske
djelatnosti kojim se uređuju pitanja nadležnosti, odgovornosti i obveze
regulacije javnih usluga i tržišta električne energije, plina i naftnih
derivata, odnosno osniva se tijelo za regulaciju energetskih djelatnosti koje
će provoditi regulaciju. Navedenim Zakonom i donešenim Zakonom o energiji,
odnosno odgovarajućim zakonom o tržištu električne energije, plina i nafte i
naftnih derivata razlučuju se nadležnosti, odgovornost i funkcije od istih
vezanih uz ostale subjekte gospodarstva (Agencije za zaštitu tržišnog
natjecanja, Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša, Hrvatske
elektroprivrede, INE, itd.)
U procesu tranzicije prema tržišno orijentiranom
plinskom gospodarstvu jedno od značajnijih pitanja je promjena politike cijena
i izgradnja tarifnog sustava za prodaju plina. Izgradnja novog tarifnog sustava
za plin preduvjet je za novu, efikasniju strukturu cijene plina za potrošače
različitih sektora potrošnje, koji plin koriste na različite načine i za
različite namjene. Tarifni sustav treba odraziti uvjete nabavke prirodnog plina
na međunarodnom plinskom tržištu, optimalan rad i korištenje mreže transportnih
plinovoda i skladišta, optimalan pogon distribucijskih sustava, racionalan
izbor plina kao energenta, te efikasno korištenje plina kod potrošača. Načela
tarifnih sustava električne energije i prirodnog plina trebaju se uskladiti
kako bi se ostvarili ciljevi energetske politike, društvena korist, racionalno
korištenje resursa, visoko i efikasno iskorištavanje kapaciteta, visok standard
i komfor življenja i sl. Sustav cijena i tarifni sustav za plin trebaju u budućnosti
pridonijeti daljnjem rastu konkurentnosti plina u odnosu na neke druge
energente, uvažiti utjecaje očekivanog pada udjela domaćeg plina i porast
udjela uvoznog plina. Uloga tarifnog sustava je da bude efikasno sredstvo za
postizanje optimalne strukture potrošnje plina, te da potiče razvitak potrošnje
prirodnog plina, promjene strukture i karakteristika potrošnje. Dodatno, osim
ravnotežnog stanja prihoda i rashoda bit će potrebno osigurati sredstva i
preduvjete za racionalni razvitak, efikasnu izgradnju i pogon sustava.
Tarifni sustav za prodaju električne energije u
Republici Hrvatskoj primjenjuje se dugi
niz godina, i po svom konceptu odgovarao je tarifnim sustavima zemalja zapadne
Europe. Međutim, s uvođenjem i primjenom socijalnih kriterija i elemenata u cijene električne energije i tarifni
sustav poremećeni su odnosi između kategorija potrošača, tako da kućanstva
plaćaju nižu cijenu od realne i opravdane. S promjenom tijekom 2000. godine ti
nerealni odnosi su dijelom promijenjeni, odnosno ispravljeni. S daljnjim
promjenama tarifnog sustava nužno je ostvariti dodatno poboljšanje odnosa,
omogućiti potrošačima izbor tarife i
načina korištenja električne energije, stimulirati potrošače na veću potrošnju
u onom vremenu koje odgovara elektroenergetskom sustavu. Tehnološki razvitak,
posebno komunikacijske i mjerne opreme, može pridonijeti kvalitetnijem tarifnom
sustavu.
Tarifni sustav i sustav cijena mora biti
stabilan i građen na realnim ekonomskim
pretpostavkama, što će biti poticaj za privlačenje novčanih sredstava,
investiranje, unapređenje efikasnosti i gospodarskog ponašanja u svezi s
kratkoročnim upravljačkim akcijama i dugoročnim planiranjem pogona i izgradnje.
Izgradnja i uvođenje novog sustava cijena i
tarifnog sustava za prodaju toplinske energije iz centraliziranog toplinskog
sustava pomoći će da se što prije
postignu poželjne promjene u gospodarenju toplinskom energijom, kako na strani
proizvodnje, tako i na strani distribucije i potrošnje toplinske energije.
Tarifni sustav treba predstavljati podlogu za postizanje nove ravnoteže među
potrošačima i potrošnjama toplinske energije vrele vode i tehnološke pare
centraliziranog toplinskog sustava zasnovane na energetsko-ekonomskim
kriterijima. On je preduvjet za nova poboljšanja i racionalizaciju toplinskog
sustava tehnološke pare i vrele vode, racionalizaciju potrošnje primarnog
goriva, smanjenje troškova i gubitaka energije tijekom procesa proizvodnje,
transporta i distribucije, poboljšanje rasporeda toplinskog opterećenja i
potrošnje, i naročito veliki poticaj racionalizacije potrošnje i smanjenja
gubitaka toplinske energije kod potrošača. Također, tarifni sustav i tarifna
struktura trebaju biti u paritetnom odnosu prema tarifnim sustavima ostalih
energenata i u funkciji ostvarenja principa racionalnog izbora.
Stalna skrb o povećanju energetske efikasnosti
jest jedna od temeljnih komponenti održivog razvoja. Krajnji cilj poboljšanja,
međutim, nije veća tehnička efikasnost u energetskom sustavu, nego efikasnija i
kvalitetnija energetska usluga za krajnjeg potrošača. Energetska efikasnost po
svojoj prirodi značajno pridonosi klimatskoj stabilizaciji i uopće smanjenju
štetnog utjecaja na okoliš. Konzekventna politika energetske efikasnosti vodi i
do otvaranja novih radnih mjesta, te na kraju i do veće konkurentnosti cijele
nacionalne ekonomije.
Međutim, za ostvarivanje takvih ciljeva tržišni
mehanizmi nisu dostatni, štoviše može se reći da oni stvaraju niz tržišnih
barijera uvođenju energetske efikasnosti. Stoga je nužno potrebno osmišljavanje
cjelovite nacionalne strategije, s jasnom politikom, mjerama i instrumentima
koji će omogućiti i stvarnu implementaciju energetske efikasnosti.
Nadalje, strategija povećavanja energetske
efikasnosti, uz obvezu i zadatke koje je preuzela Vlada s resornim
ministarstvima, predviđa i uvođenje obveza poduzeća koja se bave opskrbom
električnom energijom, prirodnim plinom i toplinskom energijom, da u svojim
planovima razvoja uvaže i mogućnosti akcija i "iza brojila" krajnjih
potrošača. Radi se o propisivanju obvezatnog primjenjivanja mjera upravljanja
sa strane potrošnje (Demand Side Management - DSM), što uključuje i primjenu
obnovljivih izvora energije u opskrbljivanju potrošača. Troškovi i investicije
takvih aktivnosti će se donositi odlukama Vijeća za regulaciju energetskih
djelatnosti.
Organizirana i sustavna skrb o energetskoj
efikasnosti provodit će se u Republici
Hrvatskoj na temelju Nacionalnih energetskih programa, koje je 1997. godine
pokrenula Vlada RH, od kojih su za ovo područje posebno značajni KUENzgrada,
MIEE, KOGEN, KUENcts, i TRANCRO. Njima su obuhvaćena sva značajna
područja energetske potrošnje unutar kojih se može djelovati na poboljšanju
učinkovitosti korištenja energije.
U dosadašnjem tijeku provedbe ovih programa
analizirano je postojeće stanje u Hrvatskoj, posebno stanje u pogledu
zakonodavstava i ekonomije, definirani su postojeći problemi i barijere za
budući razvoj, analizirana iskustva drugih zemalja te predložene buduće
aktivnosti, način njihovog provođenja, i dinamika. Pokrenuta je izrada pilot
projekata s glavnim ciljem provjere i praćenja energetskih, ekonomskih i
ekoloških uvjeta za provođenje programa. Tokom izrade pilot projekata moći će
se uočiti i/ili potvrditi problemi i barijere, te će se na konkretnim
primjerima analizirati svi utjecaji i doprinosi rezultata provedbe programa na
energetski sektor i na sveukupno gospodarstvo.
Osnovni cilj provođenja mjera energetske
efikasnosti u okviru programa zgradarstva KUENzgrada je smanjenje
energetskih potreba pri projektiranju, izgradnji i korištenju novih zgrada i
naselja, te kod sanacijskih zahvata na postojećim zgradama, stvaranje povoljnih
parametara mikroklime u prostoru zgrade, uz smanjenje nepovoljnog utjecaja na
okolinu.
Kod potrošača u sektorima industrije i usluga,
strategija djelovanja na poboljšanju energetske efikasnosti je uspostava
organizirane strukture u okviru programa MIEE. Kod industrije, kao glavni
interesi industrijskih sektora i strateški ciljevi zajednice u oblasti
energetske efikasnosti mogu se postaviti:
·
smanjenje specifične potrošnje energije,
i time smanjenje troškova proizvodnje,
·
izbjegavanje zahtjevnijih ulaganja u
energetiku i smanjenje ovisnosti o dobavi energije,
·
optimizacija tehnoloških procesa,
·
otvaranje mogućnosti korištenja
obnovljivih izvora energije, posebno energetsko iskorištavanje ostataka te
industrijskog (tehnološkog) otpada,
·
ekološke dobrobiti smanjenja štetnih
emisija i potrošnje vode.
U sektoru komercijalnih usluga, glavni ciljevi
skrbi za energetsku efikasnost su:
·
smanjenje cijene usluga,
·
otvaranje mogućnosti produljenja sezone
rada (kod turističkih objekata),
·
otvaranje mogućnosti šire sustavne
primjene obnovljivih izvora energije, osobito solarne energije,
·
smanjenje potrošnje vode, i druge
dobrobiti za okoliš.
Kod nekomercijalnih djelatnosti, prvenstveno kod
zdravstvenih ustanova kao najvećih potrošača energije, primarni interesi zajednice
su oslobađanje znatnih financijskih sredstava smanjenjem izdataka za energente,
oslobađanje netehničkog osoblja bavljenja energetikom, smanjenje potrošnje
vode, te povećanje standarda smještaja.
Kod navedenih sektora potrošača, bitan element
strategije je educiranje zaposlenika u smislu provođenja mjera racionalnog
korištenja energije.
Na području kogeneracije (program KOGEN), glavni
je cilj poticanje izgradnje i korištenja kogeneracijskih postrojenja u svim
onim objektima gdje za to postoje realne tehnološke i ekonomske pretpostavke. S
obzirom na stalnu potrebu za izgradnjom novih elektroenergetskih i
termo-tehničkih postrojenja, uz sve strože zahtjeve na gospodarenje energijom i
zaštitu okoliša, danas se za proizvodnju toplinske i električne energije vrlo
često koriste kogeneracijski sustavi koji uz svoje energetske i ekonomske
prednosti imaju i značajnu ekološku prednost pred ostalim, konvencionalnim,
načinima proizvodnje energije. Realizacija ovog programa prvenstveno obuhvaća
formiranje povoljnoga zakonskog, financijskog i tehničko-tehnološkog okvira za
izgradnju kogeneracijskih postrojenja.
U području proizvodnje toplinske energije, pare
i vrele vode (program KUENcts), u Hrvatskoj je nužno u velikim
naseljima i gradovima, pogotovo tamo gdje postoji dovoljno velika gustoća toplinskog konzuma ili istovremeno
potreba za toplinskom i električnom energijom, poticati razvoj i unapređenje
centraliziranih toplinskih sustava, a naročito poboljšanje efikasnosti postojećih
sustava. Kao ciljeve i strategiju ovdje je nužno utvrditi:
• zamjenu dotrajale opreme i instalacija,
• poboljšanje tehnologije spaljivanja goriva i
korištenja otpadne topline dimnih plinova,
• uvođenje automatskog nadzora i upravljanja
procesa i postrojenja,
• uvođenje regulacije i mjerenja potroška
toplinske energije kod potrošača,
• poboljšanje izolacije instalacija i objekata,
• poticanje istovremene proizvodnje toplinske i
električne energije,
• poticanje korištenja viškova toplinskih
kapaciteta u industriji,
• povezivanje sustava lokalnih toplana u
centralizirane sustave opskrbe toplinskom energijom,
• izgradnju akumulatora toplinske energije,
• smanjenje gubitaka i upravljanje toplinskim
opterećenjem i potrošnjom,
• smanjenje emisija štetnih tvari i zaštitu
okoliša,
• izgradnju efikasnih cjenovnih odnosa i
tarifnih sustava i sl.
Zbog izostanka investiranja u industriju tijekom
gotovo dvadeset godina, proizvodni i tehnološki park hrvatske industrije je
zastario. Može se očekivati da će njegova postepena supstitucija trajati
naredno desetljeće. Realna su očekivanja da će to biti provedeno s gotovo
najboljim dostupnim tehnologijama. Međutim, za one pogone koji se neće
obnavljati tako skoro, od presudne je važnosti što prije tehničkim,
organizacijskim i ekonomsko-financijskim mjerama povećati energetsku
učinkovitost proizvodnje. U tom je smislu neophodno i nadalje održavati realne
ekonomske cijene energenata u industriji (što je zbog nižih cijena za kućanstva
bilo od posebnog utjecaja u proteklom periodu). Nadalje, provođenjem
energetskih programa koje je Vlada RH pokrenula očekuje se organizirana skrb o
povećanju energetske aktivnosti na nacionalnoj razini, poglavito za industriju,
te značajnije, energetski intenzivne, potrošače u sektorima usluga.
Određivanje potencijala dobrobiti od primjene
energetske efikasnosti u industriji odnosi se prvenstveno na uštedu električne
energije, toplinske energije i vode. Za određivanje realnih potencijala
potrebno je kontinuirano provoditi temeljita istraživanja po svim segmentima.
Kod industrijskih sektora su razlike u načinima
korištenja energije velike, a tako i mogućnosti povećanja efikasnosti i
ostvarenja ušteda. Primjenjive metode su ovisne o prirodi procesa. Najveći
potencijali se javljaju u uštedi toplinske energije – primarno u iskorištenju
otpadne topline – i u znatnom broju slučajeva mogu se postići uštede do 30%.
Ušteda električne energije utjecana je raznim mjerama sa strane djelotvornosti
potrošnje i sa strane zahvata na trošilima.
Na temelju preliminarnih spoznaja, kao cilj
strategije povećanja energetske efikasnosti postavljeno je smanjivanje
potrošnje korisne toplinske energije po prosječnoj naturalnoj jedinici
industrijskog proizvoda do 2010. godine za 15 do 20 %, a do 2030. godine za 30
do 40 %, u odnosu na današnju. Pritom je bitno promovirati sveobuhvatne mjere
iskorištavanja otpadne topline u industriji.
Nadalje, cilj je da se i efikasnost potrošnje
električne energije za elektromotorne pogone, rasvjetu, grijanje i
komprimiranje (sve po jedinici naturalnog proizvoda), poveća do 2010. godine za
15 %, a do 2030. godine za 35 % u odnosu na današnju.
Značajne potrebe tehnološke pare i vrele vode u
industriji moguće je energetski efikasnije proizvoditi iz kogenerativnih
procesa nego iz industrijskih kotlovnica. Zbog toga će se nacionalnim
energetskim programom KOGEN osigurati pretpostavke za povećanje udjela
kogenerativne proizvodnje topline u industriji. Cilj je da se do 2010. godine
38 posto potrebne tehnološke pare i vrele vode proizvodi iz kogenerativnih
jedinica, a da do 2030. godine to bude između 48 posto i 52 posto.
Očekuje se da će potrošnja energije u prometu
rasti brže nego u ostalim sektorima potrošnje. Stoga je cilj prometne i
energetske politike preusmjeriti robni promet što je više moguće na
željeznički, elektrificirati što više pruga, osigurati infrastrukturu za
kombinirani transport (kamioni-kontejneri koji se na magistralnim dionicama
prevoze željeznicom), a putnički, posebno urbani promet preusmjeriti na javni.
Dosezi takve politike bit će to veći, što će globalni problem promjene klime
biti izvjesniji. Energetska strategija u prometu će se osim toga usmjeriti i na
organiziranje proizvodnje biodiesela i pravodobno osiguravanje infrastrukture
za uvođenje prirodnog plina i vodika u promet, što se očekuje kao najbrža
implementacija vodika kao energenta budućnosti. Probleme energetske potrošnje i
prometa Vlada RH sustavno će rješavati kroz nacionalni energetski program
TRANCRO.
Cilj prometne politike u prijevozu robe je
podjednaka zastupljenost cestovnog i željezničkog prometa, pri čemu bi
električna vuča ostvarivala 80 posto željezničkoga robnog prometa.
U putničkom prometu, bez posebnih mjera, treba
očekivati rast udjela osobnih automobila na oko 85 posto.
U ekološkom scenariju bi dugoročni cilj trebao
biti povećanje zastupljenosti željezničkog robnog prometa na 45 posto, u odnosu
na 25 posto cestovnog robnog prometa. Prometnom bi politikom trebalo ciljano
ostvariti zastupljenost osobnih automobila u putničkom prometu ne veću od 65
posto.
Kod usluga razlikujemo sektor komercijalnih i
sektor nekomercijalnih usluga. Energetski, same zgrade su značajne s gledišta
potrošnje. Gledajući dugoročno, više od pola objekata u sektoru komercijalnih
usluga bit će novogradnje. Zbog toga će se osjetni rezultati u povećanju
energetske efikasnosti ovdje moći postići preciznom regulativom o toplinskoj
izolaciji, odnosno normativima toplinske potrošnje za te objekte. To se također
odnosi i na normative i kvalitetu kondicioniranja zraka u objektima uslužnog
sektora, s obzirom da se očekuje brz i trajan rast ove vrste energetskih
potreba.
Kod komercijalnih usluga, najznačajniji
potrošači energije su hoteli i drugi turistički objekti. Oni su skupina koja se
u mnogim komponentama može tipizirati. Potencijali povećanja energetske
učinkovitosti ovdje leže prvenstveno u:
•
poboljšanju učinkovitosti korištenja energije kod sustava za grijanje,
klimatizaciju i pripremu tople sanitarne vode,
•
mjerama uštede na rasvjeti,
•
izvođenju pasivne solarne arhitekture (kod novoizgrađenih objekata),
•
toplinskoj izolaciji (novogradnje i rekonstrukcije).
Primarni zahvati za racionalizaciju potrošnje
energije u sektoru turizma, prema procjenama optimalnih mogućnosti,
podrazumijevaju:
•
uštedu električne energije optimizacijom i automatizacijom rasvjete,
optimizacijom klime, uštedom na pripremi sanitarne tople, vode uvođenjem
štednih armatura – uz elektronski regulirane ventile i termostate - te kombiniranim korištenjem solarnih
kolektora,
•
uštedu goriva za grijanje analizom potrošnje, automatiziranom regulacijom,
revitalizacijom kotlovskih postrojenja, ugradnjom solarnih kolektora,
•
smanjenje potrošnje vode analizom gubitaka, redukcijom tlaka po katovima,
uvođenjem štednih armatura.
U sektoru nekomercijalnih usluga najznačajniji
su potrošači bolnice, prvenstveno zbog njihove duge sezone grijanja. One se
također mogu tipizirati, pri čemu treba
uzeti u obzir da su sve veće bolnice u Hrvatskoj paviljonskog tipa, te da su
nove bolnice bitno veći potrošači energije po krevetu nego stare. Najvažniji
zahvati povećanja energetske efikasnosti u ovoj skupini su:
• zahvati u toplinske instalacije,
• kompenzacija jalove energije,
• vremensko vođenje vršnih opterećenja,
• uvođenje absorpcijskih rashladnih uređaja.
Za postojeće objekte bit će moguće postići
smanjenje potrošnje toplinske energije (program KUENzgrada i KUENcts)
i električne energije primjenom postupaka upravljanja sa strane potrošnje
(DSM). To se odnosi na upravljanje opterećenjem, uvođenje štednih žarulja,
zamjenu starih s novim, efikasnijim zamrzivačima i hladnjacima, uvođenje
kogeneracijske proizvodnje toplinske i električne energije, uvođenje
informatičkih sustava za upravljanje potrošnjom energije u kompleksnim zgradama
(bolnice, hoteli, banke i sl.)
Za ostale grupe djelatnosti u komercijalnim i
nekomercijalnim uslugama (dvorane, škole, trgovački objekti itd.) može se
primijeniti navedeno.
Mjerama upravljanja opterećenjem cilj je do
2010. godine smanjiti vršno opterećenje sektora usluga za 70 do 100 MW, a do
2030. godine za 250 do 300 MW, prema sadašnjoj razini. Realni potencijali
smanjenja potrošnje toplinske energije u sektoru komercijalnih usluga su 10 do
15%, a električne oko 25%. Za sektor nekomercijalnih usluga, za toplinsku
energiju potencijali smanjenja su oko 30%, a za električnu oko 15%.
Do 2030. godine samo jedna trećina stambenog
fonda u Republici Hrvatskoj bit će
novogradnja (stambeni objekti izgrađeni nakon 1995. godine). Zbog toga će se i
jasnom regulativom u pogledu toplinske izolacije novoizgrađenih stanova
riješiti samo dio problema vezanih uz potrošnju energije za zagrijavanje
stambenog prostora. Glavninu potrošnje
činit će do danas izgrađeni stanovi u kojima će s rastom životnog standarda
rasti i prosječna površina stana koja se kvalitetno grije (danas samo 40 posto
stambene površine). Glavni cilj povećanja energetske efikasnosti u ovom sektoru
je stoga poboljšavanje toplinske izolacije u do danas izgrađenim stanovima.
Kako se radi o značajnim financijskim sredstvima Vlada Republike Hrvatske će
kroz program KUENzgrada i KUENcts osmisliti postupke i
organizirati njihovu provedbu.
U ovoj je strategiji kao cilj poboljšanja
toplinske izolacije novoizgrađenih stambenih objekata postavljen normativ od
100 kWh/m2 u 1998. godine, 75 kWh/m2 u 2010. godine i 50
kWh/m2 u 2020. godine.
Za postojeće stambene objekte je kao dugoročni
cilj postavljeno poboljšanje toplinske izolacije za 10 posto u konzervativnom scenariju, 20 posto u
scenariju s aktivnim mjerama države i za 30 posto u ekološkom scenariju.
S rastom standarda raste i opremljenost
prosječnog kućanstva kućanskim uređajima, te se povećava intenzivnost njihovog
korištenja. Koncept održivog razvitka, konkurencija industrijskih proizvođača
kućanskih uređaja, te organizirana nastojanja Europske unije na označavanju i
normiranju energetske potrošnje kućanskih uređaja, dovode do ponude sve
efikasnijih uređaja. Potrošnja električne energije prosječnog kućanstva u
budućnosti će rasti, ali ne takvim tempom kojim bi rasla da se efikasnost
kućanskih uređaja na tržištu iz godine u godinu ne poboljšava. S druge strane,
politikom realnih cijena energenata za kućanstva, daljnjom plinofikacijom
Hrvatske, poticanjem korištenja solarne energije za pripremu tople potrošne
vode, te korištenjem biomase za toplinske potrebe u kućanstvima, odvijat će se
trajni proces supstitucije potrošnje električne energije za toplinske namjene
navedenim energentima. Primjenom mjera upravljanja sa strane potrošnje (DSM) od
strane poduzeća koja opskrbljuju kućanstva umreženim energentima postići će se
ubrzanija penetracija efikasnijih kućanskih uređaja te supstitucija toplinske
potrošnje električne energije.
Zajednički dugoročni cilj označavanja i
normiranja, primjene mjera DSM i općega tehničkog napretka je godišnje
(linearno) smanjivanje potrošnje električne energije kućanskih uređaja za
netoplinske namjene od 0,7 posto.
Cilj supstitucije toplinske potrošnje električne
energije je svođenje zastupljenosti grijanja na električnu energiju ispod 10
posto do 2010. godine te ispod 5 posto
do 2030. godine.
Nacionalni energetski program KUENzgrada
nastoji ustanoviti sustavno promatranje i rješavanje energetske problematike u
zgradarstvu i prostornom uređenju u okvirima cjelovite problematike zaštite i
unapređenja okoliša, gospodarenja energijom i načela održivog razvitka.
Tablica 5.2.1. Stambeni
fond Republike Hrvatske prema popisima stanovništva iz 1971., 1981. i 1991.
godine
|
|
Broj
stanova |
Površina
stanova tis.m2 |
Prosj.
površ. stana m2 |
Prosj.
površ. stana po osobi m2 |
Prosj.
br. osoba po stanu |
Popis 1971. |
ukupno |
1
188 743 |
62
659 |
52,7 |
14,3 |
3,7 |
grad.
naselja |
513
534 |
27
781 |
54,1 |
15,4 |
3,5 |
|
Popis 1981. |
ukupno |
1
381 434 |
86
954 |
62,9 |
19,6 |
3,2 |
grad.
naselja |
727
683 |
45
035 |
61,9 |
20,1 |
3,1 |
|
Popis 1991. |
ukupno
|
1
575 644 |
110
972 |
70,4 |
23,7 |
3,0 |
grad.
naselja |
878
968 |
59
184 |
67,3 |
23,2 |
2,9 |
Okvirna godišnja potrošnja toplinske energije za
grijanje zgrada u Hrvatskoj, ovisno o tipu promatrane zgrade iznosi oko 230 kWh/m2
za loše izoliranu staru gradnju, 120 kWh/m2 za prosječnu
novogradnju, odnosno oko 20 kWh/m2 za tzv. nul-energetsku gradnju.
Prognoza
ukupne potrebne toplinske energije za grijanje u
starim i novim zgradama do 2030. godine uz pretpostavku tehničkog poboljšanja
toplinske izolacije od 10 posto pokazuje da će u 2010. biti potrebno osigurati
46,9 PJ, odnosno u 2030. godini 61 PJ ukupne korisne topline. Grijana površina
stanova u 2030. godini iznosit će za
stare stanove cca 75 posto, a za nove cca 90 posto ukupne površine stana.
U starim i novim stanovima, uz različite udjele
grijane stambene površine, poboljšanjem toplinske izolacije za 10 posto,
toplinska energija potrebna za grijanje u 2030. godini smanjuje za oko 7,7
posto. Nadalje, poboljšanjem toplinske izolacije za 20 posto štedi se 15,6
posto toplinske energije, a 30 posto bolja izolacija ima za posljedicu
smanjenje potrebne toplinske energije za 23,1 posto.
Nacionalni energetski program MIEE – Mreža
industrijske energetske efikasnosti - pokrenut je u svrhu formiranja
organizirane i permanentne strukture koja bi skrbila o efikasnosti korištenja
energije u energetskom sektoru Hrvatske. Povećanje energetske efikasnosti je
područje koje pruža najzanimljivije i najznačajnije potencijale s gledišta
skupne ekonomske, ekološke i tehnološke koristi. U situaciji velike
neiskorištenosti tih potencijala, kakva je u Hrvatskoj, neophodno je da se svi
veliki potrošači ili grupe potrošača usredotoče na najveće ostvarivo povećanje
energetske efikasnosti, prethodno ili paralelno s drugim energetskim zahvatima,
integralno i bez ograničavanja na pojedine aspekte korištenja energije.
Značajni potrošači u Hrvatskoj se promatraju u
sektoru industrije, sektoru komercijalnih te sektoru nekomercijalnih usluga.
Industrija se zbog složenosti dijeli na podskupine djelatnosti. Premda je
ukupna potrošnja energije znatno opala u proteklom desetljeću, povećanje
energetske efikasnosti nužan je razvojni uvjet. Udio energenata korištenih u
industriji pokazuje prvobitan pad za električnu energiju, i kontinuirani porast
za prirodni plin.
Slika 5.3.1. Potrošnja
energije u sektoru industrije prema energentima 1990 – 1999
Sektori komercijalnih i nekomercijalnih usluga
skupno pokazuju, unatoč prvobitnom padu nakon 1991., porast potrošnje i
premašivanje predratnih vrijednosti. Primjetan je trend povećanja udjela
prirodnog plina i električne energije.
Slika 5.3.2. Potrošnja
energije u sektorima usluga prema energentima 1990 – 1999
Značajni porast energetske efikasnosti na
nacionalnoj razini uvjetovan je u prvom redu sustavnim i sveobuhvatnim
pristupom problemu neracionalnog korištenja električne i toplinske energije, te
potrošnje vode, a pozitivna strana iskustva su dokazala punu svrhu uspostave
sustava kakav je Mreža industrijske energetske efikasnosti.
Temelj djelovanja MIEE je obuhvat velikih
potrošača iz navedenih sektora. Izuzevši kućanstva i promet, grupiranje na ove
sektore omogućuje obuhvat najznačajnijih potrošača toplinske i električne
energije te vode, sagledavanje stanja energetske efikasnosti i sustavne analize
mogućnosti poboljšanja stanja – po grupama srodnih subjekata.
Svaki potrošač – subjekt mreže, bila to
tvornica, hotel, bolnica itd., omogućuje svom kompetentnom osoblju uvid u
vlastitu efikasnost, utjecaj na energetsku politiku i razmjenu informacija.
Subjekti unutar jednog sektora povezuju
se putem kontaktne skupine. Mreža omogućuje vezu potrošača s predstavnicima
državnih tijela, stručnim ustanovama, grupama i pojedincima zainteresiranima i
kompetentnima za pitanja energetske efikasnosti, koji bi strukturom MIEE bili
povezani u djelotvornu cjelinu. Formiraju se odgovarajuća stručna savjetodavna
i operativna tijela, sposobna za istraživanja radi uvida u postojeće stanje,
prikupljanje i obradu podataka, savjetovanje i informiranje, te kvalitetna
planiranja, pripreme i izvođenje samih zahvata na poboljšanju energetske
efikasnosti. Pored toga, u okviru MIEE bi se osposobljavalo i educiralo
operativno i stručno osoblje iz svih segmenata energetskog sektora.
U tu svrhu potrebno je uspostaviti temeljnu
organizaciju za optimalnu provedbu programa efikasnosti, vršiti kontinuirano
snimanje i analizu situacije po srodnim granama, provesti informiranje o
optimalnim postupcima i omogućiti kvalitetnu provedbu studija izvodljivosti i
programa.
Potpora ovome su zakonodavne i poticajne mjere,
od kojih je najznačajnija uvođenje Pravilnika o učinkovitom korištenju
energije, u Zakonu o energiji. Ovisno o energetskim procesima kod zasebnih
grupa potrošača energije, pravilnik će sadržavati propise za najučinkovitije
izvedivo korištenje energije. Propisi za pojedine skupine i procese će biti
izrađivani u skladu sa stručnim mišljenjem, pravilima struke i suvremenim
saznanjima. Pravilnik će biti kontinuirano nadopunjavan, razvitkom analize
pojedinih skupina potrošača.
Kogeneracija se može definirati kao proces
korištenja primarne energije goriva za proizvodnju dvaju korisnih energetskih
oblika: toplinske energije i korisnog rada. Dobiveni korisni rad koristi se
najčešće za proizvodnju električne energije, dok se proizvedena toplinska
energija koristiti u tehnološkim procesima, procesima grijanja ili procesima
hlađenja.
Primjena kogeneracijskih sustava se prvenstveno
razmatra zbog njihove visoke energetske efikasnosti, te s time povezanim
ekološkim i ekonomskim prednostima. Ukupni stupanj efikasnosti ovih postrojenja
(toplinska učinkovitost) u nekim slučajevima iznosi i preko 90 posto, pa se
može konstatirati da, u odnosu na tradicionalne sustave, kogeneracija
predstavlja najefikasniji oblik pretvorbe energije, kako s energetske točke
gledišta tako i s točke zaštite okoliša. Kogeneracijskom proizvodnjom smanjuje
se utjecaj na okoliš po svim aspektima, a posebno se smanjuje emisija CO2,
SO2 i NOx. Uz to, smještaj kogeneracijskih postrojenja na
već postojećim lokacijama rješava jedan od najvećih problema novih elektrana -
određivanje njihove lokacije. S obzirom da se takva postrojenja nalaze u
blizini centara potrošnje, povećavaju pouzdanost opskrbe i pridonose
smanjivanju gubitaka električne energije u prijenosnoj i distribucijskoj mreži.
Nacionalni energetski program KOGEN pokrenut je
s ciljem poticanja izgradnje i primjene kogeneracijskih postrojenja za procesne
– tehnološke potrebe, te za potrebe grijanja i hlađenja. Danas se u Republici
Hrvatskoj kogeneracijska postrojenja koriste u velikim sustavima područnog
grijanja (javne toplane-elektrane Zagreb i Osijek) i u industrijskim
energanama. Kogeneracijska postrojenja sudjeluju u ukupnoj godišnjoj
proizvodnji električne energije s 11 do 13 posto.
Najpogodnija mjesta za potencijalnu primjenu
kogeneracijskih postrojenja su industrijske energane (kotlovnice). U ukupnoj
neto potrošnji toplinske energije industrija sudjeluje sa 75 do 80 posto, a u
potrošnji električne energije s 20 do 25 posto. Također su moguća mjesta
primjene kogeneracije i energane u objektima u javnom i uslužnom sektoru, za
potrebe proizvodnje toplinske energije za grijanje, te eventualno i rashladne
energije. U ukupnoj neto potrošnji toplinske energije, opća potrošnja sudjeluje
s 25 do 30 posto, a u potrošnji električne energije s oko 70 posto.
Prethodni rezultati i analize pokazuju da je
trend potrošnje energije u porastu, te da će uskoro biti potrebni novi izvori
toplinske i električne energije, kako u industriji, tako i u sektoru opće
potrošnje. Stoga trenutno stanje hrvatskoga energetskog sektora predstavlja
poželjni okvir za uvođenje kogeneracije: procjenjuje se da će industrijski
sektori poput industrije papira, drvne industrije, prehrambene industrije i dr.
biti vjerojatni kandidati za izgradnju kogeneracijskih postrojenja, a slična je
situacija i s objektima u javnom i uslužnom sektoru. Može se očekivati
korištenje kogeneracija u bolnicama, upravnim i administrativnim objektima,
hotelima, sportsko-rekreacijskim centrima i sl. Dakako, očekuje se i pojačano
korištenje kogeneracijskih postrojenja u većim i manjim sustavima područnog
grijanja.
Proračuni izvršeni na osnovi informacija za
sektor industrije te procjenu sektora opće potrošnje, pokazuju da tehnički
potencijal kogeneracije u Hrvatskoj iznosi između 650 i 1 250 MWe,
odnosno u prosjeku oko 800 MWe. Navedeni tehnički potencijal se
odnosi na izgradnju i korištenje industrijskih i malih kogeneracijskih
postrojenja za potrebe grijanja, a ne uključuje velika, javna kogeneracijska
postrojenja za područno grijanje.
Slika 5.4.1. Potencijal kogeneracije u
industrijskom sektoru
Nacionalni energetski program KUENcts
ima za cilj omogućiti smanjenje gubitaka i racionalizaciju proizvodnje,
transporta, distribucije i potrošnje toplinske energije. Centralizirani
toplinski sustavi su efikasni sustavi korištenja energije primarnog goriva, tj.
prirodnog plina, derivata nafte, ugljena, otpada ili biomase za proizvodnju i
opskrbu toplinske energije vrele vode, odnosno vodene pare u većim naseljima,
industrijskim centrima i gradovima. Iskorištenje primarnog goriva u takvim
sustavima u slučajevima kada se istovremeno proizvodi toplinska i električna
energija dostiže razinu i 90 posto uz vrlo nizak negativni utjecaj na okoliš.
Veliki sustavi centralizirane opskrbe potrošača
toplinskom energijom postoje u Zagrebu
i Osijeku, a sustavi opskrbe iz lokalnih toplana u Varaždinu, Karlovcu,
Slavonskom Brodu, Sisku, Rijeci, Puli, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku.
Ciljeve i odrednice strategije pristupa centraliziranoj opskrbi toplinskom
energijom treba ustanoviti kroz razvoj i poboljšanje postojećih sustava, kroz povezivanje lokalnih toplana u
centralizirane sustave opskrbe, te kroz uvođenje i razvoj sustava
centralizirane opskrbe toplinskom energijom u naseljima i gradovima u kojima
danas takvih sustava nema. Potencijal postojećega toplinskog sustava u Zagrebu
procjenjuje se mogućim priključkom 250 MWt novoga toplinskog
opterećenja bez izgradnje dodatnih
proizvodnih postrojenja.
Veliki potencijal štednje energije, te efikasne
izgradnje i pogona centraliziranih toplinskih sustava vezani su za sve segmente
sustava, od proizvodnog goriva, proizvodnih postrojenja, centralnih toplinskih
stanica, vrelovodne i parovodne mreže, do toplinskih postrojenja i instalacije
u grijanim objektima i kod potrošača. Sam potencijal regulacije i mjerenja
potrošnje kod svakog potrošača, odnosno vezivanje troškova za količinu i načinu
formiranja toplinske energije iznosi od 20-30 posto ukupne energije.
Potencijal poboljšane izolacije
grijanih objekata iznosi daljnjih 10-30 posto toplinske energije.
U gradovima u kojima danas postoje pojedinačni
toplinski sustavi lokalnih toplana glavni strateški cilj treba biti njihovo
povezivanje u veće sustave, po mogućnosti uz korištenje viškova toplinskih
kapaciteta u industriji, smanjenje potrošnje toplinske energije po m2
grijane površine, te mjerenje i regulacija potrošnje toplinske energije kod
potrošača. Posebno opravdano je poticati izgradnju postrojenja koja koriste
prirodni plin, postrojenja za spaljivanje otpada i biomase, te postrojenja za
korištenje otpadne topline, sunčeve ili geotermalne energije. Sva nova
izgradnja pri tom mora zadovoljavati kriterije koji su danas standard u
zemljama zapadne Europe. Iskazano stupnjevima djelovanja na razini sustava, to
znači njihove prosječne vrijednosti iznad 70 posto.
Promet je sektor u kojem se očekuje najbrži rast
energetske potražnje. Kako je to izravno povezano i s povećanjem emisije
štetnih tvari, uključujući i stakleničke plinove, pokrenut je nacionalni
energetski program transporta TRANCRO. Program će biti interaktivno povezan sa
svim ostalim programima koji podržavaju izradu strategije prometnog razvitka
Republike Hrvatske. Cilj je programa okupiti postojeći stručni potencijal
(uključen u navedenu problematiku) iz sektora privrede, znanosti, uprave i dr.
Sadržaj programa obuhvaća modelsku analizu
ekonomski opravdanih mjera u cilju energetski efikasnog i ekološki
prihvatljivog razvoja sustava transporta, kroz usmjeravanje prema željenoj
strukturi pojedinih vidova putničkog i robnog transporta, moguće tehničke izmjene
i unaprijeđenja, smanjenje potrošnje klasičnih motornih goriva, uz analizu
potencijala njihove supstitucije motornim gorivima proizvedenim iz biomase, s
prirodnim i ukapljenim naftnim plinom te u budućnosti i vodikom.
Također, obradit će se i iskustva drugih zemalja
s težištem na analizi utjecaja porezne politike na preusmjeravanje energetske
strukture prometa. Posebno će se obraditi problematika utjecaja regulative na
karakteristike energetske potrošnje u prometu, i na samu strukturu prometa.
Analiza
će razmatrati odvojeno i po pojedinim vidovima ukupan putnički i robni promet,
te odvojeno međugradski i urbani (gradski) promet.
Kada se govori o energetskim objektima kao
višenamjenskim, s obzirom na veličinu zahvata u prostoru, u prvom redu se misli
na višenamjensko korištenje vodnih resursa. Osim povećanja proizvodnje
električne energije iz obnovljivog resursa bez onečišćenja zraka, zemlje i vode
sustavnim uređenjem i korištenjem voda omogućava se zaštita od štetnog
djelovanja voda (poplave, erozija korita rijeka itd), stvaraju se uvjeti za
povećanje proizvodnje zdrave hrane navodnjavanjem, odvodnjom i ribogojstvom,
potiče se razvoj infrastrukture izgradnjom vodovodne mreže i prometnih
građevina, te se poboljšavaju uvjeti za izletništvo, sport, rekreaciju i
turizam. Nije potrebno posebno navoditi da se velik dio ovih zahvata, ako se
realiziraju pojedinačno inače financira iz državnog proračuna. Uvažavajući još
k tome i činjenicu da projektiranje i izgradnja ovakvih objekata uključuje u
najvećoj mjeri angažiranje domaćih stručnjaka i industrije, hidroelektrane kao
višenamjenski objekti pojavljuju se kao nezaobilazna opcija ne samo u
planiranju izgradnje elektroenergetskog sustava, već i u strategiji sustavnog
uređenja i korištenja prostora Hrvatske
prema suvremenim načelima rješavanja kompleksnih vodnogospodarskih problema na
slivovima velikih rijeka.
Vjetroelektrane se osim izravnog predavanja
proizvedene električne energije u elektroenergetsku mrežu mogu primjenjivati samostalno u sustavima za
desalinaciju mora i proizvodnju vode, u
sustavima za pogon crpki, te za napajanje izdvojenih elektroenergetskih mreža
ili pojedinačnih potrošača.
Kao kvalitetna višenamjenska rješenja pokazuju
se hibridni sustavi u kojima se kombinira proizvodnja odnosno transformacija
energije iz više različitih energetskih izvora koji osiguravaju zadovoljavanje
potreba za električnom, toplinskom i rashladnom energijom. U tom smislu moguće
su izvedbe sustava u kojima se koristi energija vjetra i sunca, a koji su naročito zanimljivi za hrvatsku obalu i
otoke, solarno-plinskih kogenerativnih postrojenja kao i kombinacije ovih
izvora s hidroelektranama.
Osim navedenog, kao višenamjenski objekti mogu
biti izvedene i geotermalne elektrane koje se osim za proizvodnju električne
energije mogu koristiti za područno grijanje, grijanje staklenika, u
ribničarstvu i za balneološke svrhe, a interesantne su i za primjenu u
različitim idustrijskim i toplinskim sustavima za prethodno dogrijavanje radnog
fluida.
Općenito, i svi ostali energetski objekti koji
se temelje na pretvorbi toplinske energije goriva u električnu energiju mogu se
koristiti u gore navedene svrhe. Takav primjer je kogeneracijska proizvodnja
toplinske energije potrebne za tehnološke procese, uz paralelnu proizvodnju
električne energije koja se koristi ili u istom procesu ili predaje u
elektroenergetsku mrežu. Također se kogeneracijska postrojenja vrlo često
koriste u centraliziranim toplinskim sustavima, a interesantne su izvedbe s
korištenjem biomase uz mogućnost istovremenog zbrinjavanja otpada.
Označavanje opreme energetskim oznakama jasna je
mjera politike kojoj je prioritetni cilj racionalno gospodarenje energijom i
zaštita okoliša. Energetske oznake su potvrda kvalitete uređaja s gledišta
njihove energetske efikasnosti.
Uređaji se prema potrošnji energije dijele na
sedam stupnjeva energetske efikasnosti označenih slovima od A do G ( grupu A
čine energetski najefikasniji uređaji). Označavanje energetske opreme mora biti
jasno i precizno, prema točno određenoj shemi kako bi se već na samom početku
izbjegli svi potencijalni nesporazumi u svezi sa značenjem i porukom energetske
oznake.
Označavanje olakšava proces uvođenja termina
energetske efikasnosti u marketinšku strategiju, informirajući potrošača o
karakteristikama uređaja i
naglašavajući pritom potrošnju energije kao relevantan kriterij prilikom
odabira.
Zaključci brojnih studija o utjecaju energetskih
oznaka na ponašanje potrošača pokazuju da su cijena, veličina i funkcionalne
kvalitete uređaja još uvijek
prioritetni i glavni kriterij prilikom
kupnje, ali u slučaju dva u svemu ostalom jednaka uređaja, oko 80 posto
potrošača će temeljiti odabir na specificiranoj energetskoj potrošnji.
Također, označavanje energetske opreme je jak
poticaj proizvođačima da u cilju izbjegavanja loše oznake na svom proizvodu
povećaju njegovu energetsku efikasnost.
Jedan od bitnih preduvjeta uspješnog uvođenja
energetskih oznaka u hrvatsku energetsku strategiju je određenje minimalnih
standarda energetske efikasnosti opreme i novih tehnologija po uzoru na ISO i
IEC standarde.
Definiranjem minimalnih standarda energetske
efikasnosti opreme postavljaju se jasni
zahtjevi pred proizvođače, ali i uvoznike i prodavače opreme, kako bi se
izbjeglo pretvaranje Hrvatske u veliko tržište neefikasne energetske opreme.
Definiranje ovog standarda omogućuje financijsku
potporu Svjetske banke, Europske banke za obnovu i razvitak, Europske
investicijske banke, Međunarodne banke za obnovu i razvitak, Međunarodnog
udruženja za razvoj, Međunarodne financijske korporacije, Organizacije za
razvoj i ekonomsku suradnju i Programa za okoliš Ujedinjenih naroda.
Postupak donošenja minimalnog standarada
energetske efikasnosti za opremu dostupnu na hrvatskom tržištu trebao bi se odvijati u nekoliko faza:
1. odluka Vlade Republike Hrvatske o pokretanju
izrade standarda,
2. uspostavljanje pravnog okvira,
3. definiranje protokola testiranja opreme,
4. provođenje statističkih i tehno-ekonomskih
analiza,
5. determiniranje standarda,
6. implementacija standarda,
7. praćenje i analiza utjecaja standarda na
potrošnju energije.
Trenutno, najsnažniju potporu označavanju opreme
energetskim oznakama predstavlja stavak u Zakonu o energiji, koji definira da
proizvođači i uvoznici proizvoda – energetskih potrošača moraju u tehničkoj
specifikaciji proizvoda navesti potrošnju energije za tipične uvjete rada. Pri
tom se proizvodi moraju opremiti naljepnicom o energetskoj učinkovitosti
proizvoda.
U većini razvijenih zemalja svijeta minimalni
standardi energetske efikasnosti su neizostavni dio nacionalne energetske
politike, s ciljem smanjenja energetske potrošnje i emisije štetnih tvari. Na
uspješnu integraciju Republike Hrvatske u Europsku uniju sigurno će utjecati i
prihvaćanje europskih normi i standarda energetske efikasnosti.
Najznačajniji instrument u svezi s poticanjem
razvoja i unapređenja energetske efikasnosti je provođenje odgovarajućih
regulatornih i poticajnih mjera, prvenstveno donošenjem prikladnih zakonskih
odredbi i stimulativnih rješenja putem porezne politike, tarifnog sustava i dr.
Možemo ih grupirati u tri skupine:
1.
Političke mjere podrazumijevaju:
•
određenje postizanja najveće ostvarive energetske efikasnosti kod svih načina
korištenja energije kao strateški cilj na nacionalnoj razini,
•
postavljanje ciljeva u bitnim sektorima potrošnje – industriji, uslugama,
kućanstvima, graditeljstvu i prometu, kvantitativnih u smislu smanjenja
postojeće razine specifične potrošnje, i kvalitativnih ciljeva u smislu
ugradnje promišljene energetske politike.
2.
Ekonomske, financijske i fiskalne mjere podrazumijevaju:
•
odgovarajuće cijene energenata i tarifnu politiku,
•
stimulativnu poreznu politiku – "energetske" i "zelene"
poreze, smanjenje i ukidanje poreza na energetski efikasniju opremu,
• odgovarajuće carinske povlastice za energetski
efikasniju opremu,
• povoljno namjensko kreditiranje,
• stvaranje odgovarajućih fondova za
financiranje.
3.
Pravne i administrativne mjere obuhvaćaju:
•
zakonsko obvezivanje sudionika u energetskom sektoru na racionalno
gospodarenje energijom,
•
izradu stručnih propisa i odredbi, kao potpore zakonu,
•
propisivanje minimalne efikasnosti odgovarajućih uređaja.
4.
Tehničke i organizacijske mjere odnose
se na:
•
standardizaciju opreme,
•
osiguravanje kvalificirane izrade tehničke dokumentacije,
•
omogućavanje revizije projekata s aspekta energetske efikasnosti,
•
informiranje osoblja po objektima o mjerama racionalnog korištenja energije,
•
obrazovanje projektantskog kadra i dr.
Zasebno, svaki nacionalni energetski program s
područja energetske efikasnosti otvara mogućnosti za specifične mjere.
U zgradarstvu je jedan od prioritetnih zadataka
s ciljem povećanja energetske efikasnosti izmjena i dopuna važećih propisa
Republike Hrvatske za područje toplinske zaštite zgrada prema Smjernicama
Vijeća Europske unije. Zakon o
graditeljstvu sadrži pravne pretpostavke za daljnje uređenje područja toplinske
zaštite zgrada odgovarajućim tehničkim propisima i normama.
Neke od najbitnijih odrednica novih propisa su:
•
viša razina toplinske izolacije zgrada,
•
stimuliranje razvitka pasivne solarne arhitekture,
•
oblikovanje zahtjeva u skladu s
dokumentima EU u obliku dozvoljene godišnje potrošnje toplinske energije po m2
grijane površine ili m3 grijanog volumena zgrade,
•
obvezivanje graditelja na izdavanje isprave (iskaznice) o potrebnoj toplini za
grijanje (energetski pokazatelj zgrade).
Kod kogeneracijskih postrojenja, instrumenti
politike za poticanje njihove izgradnje i korištenja su različite zakonodavne,
ekonomsko-financijske i promotivne mjere. U okviru toga je potrebno:
•
zakonskim odredbama utvrditi temeljne okvire za stimulaciju, pa i prisilu
optimalnog iskorištavanja tehničko-tehnološke i ekološke djelotvornosti
kogeneracijskih postrojenja,
•
promicati energetski efikasnije i ekološki prihvatljivije tehnologije kao
smjernicu budućeg razvitka energetskog sektora.
Obnovljivi izvori energije mogu igrati značajnu
ulogu u promicanju brojnih ciljeva Republike Hrvatske. Razvitak uspješnog
sektora obnovljivih izvora mogao bi dugoročno pridonijeti:
• povećanju energetske efikasnosti,
• diverzifikaciji proizvodnje i sigurnosti
opskrbe,
• domaćoj proizvodnji i smanjenju uvoza
energenata,
• značajnom smanjenju utjecaja na okoliš iz
energetskog sektora,
• otvaranju novih radnih mjesta i ulaganju u
ruralnim područjima, područjima od posebne državne skrbi, obalnoj zoni i
otocima.
Organizirana i sustavna skrb o obnovljivim
izvorima provodit će se u Republici Hrvatskoj na temelju Nacionalnih
energetskih programa koje je 1997. godine pokrenula Vlada Republike Hrvatske, a
od kojih su za ovo područje posebno značajni:
• BIOEN - program korištenja energije biomase i
otpada,
• SUNEN - program korištenja energije sunca,
• ENWIND - program korištenja energije vjetra,
• GEOEN - program korištenja geotermalne
energije,
• MAHE - program izgradnje malih hidroelektrana.
Ciljevi i strategija provedbe za svaki
obnovljivi izvor ovise o osobitostima svakoga obnovljivog izvora, odnosno
programu korištenja, no zajedničko je značajno povećanje udjela obnovljivih
izvora do 2030. godine što je u skladu s općenitim trendom u zemljama Europske
unije. Tako je od 75 PJ ukupno proizvedene energije iz obnovljivih izvora u
2000., u 2030. godini predviđen porast na oko 100 (S1), 130 (S2), odnosno 160
PJ (scenarij S3).
Kao što je pokazao program BIOEN proizvodnjom
energije iz biomase i otpada moglo bi
se do 2020. godine osigurati barem 15 posto ukupne potrošnje primarne energije
za što Republika Hrvatska ima realne mogućnosti (po uzoru na Austriju, Finsku i
Dansku). Taj cilj trebao bi se ostvariti pokretanjem demonstracijskih
projekata, stvaranjem tržišta i uvjeta za povećano korištenje energije biomase
(zakonodavno okruženje, porezi, subvencije…), uključivanjem industrije i
gospodarstva, obrazovanjem te
poticanjem istraživanja i međunarodne suradnje.
Program SUNEN je pokazao da je korištenje
sunčeve energije u kombinaciji s UNP i/ili prirodnim plinom tehnički i ekološki
prihvatljivo rješenje za hrvatsko obalno područje. Jednako tako hibridna kombinacija sunčeve energije,
energije vjetra i UNP-a može pridonijeti rješavanju ne samo energetske infrastrukture na otocima, nego i pokrenuti
razvoj tradicionalnih otočnih djelatnosti uz angažiranje lokalnih resursa u
skladu sa strateškim odrednicama razvitka hrvatskih otoka.
Vjetroenergija kao ekološki prihvatljiv i
raspoloživ domaći resurs neiskorišteni je izvor energije koji može pridonijeti
zadovoljenju dijela energetskih potreba
Hrvatske. Korištenje energije vjetra pomoću vjetroturbina nove
generacije tehnologija je koja Hrvatsku ostavlja na tragu suvremenih svjetskih
trendova. Sa ciljem da se organizirano pristupi korištenju ovog izvora energije
pokrenut je ENWIND program u okviru kojeg će se stvoriti niz potrebnih
pretpostavki za gospodarsko iskorištavanje energije vjetra.
U iskorištavanju geotermalne energije potrebno
je, kao što je pokazao program GEOEN, ostvariti uvjete za povećanje korištenja
geotermalne energije na postojećim postrojenjima. Pravilnom i sveobuhvatnom
marketinškom kampanjom trebalo bi
zainteresirati privatne poduzetnike i lokalnu zajednicu za
iskorištavanje geotermalne energije čime bi
se povećala energetska efikasnost sveukupnog energetskog sektora. Za
ostvarivanje ovih ciljeva potrebno je izraditi detaljne investicijske studije i
idejna rješenja koja bi i s marketinškog i s tehno-ekonomskog stajališta
potaknula pojedince na iskorištavanje geotermalne energije.
Temeljni cilj programa MAHE je planiranje
izgradnje malih hidroelektrana i otklanjanje svih barijera, te osiguravanje
svih uvjeta za povećanu izgradnju malih hidroelektrana u Republici Hrvatskoj.
Kako je predviđeno da ovi objekti budu u cijelosti u privatnom vlasništvu nužno
je postići transparentnost i jednostavnost zakonskih procedura za privatne
investitore u domeni projektiranja i gradnje, kao i kreditiranje ovakvih
investicija pod povoljnim uvjetima.
Republika Hrvatska, kao zemlja s velikim šumskim
potencijalom (44% kopnenog šumskog teritorija), značajnom ulogom poljoprivrede
te brojnim drvno-prerađivačkim pogonima, ima na raspolaganju znatne količine
biomase različitog porijekla, koja se može koristiti za proizvodnju energije.
Prema različitim scenarijima (razvoj
poljoprivrede i šumarstva, uvođenje novih tehnologija i mehanizama podrške i
sl.) očekuje se da će samo tehnički potencijal biomase u 2030. godini iznositi
između 50 i 80 PJ. Dosad se koristila svega manja količina raspoložive biomase
(13,92 PJ u 1999. godini) i to većinom na energetski neefikasan način za
grijanje kućanstava, a biomasa nije zauzimala značajnije mjesto u energetskoj
politici (slika 6.2.1).
Slika 6.2.1 Povijesni
pregled korištenja biomase za proizvodnju energije u Hrvatskoj
U Hrvatskoj postoji duga tradicija i navika
korištenja biomase, posebno ogrjevnog drva i ostatka iz drvno-prerađivačke
industrije. Hrvatski znanstvenici i stručnjaci razvili su i neke tehnologije za
proizvodnju energije iz biomase (Uljanik, Đuro Đaković, Plamen), a provedena su
i brojna znanstvena istraživanja.
Za povećanu proizvodnju energije iz biomase
uvjeti su vrlo povoljni, a načini iskorištavanja i tehnologija su poznati i
dokazani. Budući da je najčešće riječ o malim postrojenjima, vrijeme potrebno
za izgradnju i puštanje u pogon vrlo je kratko. U posljednje je vrijeme poraslo
zanimanje za ovaj izvor energije, podižu se nova i obnavljaju postojeća
postrojenja, te pokreću novi projekti.
Osim prednosti korištenja biomase koje su
jednake kao i za druge obnovljive izvore (okoliš, staklenički plinovi,
energetska neovisnost, smanjenje uvoza i dr.) treba istaknuti brojne
socijalno-ekonomske pozitivne posljedice po kojima je biomasa osobita. Prema
provedenim istraživanjima, moguće posljedice korištenja energije biomase su
otvaranje čak do 5000 izravnih radnih mjesta do 2015., odnosno do 60 000 ukupno
mogućih radnih mjesta (izravno, neizravno i inducirano zapošljavanje). Dodatno
treba naglasiti kruženje novca u lokalnoj zajednici, razvitak regionalnog
gospodarstva i slično.
Potencijal sunčeve energije u sedam primorskih
županija mnogostruko je veći od ukupne energetske potrošnje finalne toplinske i
električne energije u tim županijama. Koliki će se dio toplinske i električne
energije proizveden iz primarne sunčeve energije koristiti u budućnosti,
zavisit će prvenstveno o aktualnim gospodarskim potrebama, o cijenama i
paritetima konvencionalnih energenata, o cijeni sunčeve energije, te o dinamici
razvoja tehnologija korištenja sunčeve energije, a posebice u Hrvatskoj.
Posebno velike i ekonomski opravdane mogućnosti
pružaju se u korištenju toplinske energije na niskoj razini temperatura
(30-80°C), koje su potrebne za pripremu sanitarne tople vode i grijanje, ali
jednako tako mogu se korisno upotrijebiti u prehrambenoj, kemijskoj, tekstilnoj
kao i u nekim drugim industrijama. Primjene u turističkoj privredi mogu već
danas gotovo potpuno supstituirati konvencionalne tehnologije koje koriste
fosilne energente ili električnu energiju za osiguranje nisko temperaturne (NT)
toplinske energije, pri čemu vrlo niski pogonski troškovi solarnih instalacija
(na razini oko 1%) osiguravaju turističkim subjektima vrlo niske cijene
energije za pripremu sanitarne tople vode i grijanje. Energetske potrebe kućanstava
i sektora usluga u priobalju i na otocima mogu se najbolje pokriti solarnim
kotlovnicama (100-1000 kW) i toplanama (1-10 MW). Ukupni troškovi NT topline u
cijelom radnom vijeku solarne opreme (20 godina), barem dva do tri puta su niži
od onih, koji se inače postižu s konvencionalnim energentima. Primjene u
poljoprivredi zasad su u Hrvatskoj potpuno izostale, što je teško razumjeti.
Kao primjer neka posluže staklenici, sušare i priprema tehnološke tople vode za
potrebe stočarstva (40-60°C), kao i mlačne vode za zalijevanje stakleničke
proizvodnje (22°C), gdje solarna energija može vrlo značajno sniziti udjel
energije u proizvodnim troškovima, koji su vrlo visoki, ukoliko se koriste kao
do sada (isključivo) fosilni energenti ili električna energija.
Cilj programa SUNEN na području primorske
Hrvatske do 2020. godine je osigurati najveći dio (oko 80 posto) ukupno
potrebne energije za pripremu sanitarne tople vode (STV) u kućanstvima i
turizmu iz primarne sunčeve energije. Najkasnije do 2030. godine očekuje se i
mnogo veći udjel sunčeve energije u pokrivanju toplinskih potreba za grijanje i
hlađenje u primorskoj Hrvatskoj. Tu se prvenstveno misli na hibridne solarne
toplane koje kao rezervni energetski izvor koriste UNP ili prirodni plin, a
gdje se ekonomični udio sunčeve energije može očekivati na razini do 50 posto u
odnosu na ukupnu finalnu toplinsku potrošnju.
Treba očekivati da će solarne toplane s
koritastim (paraboličnim) pretvornicima u hibridnoj kombinaciji s UNP ili
prirodnim plinom za VT aplikacije (za pripremu procesne vrele vode i pare na
temperaturama 80-300°C) biti komercijalno raspoložive i konkurentne u Dalmaciji
iza 2010. godine.
Značajniji ulaz fotonaponskih elektrana u
elektroenergetski sustav Republike Hrvatske ne treba očekivati prije 2010.
godine, do kada će cijena instalirane fotonaponske ćelije pasti barem na
trećinu današnje vrijednosti ili čak i niže. Međutim, treba očekivati da će se
u razdoblju iza 2010. godine na hrvatskim otocima u uskom obalnom pojasu sve
češće instalirati (autonomni) fotonaponski sustavi s rasponima snaga između 100
i 1000 kWp.
Pasivno korištenje sunčeve energije u Hrvatskoj,
posebice u primorskoj Hrvatskoj, najvećim dijelom u turističko ugostiteljskom i
stambenom sektoru, može također donijeti vrlo velike energetske uštede kod
grijanja objekata na razini 50 - 75 posto u odnosu na sadašnju potrošnju. Do
2030. godine svi naši hotelsko ugostiteljski i stambeni objekti, a osobito svi
oni koji će se graditi u primorskim županijama iza 2001. godine, trebali bi
biti građeni vrlo konformno i na bazi modernih tehnologija, prije svega visoke
energetske učinkovitosti, gdje se koriste pasivni solarni sustavu, ali
istovremeno i svi potrebni i raspoloživi aktivni solarni sustavi za grijanje,
hlađenje i rasvjetu. Ukupne godišnje energetske potrebe novih objekata ne bi
smjele biti veće od 40 kWh/m2, što je oko četiri puta manje nego što
je to danas slučaj.
Potencijal energije vjetra u Hrvatskoj za sada
je u cijelosti neiskorišten. Stoga je cilj ENWIND programa stvaranje uvjeta za
njegovo gospodarsko korištenje, jer korištenje energije vjetra ima
višedimenzionalno značenje, posebno u energetskom, razvojno-tehnološkom,
društveno-socijalnom i ekološkom pogledu.
Prihvatni kapacitet 29 analiziranih lokacija
procijenjen je na minimalno 400 MW u vjetroelektranama, a tehnički potencijal
proizvodnje električne energije na oko 800 GWh godišnje. Daljnjih sedamdesetak
lokacija je u analizi, no kako se vjetroelektrane mogu graditi na svim
područjima gdje je to ekonomski opravdano, a koja udovoljavaju kriterijima
zaštite okoliša i nisu u nesuglasju s drugim namjenama korištenja prostora,
procjenjuje se da je stvarni tehnički potencijal znatno veći.
Vjetroelektrane su proizvodni objekti koji se
priključuju na elektroenergetsku mrežu (dio su umreženog sustava), pa
korisnikom vjetroenergije postaju svi umreženi potrošači. Stoga značajnu ulogu
u određivanju gospodarskog potencijala igra prijenosni kapacitet, odnosno
regulativa o priključku i korištenju elektrodistributivne mreže. U scenariju S1
(business as usual), u kojem neće
biti posebnih poticajnih mjera i smjernica za korištenje obnovljivih izvora i u
kojem neće postojati regulirani režim i obveza priključka i otkupa energije iz
vjetroelektrana (i drugih elektrana koje koriste obnovljive izvore) od strane
mrežnog operatera, gospodarski prostor za gradnju vjetroelektrana biti će bitno
sužen na manji broj najkvalitetnijih projekata. U skladu s tim, u proizvodnji
električne energije do 2010. predviđeno je skromnih 30 MW vjetroelektrana (63
GWh, 0,5 PJ ekvivalenta fosilnog goriva – poglavlje 4). Izostanak poduzetničkog
interesa imat će za posljedicu izostanak direktnih (energetskih i ekoloških) i
indirektnih koristi (diverzifikacija energenata, aktivacije domaćeg malog i
srednjeg poduzetništva i razvitak tržišta u energetici, zapošljavanje,
poticanja gospodarskih aktivnosti i uređenja komunalne infrastrukture u
ruralnim i otočkim sredinama, i dr.).
Tek u scenariju S3 (ekološki scenarij), uz aktivnu ulogu države, prije svega u uklanjanju
administrativnih barijera i postavljanju jasnog i stabilnog okvira za razvoj
projekata korištenja obnovljivih izvora, anticipirana je mogućnost većeg udjela
vjetroenergije do 2010, odnosno oko 73 MW (160 GWh, 1,34 PJ ekvivalenta
fosilnog goriva). Budući da tehnološki napredak, standardizacija komponenata i
serijska proizvodnja kontinuirano smanjuju proizvodnu cijenu električne
energije iz energije vjetra, udio komercijalno izgrađenih vjetroelektrana mogao
bi biti i veći od predviđenog. Naime, već danas u Hrvatskoj postoji jasno
izražen komercijalni interes za ukupno oko 130 MW vjetroelektrana, od čega je u
raznim fazama projektne pripreme više od deset projekata s ukupnom snagom od
oko 80 MW. No, ključni impuls koji će dati zeleno svjetlo i stvoriti zamah
razvoju jest stabilan zakonodavni okvir uz jasno definirane obveze pojedinih
sudionika tržišta energije, strateško određenje države u pogledu obnovljivih
izvora te ujednačen sustav poticajnih mjera.
Slika 6.4.1 Potencijalne lokacijae za korištenje energije
vjetra.
U Republici Hrvatskoj postoji višestoljetna
tradicija korištenja geotermalne energije iz prirodnih izvora u medicinske
svrhe. Početkom 70-tih godina uz izradu naftnih i plinskih bušotina počinju se
pratiti pojave geotermalnih voda iz tih bušotina. Republika Hrvatska ima znatno
viši geotermalni gradijent od europskog prosjeka (slika 6.5.1.), a ukupni
geotermalni energetski potencijal otkrivenih ležišta u Hrvatskoj je 839 MWt i 47,9 MWe
(slika 6.5.2.).
Osim brojnih toplica u kojima se geotermalna
voda zbog niskih temperatura koristi uglavnom samo u balneološke svrhe,
geotermalna voda pridobivena iz dubokih bušotina koristi se u energetske svrhe
na dvije lokacije: u Zagrebu u ŠRC "Mladost" i u Bizovcu u hotelu Termia".
Slika 6.5.1. Geotermalni
gradijenti u Hrvatskoj i Europi (0C/m)
Slika 6.5.2. Karta
otkrivenih geotermalnih ležišta u Republici
Hrvatskoj
Iskorištavanje geotermalne energije u Hrvatskoj
u budućnosti će biti vezano za potpuno iskorištavanje postojećih
geotermalnih bušotina koje su izrađene uglavnom u svrhu pridobivanja nafte i
plina i nalaze se u vlasništvu INE d.d. Danas se u Hrvatskoj u energetske svrhe iskorištava 57,5 kg/s geotermalne
vode. S ukupnom instaliranom snagom od 36,7 MWt iskorištava se 131,4
TJ energije godišnje u uslužnom sektoru. U budućnosti se predviđa
iskorištavanje geotermalne energije za energetske transformacije radi
proizvodnje električne energije, a u finalnoj potrošnji se osim potrošnje
geotermalne energije u uslužnom sektoru predviđa i potrošnja u poljoprivredi.
U mogućem porastu korištenja geotermalne
energije u uslužnom sektoru predviđa se povećanje faktora iskorištenja na
postojećim ležištima koja su u proizvodnji,
zatim iskorištavanje geotermalne energije u Sveučilišnoj bolnici i na nekim drugim lokacijama s razinom
potrošnje energije u 2030. godini od 400 TJ/god. u najnepovoljnijem scenariju,
a 720 TJ/god. u najpovoljnijem scenariju. Predviđa se izgradnja geotermalne
elektrane na ležištu Velika Ciglena do 2005. godine i proširenje njenih
kapaciteta izgradnjom novih bušotina 2015. godine u svim scenarijima. Također
se predviđa i porast potrošnje geotermalne energije u poljoprivrednoj
proizvodnji za grijanje staklenika.
U svrhu ostvarivanja ove ili možda
optimističnije dinamike porasta potrošnje geotermalne energije potrebno je
izraditi idejna rješenja i investicijske studije za privođenje naših
geotermalnih ležišta proizvodnji te izraditi idejna rješenja za najracionalnije
iskorištavanje geotermalne energije iz tih polja, s kojima treba upoznati
lokalnu zajednicu i zainteresirane ulagače za iskorištavanje ovoga obnovljivog
izvora energije.
Na temelju dosadašnje studijske i projektne
dokumentacije koja je tretirala male vodotoke u Republici Hrvatskoj došlo se do
iznosa tehnički iskoristivog potencijala za male hidroelektrane od približno
177 MW, što je vidljivo u tablici 6.6.1.
Tablica 6.6.1
Zastupljenost potencijalnih malih hidroelektrana prema instaliranoj snazi
Broj
razreda |
Razred
instalirane snage (kW) |
Broj
potencijalnih malih hidroelektrana |
Broj
potencijalnih malih hidroelektrana (%) |
Instalirana
snaga (kW) |
Instalirana
snaga (%) |
1. |
5000-1500 |
20 |
3 |
50
232 |
29 |
2. |
1500-1000 |
17 |
2 |
21
723 |
12 |
3. |
1000-500 |
42 |
6 |
28
768 |
16 |
4. |
500-100 |
296 |
42 |
55
667 |
31 |
5. |
Manje
od 100 |
324 |
47 |
20
765 |
12 |
SVEUKUPNO |
|
699 |
100 |
177 155 |
100 |
Ovdje je potrebno istaknuti da će zbog ekoloških
zahtjeva jedan dio do sada obrađenih potencijalnih lokacija biti tretiran kao
nepodoban za energetsko korištenje, a isto tako je realno očekivati da će
određen broj lokacija biti isključen iz daljnjeg razmatranja iz razloga
nedovoljne financijske atraktivnosti. Uvažavajući prethodno navedeno, a imajući
u vidu nepotpunost dosadašnjih istraživanja, može se procijeniti da u Hrvatskoj
postoji mogućnost izgradnje malih hidroelektrana ukupne instalirane snage od oko
100 MW.
Slika 6.6.1 Lokacije s
kojih se izvodi pilot program
U cilju stimuliranja povećane izgradnje malih
hidroelektrana pokrenuti su pilot-projekti za
potencijalne lokacije malih hidroelektrana (na slici 6.6.1) u okviru kojih će
se pripremiti sva potrebna dokumentacija nužna za početak izgradnje. Broj u
zagradi označava broj potencijalnih lokacija na pojedinom vodotoku, a ukupno je
dosad obrađivano 57 lokacija.
U protekle dvije godine izrađena je
pretprojektna dokumentacija i izvršeni su terenski obilasci svih pilot-lokacija
u koje su bili uključeni stručnjaci za zaštitu prirode i okoliša te za zaštitu
kulturne baštine. Nakon utvrđivanja uvjeta pod kojima je moguća gradnja malih
hidroelektrana pristupit će se izradi idejnih rješenja.
U Republici Hrvatskoj postoje velike mogućnosti
za proizvodnju energije iz različitih obnovljivih izvora, ali i određene
prepreke za povećanje tog udjela. Iako za svaki pojedini obnovljivi izvor
energije postoje specifične prepreke mogu se izdvojiti neke zajedničke prepreke
te instrumenti politike za njihovo rješavanje.
1.
Političke mjere
·
strateško određenje države u pogledu
obnovljivih izvora s jasnim kvantitativnim ciljevima za svaki obnovljivi izvor;
propisivanje minimalnih kvota korištenja obnovljivih izvora u skladu s njihovim
(regionalnim) potencijalom,
·
uvođenje sustava odgovornosti za provedbu
državne strategije i ostvarivanje ciljeva u pogledu obnovljivih izvora.
2.
Ekonomsko-financijske mjere
·
ujednačen sustav poticajnih mjera
(fiskalna i porezna politika u cilju smanjenja financijskih opterećenja za
projekte korištenja obnovljivih izvora – povoljni uvjeti kreditiranja, porezne
olakšice, poticajna sredstva za identifikaciju projekata i izradu
dokumentacije, oporezivanje zagađivača i stvaranje fondova za poticanje razvoja
obnovljivih izvora),
·
odgovarajuće cijene energenata i tarifna
politika.
3.
Pravne i administrativne mjere
·
stvaranje stabilnoga zakonodavnog okvira
uz jasno definirane obveze pojedinih sudionika tržišta energije te izrada Pravilnika
za korištenje obnovljivih izvora energije,
·
zakonski regulirane naknade za obnovljive
izvore te regulirani uvjeti pristupa i korištenja elektrodistributivne mreže;
zakonska obveza otkupa električne energije iz obnovljivih izvora od strane
mrežnog operatera,
·
uvođenje obveze svim proizvođačima
toplinske i električne energije o minimalnom obveznom udjelu obnovljive
energije.
4.
Tehničke i organizacijske mjere
·
financiranje razvojno-istraživačkih
programa te stvaranje demonstracijskih i test zona (tehnološki parkovi),
·
standardizacija opreme i načina
korištenja (izgradnja nacionalnih standarda), donošenje normativa za osiguranje
kvalitete,
·
tehničko obrazovanje, kvalificiranje i
osposobljavanje osoblja za projektiranje ili izvođenje radova montaže i održavanja
opreme za obnovljive izvore,
·
međunarodna suradnja,
·
informiranje javnosti i promocija.
U nastavku su navedene samo specifične mjere i
potrebne intervencije u domeni pojedinih obnovljivih izvora za poticanje
njihova većeg korištenja te ostvarivanje brojnih drugih pozitivnih učinaka:
Dodatne mjere za povećanu proizvodnju energije
iz biomase i otpada:
·
zabrana spaljivanja biomase na otvorenom.
Stvaranje uvjeta za korištenja energije vjetra i izgradnju
vjetroelektrana uključuje:
·
organiziranje programa na lokalnoj i
državnoj razini uz redovito ažuriranje prostornih planova i obvezu
prostorno-planskog sagledavanja potencijalnih lokacija te njihovo uključivanje
u prostorne planove; osmišljavanje operativnih modela provedbe (hodogram
realizacije projekata izgradnje vjetroelektrana kroz nadležne službe),
·
reguliranje imovinsko-pravnog aspekta
korištenja državnog zemljišta u smislu omogućavanja gradnje vjetroelektrana bez
otkupa (putem služnosti, ugovora o korištenju i sl.).
U cilju olakšavanja investiranja u izgradnju malih hidroelektrana dodatno se
predlaže:
·
smanjenje vodnih i koncesijskih naknada,
odnosno oslobađanje od plaćanja istih na demografski ugroženim područjima i
područjima od posebne državne skrbi.
Za poticanje geotermalne energije potrebno je:
·
ispraviti nedosljednosti u zakonskom
tretiranju geotermalnih voda (geotermalne vode koje se koriste u energetske
svrhe svrstavaju se u Zakon o rudarstvu, termalne vode u Zakon o vodama, a to
bi moglo izazvati probleme kod višenamjenskih objekata),
·
ukinuti naknade za korištenje geotermalne
vode u energetske svrhe.
Za poticanje korištenja sunčeve energije potrebno je:
·
Zakonom o prostornom uređenju i
podzakonskim aktima uredima županijske i lokalne uprave i samouprave treba
propisati da lokacijskim i položajnim uvjetima uvijek osiguraju optimalno
korištenje sunčeve energije; za sva nova naselja u fazi planiranja, treba
predvidjeti prostor za smještaj solarnih kotlovnica i toplana, čime će se
osiguravati priprema sanitarne tople vode, grijanje i hlađenje najvećim dijelom
na bazi sunčeve energije,
·
Zakonom o gradnji
objekata, posebice na području svih primorskih županija nužno je propisati
minimalno prihvatljivu razinu korištenja arhitektonsko-građevinskih rješenja,
koja će osiguravati pasivno korištenje sunčeve energije, kao i integriranje
svih aktivnih solarnih termičkih i fotonaponskih sustava, za pripremu tople
vode, grijanje kao i za proizvodnju dijela električne energije za vlastite
potrebe u vrijeme dana. Zakonom o gradnji objekata također treba propisati
maksimalne dozvoljene toplinske gubitke tijekom sezone grijanja, koji u
priobalju i na otocima godišnje ne bi trebali biti veći od 40 kWh/m2.
·
u postupku za dobivanje uporabne dozvole
svih stambenih, administrativnih, proizvodnih i uslužnih objekata, svim
subjektima treba propisati obvezu o dokazivanju energetske efikasnosti objekta,
kao i optimalnog ekonomski opravdanog korištenja svih raspoloživih pasivnih i
aktivnih solarnih sustava,
·
dopunjavanje Zakona o trgovini propisima
o kvalificiranosti tvrtke za danu djelatnost, te o minimalno garantiranim
performancama solarnih sustava u radnom vijeku instalirane opreme.
Proizvodnja i potrošnja energije su među glavnim
uzročnicima globalnoga, regionalnog i lokalnog onečišćenja. Stoga budući
razvitak energetskog sektora u Republici Hrvatskoj treba zasnivati na
proizvodnji i potrošnji energije u skladu sa zahtjevima za zaštitom ljudskog
zdravlja, očuvanjem biološke i krajobrazne raznolikosti te kvalitete lokalnoga,
regionalnog i globalnog okoliša. Navedeni su principi sadržani u dokumentu Agenda 21 usvojenom na Konferenciji UN o
razvitku i okolišu (UNCED) održanoj u Rio de Janeiru 1994. godine. Ciljevi i
strategije zaštite okoliša definirani su u skladu s ovim osnovnim usmjerenjem.
Cilj
1. Proizvodnju, prijenos i potrošnju energije u Republici Hrvatskoj uskladiti s
principima zaštite okoliša.
1.
Smanjiti emisije SO2, NOx
i čestica: Izraditi program i započeti s primjenom mjera za smanjenje
emisije SO2, NOx i čestica u skladu s ciljevima i
politikom utvrđenom u Strategiji zaštite okoliša (NEAP, 2001). U smanjenju
emisije SO2 prva mjera je korištenje goriva s manjim sadržajem
sumpora što podrazumjeva povećanje kvalitete domaćega tekućeg goriva. U
smanjenju emisije NOx, prvenstveno smanjiti emisije iz prometa čime
se smanjuju i onečišćenja drugim štetnim tvarima (CO2, CO, VOC i
čestice) što je osobito važno za urbane sredine. Za ložišta primijeniti
najbolje raspoložive mjere (BAT) u
skladu sa smjernicama UNECE, uz postupni prelazak na smjernice EU.
2.
Ublažiti porast emisije CO2:
Izraditi operativni program za ublaženje porasta emisije CO2 u
skladu s politikom iz Nacionalnog programa za ublaženje klimatskih promjena, u
prvom koraku na temelju okvirnih smjernica iz "Prvog nacionalnog izvješća
u svezi s obvezama Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih
naroda o promjeni klime (UNFCCC)". Odmah započeti s primjenom ekonomski
isplativih mjera u sekoru proizvodnje, prijenosa i distribucije energije.
3.
Povećati udio prirodnog plina u ukupnoj potrošnji energije.
Korištenjem plina za proizvodnju električne energije, u transportu i u
kućanstvima smanjiti onečišćenje zraka prvenstveno u urbanim sredinama.
4.
Razviti sustavnu i kontinuiranu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora uz
primjenu ekonomskih i fiskalnih poticajnih mjera.
5.
Održati nuklearnu opciju. Prilikom razmatranja
korištenja nuklearnih izvora u budućnosti sustavno pristupiti problemu
proizvodne sigurnosti i zbrinjavanja radioaktivnog otpada.
6.
Razviti sustavno praćenje stanja okoliša i postignuća u proveđenju politike: Razviti
informacijsku, organizacijsku i zakonodavnu infrastrukturu za praćenje emisija i indikatora utjecaja na
okoliš energetskih postrojenja. Razviti registar emisija potreban za primjenu fleksibilnih mehanizama
Kyoto protokola (trgovanje emisijama (ET), projekti zajedničke provedbe (JI) i
mehanizam čistog razvoja (CDM)).
7.
Planirati po principu održivosti na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini.
Razviti infrastrukturu za cjelovito planiranje,
a razmatranje aspekata zaštite okoliša propisati kao zakonsku obvezu pri
planiranju, donošenju programa, politike i regulative (strategijske studije
utjecaja na okoliš). Planiranje provoditi po načelima integralnog planiranja
resursa, što podrazumijeva analizu troškova proizvodnje energije i izbjegnutih troškova primjenom mjera za
upravljanje potrošnjom.
8.
Sustavno optimirati tehnička i tehnološka rješenja za zaštitu okoliša u
procesima proizvodnje i potrošnje energije.
Primjenom "Najboljih raspoloživih tehnika" (Best Available Techniques
– BAT) smanjiti emisije iz procesa proizvodnje i potrošnje energije.
Cilj
2. Povećati energetsku efikasnost i udio obnovljivih izvora energije u svim
gospodarskim granama, zgradarstvu i centraliziranim toplinskim sustavima.
1.
Ukloniti barijere efikasnom gospodarenju energijom i korištenju obnovljivih
izvora energije. Ukloniti pravne, financijske, fiskalne,
institucionalne i druge prepreke koje sprečavaju provođenje mjera energetske
efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora energije. Podržati demonstracijske
i pilot projekte koji pridonose uklanjanju prepreka efikasnom korištenju
energije i primjeni obnovljivih izvora energije.
2.
Povećati efikasnost proizvodnje i potrošnje energije: Povećanjem
efikasnosti smanjiti istovremeno troškove energije i emisije štetnih tvari.
Navedeno podrazumijeva primjenu kogeneracijskih postrojenja, efikasnijeg
prometa te mjera za upravljanje potrošnjom energije (DSM) u sektoru industrije,
usluga i kućanstvima. U izboru mjera poći od ekonomski najisplativijih kao što
su recimo štedne žarulje, javna rasvjeta ili rashladni uređaji.
3.
Povećati udio obnovljivih izvora energije:
Povećanje proizvodnje električne energije iz hidroelektrana u opsegu i na
lokacijama koje neće imati štetnog utjecaj na okoliš. Započeti s proizvodnjom
električne energije iz vjetro elektrana i termoeenergetskih postrojenja na
biomasu. U sektoru industrije, usluga i kućanstva postupno povećavati udio sunčeve energije, energije biomase i
geotermalne energije.
4.
Smanjiti ukupnu potrošnju energije u zgradarstvu.
Smanjiti energetske potrebe u novim i izvršiti sanacijske zahvate na postojećim
zgradama radi smanjenja potrošnje energije. Povećati energetsku i ekonomsku
efikasnost korištenja energije u objektima koji koriste energiju tople vode iz
centraliziranih toplinskih sustava.
Cilj
3. Razviti tehnološke, normativne, institucionalne, ekonomske i pravne temelje
te međunarodnu suradnju radi smanjenja utjecaja energetskog sektora na okoliš.
1.
Razviti sustav trgovine emisijama uz izgradnju baze podataka o emisijama i
tehno-ekonomskim mjerama za smanjenje emisija.
Izvršenje obveza koje proizlaze iz Kyoto protokola i drugih protokola ovisit će
o uspostavi međunarodnog sustava trgovine emisijama. Provesti opsežne
analitičke pripreme kroz narednih 3-5 godina za uključivanje u takav sustav.
2.
Razviti sustav kvantifikacije eksternih troškova onečišćenja kao preduvjet
znanstveno utemeljnom sustavu naknada za onečišćenje/korištenje okoliša. Naknade
za onečišćenje/korištenje okoliša preduvjet su razvitka ekonomskih i fiskalnih
mjera zaštite okoliša. Naknade moraju imati znanstvene podloge te biti
transparentne kako bi se olakšala njihova primjena.
3.
Razviti povoljno ekonomsko okruženje koje će poticati ulaganja u mjere
energetske efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora energije.
Razvitkom poticajnih ekonomskih mjera, te uspostavom financijskih mehanizama
poput namjenskih fondova, u narednih 3-5 godina stvoriti pozitivne ekonomske
preduvjete za ulaganja u navedena područja.
4.
Razviti poticajne fiskalne mjere. Poreznim i
carinskim olakšicama poticati pravne i fizičke osobe na ulaganje u energetsku
efikasnost i korištenje obnovljivih izvora energije.
5.
Poticati razvitak energetskih servisnih tvrtki: Poticati razvitak energetskih servisnih
tvrtki (ESCO) koje rade na tržišnim principima na temelju ostvarene dobiti
postignutih ušteda energijom.
6.
Raditi na razvoju oblika trgovanja "zelenom električnom energijom"
energijom: Razraditi moguće oblike uvođenja
tržišta "zelenom električnom energijom" u skladu s općim modelom i
vremenskim okvirom reorganizacije
elektroenergetskog sektora.
7.
Uključiti listu prioriteta zaštite okoliša u energetici u okvir strateških
dokumenata koje priređuju druge institucije u Republici Hrvatskoj. Problematika
onečišćenja iz energetskog sektora mora biti adekvatno prikazana u okviru
dokumenata kao što su Strategija zaštite okoliša, Nacionalni plan djelovanja za
okoliš (NEAP), Nacionalno izvješće o promjeni klime sukladno obvezama Okvirne
konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime i dr.
8.
Poticati sustavni pristup zaštiti okoliša i javnost podataka.
Uvođenjem sustava upravljanja okolišem (EMS) u skladu s međunarodnim normama
kao što je ISO 14000 osigurati trajnu skrb o okolišu na razini energetskih
tvrtki i proizvođača energetske opreme.
9.
Poticati regionalnu i međunarodnu suradnju na pitanjima redukcije emisija
stakleničkih plinova i ostalih aspekata zaštite okoliša.
Razviti infrastrukturu za pristupanje i praćenje realizacije obveza Konvencije
osnivanjem nacionalnih tijela Konvencije, stručnih radnih grupa i obrazovanjem.
Cilj
4. Razviti i održavati znanstvene temelje na kojima će se zasnivati skrb o
okolišu unutar energetskog sektora.
1.
Podržati razvitak snažne znanstvene infrastrukture radi boljeg sagledavanja
budućeg razvitka energetskog sustava i smanjenja njegova utjecaja na okoliš. Poticati
znanstvena istraživanja, pratiti tehnološki razvitak na području energetike i
zaštite okoliša (nove tehnologije, goriva, ekonomske analize itd.), te
uspostaviti ekspertne skupine i integralne sustave kao podršku procesu odlučivanja
o konceptu razvitka energetskog sustava i njegovom utjecaju na okoliš.
2.
Sagledati strateške aspekte utjecaja energetskog sektora na okoliš.
Procjenom utjecaja razvojnih planova, programa i politike razvitka u ranim
fazama procesa planiranja sagledati utjecaje energetskog sektora na okoliš.
Mjere zaštite okoliša u energetskom sektoru
uključuju na razini infrastrukture:
• uklanjanje institucionalnih, pravnih,
ekonomsko-financijskih i drugih barijera provođenju zaštite okoliša,
• smanjenje onečišćenja planskim mjerama kao što
su energetska strategija, politika te adekvatan odabir lokacija, energenata,
tehnoloških rješenja itd.,
• unapređenje nadzora utjecaja na okoliš
kvalitetnijom organizacijskom i tehničkom infrastrukturom te utvrđivanjem
jasnih pokazatelja stanja okoliša i postignuća u provođenju politike,
• stvaranje stručnih tijela i adekvatnih podloga
(analiza izvodljivosti) za pristup međunarodnim konvencijama,
• uklanjanje negativnih utjecaja u fazi
planiranja primjenom procesa strateške procjene utjecaja na okoliš i
integralnih energetsko-ekoloških modela.
Zakonski akti koji reguliraju procese
deregulacije i liberalizacije energetskog tržišta moraju uključivati skrb o
okolišu na način kako je to definirano planskim dokumentima zaštite okoliša,
prostornog uređenja i prihvaćenim principima održivog razvoja. U narednom
razdblju potrebno je:
• provesti reviziju postojećih propisa vezano za
granične vrijednosti emisije,
• propisati
uvjete za monitoring emisije štetnih tvari u atmosferu,
• izraditi standardni sadržaj i opseg za studije
utjecaja na okoliš, specifično za pojedina energetska postrojenja,
• izraditi propise o emisijama štetnih tvari u
vode za energetska postrojenja,
• propisati nove tehničke standarde za toplinsku
izolaciju,
• izraditi zakonodavnu osnovu za primjenu
fleksibilnih mehanizama Kyoto protokola, posebice uvjeta za tragovanje
emisijom,
• propisati uvjete izvještavanja o stanju okoliša
i postignuća u provođenju politike,
• revidirati postojeći Katastar emisija u okoliš,
• propisati obvezu provedbe strateške studije
utjecaja na okoliš i integralnog planiranja resursa,
• izraditi zakonodavnu podlogu za osnivanje Fonda
za zaštitu okoliša i energetsku efikasnost,
• razraditi postupke za ocjenu i financiranje
projekata zaštite okoliša iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku efikasnost.
Sustav ekonomsko-financijskih mjera mora
poticati ulaganja privatnog i javnog sektora u zaštitu okoliša, te osigurati
sredstva za aktivno provođenje mjera zaštite okoliša u energetskom sektoru.
Primijeniti se može niz tržišnih i drugih mehanizama za namjensko financiranje
zaštite okoliša u energetici kao što su:
• načelo
"zagađivač plaća",
• subvencije,
• uključivanje
eksternalija u cijenu energenata,
• trgovina
emisijama,
• zajednička
provedba projekata s međunarodnim partnerima
• namjenski
fondovi,
• međunarodni
izvori financiranja i dr.
Realno je očekivati uspostavu međunarodnog
tržišta emisijama u naredne 2-3 godine kao posljedicu zaključaka donesenih na
konferenciji u Kyotu. Nužno je izvršiti opsežne pripreme radi uključivanja
Hrvatske u takav sustav.
Cjeloviti pristup problematici uspostave sustava
efikasnijeg gospodarenja energijom i zaštite okoliša zahtijeva uspostavu niza
fiskalnih mjera bez kojih primjena bilo kojeg modela financiranja ne bi bila
učinkovita. Poreznim se i carinskim mjerama potiče ušteda energije, te zaštita
okoliša kao nužan preduvjet održivog razvitka. Fiskalne poticajne mjere koje
valja razmotriti uključuju:
• "ubrzanu" amortizaciju postrojenja za
proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, industrijsku i drugu opremu koja
smanjuje emisije štetnih tvari ili na drugi način smanjuje zagađenje,
• porez na utrošenu energiju, tj. diferencijalni
rast cijena energije u ovisnosti o korištenom izvoru,
• porez na fosilna goriva,
• porez na ostvarene emisije,
• porezne olakšice za pravne i fizičke osobe koje
investiraju u opremu i tehnologiju koja efikasno proizvodi i koristi energiju
iz obnovljivih izvora i pridonosi zaštiti okoliša,
• carinske olakšice pri uvozu opreme,
• povoljne hipotekarne uvjete za stambene objekte
koji se odlikuju uštedom energije.
Ove i brojne druge mjere nužne su kako bi se
poticao razvoj projekata korištenja obnovljivih izvora energije, energetske
efikasnosti i zaštite okoliša u skladu s obvezama o redukciji emisija
stakleničkih plinova i ostalih onečiščivača.
Prioritetna tehnološka rješenja su s dvostrukim
pozitivnim učinkom: energetskim i ekološkim. Pri izboru mjera za smanjenje
onečišćenja treba slijediti načela "čiste proizvodnje", što
podrazumijeva izbor tehnoloških rješenja i organizacije procesa rada sa što
manjom produkcijom tekućega, krutog i plinovitog otpada. Za smanjenje utjecaja
na okoliš potrebno je primijeniti "Najbolje raspoložive tehnike"
(BAT) definirane u smjernicama Europskoga gospodarskog povjerenstva UN (UN ECE)
i Europske unije. BAT podrazumijeva primjenu komercijalno dostupnih i
provjerenih tehnologija odabranih po načelu djelotvornosti i ekonomske
opravdanosti bez trgovinskih barijera. Mjere se odnose na primjenu čistijeg
goriva, konstrukcijskih rješenja koja uzrokuju niže razine emisija, te primjenu
uređaja za pročišćavanje štetnih tvari. Za postojeća je postrojenja potrebno
odrediti primjereno prijelazno razdoblje prilagodbe. Imajući u vidu
primijenjena tehnološka rješenja i preostali vijek postrojenja u cilju
ekonomičnosti mjera treba koristiti princip "napuhanog balona".
Cilj je znanstvenih istraživanja i tehnološkog
razvitka potpomoći ostvarenju ciljeva zacrtanih strategijom razvitka
energetskog sektora. Taj se doprinos ocrtava u pronalaženju novih načina i
mjera postupnog smanjenja korištenja fosilnih goriva, povećanja udjela
obnovljivih izvora u proizvodnji energije, racionalnog korištenja prirodnih
resursa i efikasnijeg korištenja energije. Nadalje, znanstvena istraživanja
pridonose pronalaženju rješenja za smanjenje utjecaja postojećih sustava
proizvodnje i potrošnje energije na okoliš.
Energetski sektor obilježava visoka kapitalna
intenzivnost. S obzirom na relativno duge rokove izgradnje energetskih objekata
i postrojenja, kao i na visoke jedinične troškove investiranja u ove objekte,
te visoke standarde zaštite okoliša, ova ulaganja danas zahtijevaju korištenje
najkvalitetnijih tehnologija, koje također, dodatno poskupljuju izgradnju ovih
objekata.
Na poslovanje sektora utječe čitav niz
unutarnjih i vanjskih čimbenika. Štoviše, danas se, u uvjetima globalizacije
tržišta i energetskih tvrtki može govoriti i o aspektima međunarodne okoline (u
našem slučaju to bi bilo europsko okruženje) s kojom se INA d.d. i HEP d.d.,
ali i ostala energetske tvrtke, trebaju stalno uspoređivati (benchmarking) žele li biti konkurentni
na vanjskom tržištu. Stoga promjene u hrvatskom energetskom sektoru nije moguće
predvidjeti bez sagledavanja ukupnog političkoga, gospodarskog i energetskog
okruženja i promjena koje nastaju, a to je gospodarski rast, socijalna
ograničenja, financijsko ekonomski uvjeti poslovanja, razvoj zakonodavstva i
prihvatljivost Hrvatske kao poslovnog partnera.
Donošenjem paketa energetskih zakona kojima se
utvrđuje dinamika i razina otvaranja energetskog tržišta, stvorene su
pretpostavke za određivanje koncepta privatizacije u HEP-u i INI.
Ciljevi restrukturiranja, liberalizacije i / ili
privatizacije su postizanje veće učinkovitosti uslijed boljeg iskorištenja
postojećih kapaciteta, na temelju kvalitetnijih investicijskih odluka, boljeg managementa tvrtke, kao i većim opcijama
za potrošače.
Dok proces restrukturiranja podrazumijeva
promjenu organizacije i ekonomskih odnosa u cilju povećanja učinkovitosti i
smanjenja troškova poslovanja, privatizacija sektora ima zadaću osloboditi
državni kapital uložen u razvoj sektora, koji se može iskoristiti za druge
državne projekte, te omogućiti konkurenciju i time pridonijeti većoj
energetskoj učinkovitosti, te racionalizaciji troškova energije.
Proces liberalizacije energetskog tržišta
pretpostavlja mogućnost izbora vlastitog dobavljača od strane potrošača, kao i
dostupnost energetske mreže. Također, to nadalje pretpostavlja da će, prijenosna / transportna mreža, a kasnije i
distribucijska mreža, biti dostupna proizvođačima i potrošačima prema
unaprijed utvrđenim i javno objavljenim
pravilima i cijenama korištenja mreže.
Ključni elementi o kojima treba voditi računa
pri odabiru modela restrukturiranja su: (i) vrijednosni kriteriji, (ii)
učinkovitost poslovanja, (iii) financije i (iv) socio-ekonomski elementi.
(i) Vrijednosni kriteriji imaju sljedeću
ulogu: opcije restrukturiranja moraju voditi računa o tome da trebaju ostvariti
vrijednost za Republiku Hrvatsku; za svaki pojedini model restrukturiranja,
vrijednosni kriteriji uzimaju u obzir ne samo strukturne promjene, već i
poslovne, financijske, socio-ekonomske i tržišne dimenzije promjena; ključni
aspekt pri vrednovanju su moguće posljedice odvajanja imovine i poslovanja iz
jedne i inkorporiranja u drugu, novu
tvrtku.
(ii) Kriteriji učinkovitosti: reorganizacijom
poslovanja pojedinih aktivnosti nastoji se svesti na minimum neučinkovitost
poslovanja; to također podrazumijeva mogućnost tvrtke da zadrži ključne ljude,
imovinski portfelj; ujedno će se
nastojati postići stanoviti stupanj konkurencije kako bi se spriječila pojava
disekonomije obujma.
(iii) Financijski kriteriji: razmatra se
postojeća struktura duga tvrtke koja se restrukturira; u interesu je države da
se modelom restrukturiranja omogući da nove tvrtke budu u stanju pokriti
postojeće troškove poslovanja te proizvesti novac za financiranje budućeg
širenja tržišta.
(iv) Socio-ekonomski: uloga Vlade je, da u
okviru odabranog modela restrukturiranja zahtijeva minimum socijalnih
poremećaja, pri čemu će biti potrebno sagledati višak zaposlenih u pojedinim
dijelovima tvrtke koja se restrukturira i moguće socijalne posljedice vezane uz
restrukturiranje u pogledu broja zaposlenih; stoga će Vlada biti prisiljena
izraditi model zbrinjavanja viška zaposlenih.
Imajući u vidu moguće modele privatizacije
hrvatskoga energetskog sektora, može se navesti mogućnost (i) prodaje
vlasničkog udjela (trade sale) strateškom investitoru, financijskom
investitoru, managementu,
zaposlenicima (ESOP), zatim (ii) javna (međunarodna ili domaća) ponuda dionica
(IPO), (iii) oblik privatizacije putem koncesije, te (IV) merger (udruživanje) s drugom kompanijom radi jačanja tržišne
moći.
S obzirom na složenost samog postupka
privatizacije, vezano uz njegovu pripremu i provedbu, kao i različite interese
(vlasnici, management, zaposlenici, sindikati), važno je nastojati postići
ravnotežu između ovih interesa.
Ključ
za što bezbolnije provođenje privatizacije je, svakako, razumijevanje
privatizacijskog postupka i učinka na sve uključene, suradnja managementa i zaposlenika, te uklanjanje
mogućih nejasnoća oko procesa privatizacije. Sasvim sigurno je da proces
privatizacije podrazumijeva da su izvršene sve potrebne pripreme u tvrtkama
kako za njihovo funkcioniranje, tako i za njihovu prodaju u skladu s novom
regulativom.
Restrukturiranje HEP-a i INE je zahtjevan i
sveobuhvatan proces. Danas INA, prema procjeni Konzultantske tvrtke
PriceWaterhouse, vrijedi oko 1,5 milijardu USD, što predstavlja dvostruko veći
iznos nego prije godinu dana. Povećanje vrijednosti INE rezultat je internog
restrukturiranja tvrtke (usmjeravanje na core-business,
uvođenje jasnih ekonomskih kriterija za ostale djelatnosti u INA-matici,
pripreme za ulaganja i modernizaciju). Nadalje, osnovana je tvrtka Plinacro,
trgovačko društvo za transport i trgovinu prirodnim plinom, u vlasništvu INE.
HEP je još 1994. godine kao ključne korake u
procesu restrukturiranja tvrtke zacrtao razdvajanje netemeljnih od temeljenih
djelatnosti (core-business),
uspostavljanje sustava internog računovodstva i financija kako bi se omogućila
kontrola i upravljanje novčanim tijekovima, osnivanje troškovnih, a zatim i
profitnih centara. Može se reći da je HEP realizirao gotovo sve zacrtane
korake; realizacija profitnih centara je započela 2000. godine. Sljedeći koraci
u procesu restrukturiranja HEP-a odnose se na primjenu paketa energetskih
zakona[10]
kojim je HEP u obvezi uskladiti svoju organizaciju s odredbama Zakona o tržištu
električne energije na način da će pojedine djelatnosti obavljati povezana
pravno samostalna društva (HEP-Grupa). Rok za usklađivanje je 6 mjeseci od dana
početka primjenjivanja Zakona o tržištu električne energije. Nadalje, HEP je u
obvezi do dana početka primjene ovoga Zakona, uz suglasnost Vlade Republike
Hrvatske osnovati trgovačko društvo koje će obavljati djelatnosti vođenja
energetskog sustava i organiziranja tržišta električne energije. Uz to, HEP je
u obvezi u roku od 12 mjeseci od dana osnivanja trgovačkog društva prenijeti
dionice, odnosno poslovne udjele u tom trgovačkom društvu na Republiku
Hrvatsku.
Privatizacija INE i HEP-a mora biti u funkciji
stvaranja tržišta kapitala i mirovinske reforme. Država, prilikom privatizacije
energetskih tvrtki treba tražiti od budućeg vlasnika osiguranje tehničkog
napretka, kvalitetnu zaposlenost, kao i postizanje koristi za cjelokupnu
zajednicu.
Za današnje globalne korporacije profit više
nije jedini i glavni cilj. Čovjek je, ipak, na prvom mjestu. To je novi
civilizacijski kod. Mora se voditi računa o svim trendovima i inovacijama kako
bismo bili konkurentni. Predstoji nam da poboljšanjem tržišnog sustava
mijenjamo i položaj čovjeka, pretvarajući ga u korisnog i suvremenog radnika.
Ne samo zato što smo proklamirali humane socijalne odnose, nego i zbog toga što
drukčije ne možemo biti konkurentni.
Djelatnost distribucije plina se, na temelju
Zakona[11],
obavlja na temelju koncesije koju nakon provedenoga javnog natječaja daje
jedinica područne (regionalne) samouprave. Pri tome, ministar nadležan za energetiku,
uz suglasnost ministra nadležnog za komunalno gospodarstvo, propisuje uvjete i
način obavljanja djelatnosti distribucije plina, prava i obveze distributera
plina, prava i obveze korisnika usluge distribucije plina te način osiguranja
sredstava za izgradnju sustava.
Jedinice lokalne i područne (regionalne)
samouprave pobliže uređuju uvjete i način obavljanja djelatnosti distribucije
plina u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Privatni sektor u Republici Hrvatskoj imat će
primarnu ulogu u provođenju mjera energetske učinkovitosti i programa
korištenja obnovljivih izvora. Kako se radi o izgradnji postrojenja ili uređaja
te drugim aktivnostima kod potrošača (fizičke ili pravne osobe) realizacija
programa bit će u uskoj svezi s interesom građana i poduzetnika da promjenom
načina gospodarenja energijom smanjuju troškove poslovanja.
Inicijativa privatnog sektora očekuje se i u
izgradnji energetskih postrojenja koja imaju veću energetsku učinkovitost (npr.
kogeneracijska postrojenja) kao i onih koja koriste obnovljive izvore energije
(npr. vjetroelektrane, male hidroelektrane i sl.).
Ugradnja instalacija, nabavka materijala,opreme
i svih potrebnih sredstava (od strane pravnih osoba i građana) kojima se
postiže povećanje energetske učinkovitosti i korištenje obnovljivih izvora,
također, uključuje privatnu inicijativu.
Privatno poduzetništvo očekuje se i u
proizvodnji opreme i uređaja za povećanje energetske učinkovitosti i korištenje
obnovljivih izvora.
Potrebna financijska sredstva za realizaciju
strategije energetskog razvitka mogu se procijeniti na razinu od oko 4 mlrd
kuna godišnje za sve aktivnosti od proizvodnje, transporta i prijenosa,
distribucije, do potrošnje energije. Značajnija ulaganja u zaštitu okoliša, ili
čiste tehnologije mogu taj iznos
povećati do 10 posto. Ako se taj iznos iskaže po stanovniku onda to iznosi oko
850 kuna godišnje.
Ulaganja u energetiku obuhvaćaju:
• proizvodnju električne energije, prijenosnu i
distribucijsku mreže, te ulaganja na strani potrošnje kod tvrtki i pojedinaca,
• proizvodnju plina, transport, distribuciju,
skladištenje, te aktivnosti na strani potrošnje plina,
• preradu i prodaju derivata nafte,
• aktivnosti povećanja energetske efikasnosti na
svim razinama,
• proizvodnju električne energije u
kogeneraciji,
• korištenje obnovljivih izvora,
• povećanje energetske efikasnosti u
zgradarstvu,
• sustav obrazovanja, savjetovanja i
informiranja.
Iskazana potrebna financijska sredstva odnose se
na potrebna ulaganja u umrežene sustave, decentralizirane sustave i male
proizvođače, aktivnosti države i lokalne zajednice, te ulaganja poduzetnika i
samih građana.
Umreženi sustavi su energetski sustavi kod kojih
postoji kontinuirana veza putem prijenosnika energije od proizvođača do
potrošača. To su sustavi za električnu energiju, plin, te toplinsku energiju
(centralizirani toplinski sustav CTS).
Dosadašnje stanje umreženih sustava obilježava
većinsko državno vlasništvo, vlasništvo lokalnih zajednica (distribucija
plina), neekonomska razina cijena energije sa socijalnim karakteristikama i
problem financiranja. Reforma je donošenjem paketa energetskih zakona[12]
usmjerena prema dostizanju ekonomske cijene i isključivanju socijalnih
elemenata iz sustava prodaje energije, promjeni uloge države kao regulatora, te
razvitku tržišnih i financijskih okvira, uključujući domaća tržišta kapitala.
Može se zaključiti da uz porast energetske
potražnje, kao i činjenicu da država ima mnoge druge rastuće zahtjeve za javnim
financiranjem (zdravstvo, obrazovanje, promet i veze, društvene usluge i sl.),
nije moguće stvoriti fondove za investiranje umreženih energetskih sustava iz
državnog proračuna. Privatni kapital bit će privučen u slučaju dobrih
projekata, a sudjelovanje međunarodnih institucija kao što su Svjetska banka i
Europska banka za razvitak, dat će određenu političku sigurnost. Važno je
istaknuti preporuku da odnos domaćih i međunarodnih izvora financiranja u
energetskom sektoru bude 85 : 15 posto u korist domaćih izvora. Iskustva
pokazuju da se snažnim oslanjanjem na međunarodne izvore stvaraju problemi
bilance plaćanja i veliki odliv kapitala, posebno u vremenu kada se za ulaganje
u energetski sektor Republike Hrvatske traže profitne stope od 20 posto i više.
S obzirom na navedene potrebe za investicijama u energetskom sektoru potrebno
je mobilizirati štednju i kapital kroz domaća tržišta kapitala. Stoga su nužne
mjere kojima bi se privuklo domaću štednju sa ciljem jačanja domaćeg financijskog tržišta i stvaranja uvjeta za
financiranje projekata umreženih sustava.
Svaka od četiri osnovne djelatnosti hrvatskoga
elektroenergetskog sektora (proizvodnja, prijenos, distribucija i opskrba)
zahtijeva zaseban pristup u pogledu otvaranja tržištu kao i u pogledu
financiranja. Zakonom[13]
je definirano otvaranje proizvodnje električne energije za povlaštene kupce po
pravilima koja vrijede za tržište električne energije. Za očekivati je da će
svaki proizvodni objekt imati vlastitu konstrukciju financiranja i izvore
(domaće ili strane) u okviru ekonomske isplativosti projekta.
Za izgradnju, pogon i održavanje prijenosne
mreže odgovoran je energetski subjekt za prijenos električne energije.
Za izgradnju, pogon i održavanje distribucijske mreže
odgovoran je energetski subjekt za distribuciju električne energije.
Opskrba[14]
električnom energijom je energetska djelatnost isporuke i / ili prodaje
električne energije, te je neovisna od djelatnosti prijenosa i distribucije
električne energije. Djelatnost opskrbe se odnosi na obradu obračunskih
elemenata radi isporuke električne energije energije kupcima, obračuna
potrošnje električne energije, ispostave računa kupcima i naplate obračunate
električne energije za svako obračunsko mjesto potrošnje električne
energije.
Na temelju Zakona o energiji[15],
u cijeni energije će biti sadržane i naknade za usluge energetskih djelatnosti
koje se obavljaju kao javne usluge. Obveza potrošača je financirati troškove
priključka na mrežu[16].
Dok se Zakonom o tržištu plina[17]
energetske djelatnosti dobave plina i distribucije plina obavljaju prema
pravilima kojima se uređuju tržišni odnosi,
djelatnost transporta plina se obavlja kao javna usluga[18].
Cijenom usluge za transport plina, jednakom za sve potrošače u Hrvatskoj,
osigurava se razvitak transportne plinske mreže.
Transporter plina, na temelju Zakona[19],
obavlja poslove razvoja, izgradnje, održavanja, upravljanja i nadzora cijelog
transportnog sustava. Transporter plina izrađuje i donosi razvojne planove plinskog
transportnog sustava. Ovi planovi se donose za razdoblje od najmanje 5 godina i
mora ih odobriti ministar nadležan za energetiku.
Na temelju Zakona o energiji (članak 39) u
izradi je zakon kojim se uređuju djelatnosti proizvodnje, distribucije i opskrbe
toplinskom energijom.
Centralizirani toplinski sustavi u Zagrebu,
Osijeku i Sisku, a u budućnosti i u drugim gradovima i općinama, predmet su
interesa lokalnih zajednica. Pokretač projekata je lokalna zajednica te je i
odgovornost u zaštiti interesa građana / potrošača na lokalnoj zajednici.
Cijena usluge mora pokriti sve troškove projekta, a financiranje po izvorima
sredstava, kao i kod svakog energetskog projekta, treba biti participacija
građana na razini priključka. Moguća su rješenja kao i kod novih projekata za
distribuciju plina.
Energetska efikasnost i obnovljivi izvori u
energetskoj strategiji i politici imaju važnu ulogu, pa će trebati adekvatno
izgraditi sustav financiranja kako bi se ciljevi energetske politike ostvarili.
U cijelom sustavu financiranja polazna pretpostavka je da korisnik ima
ekonomsku korist i interes da pokrene projekt, instalira određene uređaje ili
ugradi kvalitetnije prozore i bolje izolira krov. Zato je važna intervencija
države u stvaranju povoljnih uvjeta i pretpostavki za realizaciju projekta.
Projekti energetske efikasnosti se po
financiranju mogu podjeliti u nekoliko skupina:
• veliki energetski sustavi koji će sami
financirati energetsku efikasnost, bilo zbog zakonskih obveza ili ekonomskog
interesa,
• projekti kogeneracije koji će se financirati
također kao profitni projekti,
• aktivnosti tvrtki i građana, koji će imati
interesa pokrenuti projekte ako se mjerama porezne politike ili povoljnijim
kreditiranjem stvore ekonomski interesi za realizaciju projekata.
Projekti obnovljivih izvora u dijelu proizvodnje
električne energije i topline financirat će se kao svaki drugi projekt na
poduzetničkoj osnovi, naravno uz pretpostavku da se ostvare sve ostale
predviđene mjere poticanja korištenja obnovljivih izvora. Kod ovih projekata od
važnosti je financiranje pripremnih i poticajnih aktivnosti od strane države i
lokalne zajednice.
Korištenje obnovljivih izvora kod neposrednih
potrošača ovisit će o tome je li potpuno zatvoren lanac interesa u kojem
krajnji korisnik ugrađuje, npr. sunčev kolektor jer mu se to isplati. To znači da je potrebno ostvariti tržišne
cijene ostalih energenata, poticajnim mjerama smanjiti cijenu uređaja, te omogućiti
kreditiranje po povoljnim uvjetima.
Za financiranje energetske efikasnosti i
obnovljivih izvora energije zakonom će se osnovati Fond zaštite okoliša i
energetske efikasnosti, utvrditi izvori njegovih sredstava, tijela upravljanja
i njihove obveze i ovlasti, te druga pitanja od značaja za rad fonda.
Opći porezni zakon ("Narodne novine", br. 127/00.), Zakon o porezu na
dodanu vrijednost ("Narodne
novine", br. 47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00. i 73/00.), Zakon o
porezu na dobit ("Narodne
novine", br. 127/00.), Zakon o
carinskoj tarifi ("Narodne novine", br. 61/00. i 117/00.) te
bilateralni ugovori Republike Hrvatske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja
čine pravni okvir za porezne obveze i carine. Zakon o poticanju ulaganja
("Narodne novine", br. 73/00.) uređuje sustav poticajnih mjera,
poreznih i carinskih povlastica koje se odnose na ona ulaganja u gospodarske
djelatnosti kojima se osigurava ekološki sigurna djelatnost i jedan ili više od
sljedećih ciljeva:
·
unos nove opreme i suvremenih
tehnologija,
·
uvođenje novih proizvodnih postupaka i
novih proizvoda,
·
modernizacija i unaprjeđenje poslovanja,
·
povećanje izvoza,
·
ušteda energije,
·
razvoj nove ponude usluga,
·
prilagodba hrvatskog gospodarstva
europskim standardima.
Cjelovit pristup vezan uz uspostavu sustava
efikasnog gospodarenja energijom i zaštite okoliša zahtijeva uz razradu sustava
financiranja i primjenu poreznih i carinskih mjera bez kojih bi primjena bilo
kojeg modela financiranja bila neučinkovita. Mjere koje se primjenjuju u
razvijenim zemljama svijeta bit će moguće primijeniti i kod nas. Prednost
njihove primjene je u uštedi energije i kapitala, te u poticanju zaštite
okoliša kao neophodnog preduvjeta za postizanje održivog razvoja.
Ove mjere mogu sadržavati:
·
amortizaciju
-zakonodavac izdaje ažurirane popise opreme (koja uključuje postrojenja za
proizvodnju energije iz obnovljivih izvora te industrijsku i drugu opremu koja
smanjuje emisije štetnih tvari) na koju se primjenjuje ubrzana amortizacija.
Primjenom ove mjere tvrtke mogu ranije otpisati investiciju i time smanjiti
oporezivu dobit.
·
porez
na utrošenu energiju- porez se primjenjuje
na način da elektroenergetski subjekti uplaćuju proizvođačima (iz obnovljivih
izvora energije) novčani iznos koji je ekvivalentan iznosu poreza na utrošenu
energiju. Time energija dobivena iz konvencionalnih izvora postaje skuplja čime
se potiču proizvođači energije iz obnovljivih izora.
·
zelenu
energiju- ovaj
se mehanizam prodaje električne energije iz obnovljivih izvora primjenjuje tako
da potrošači plaćaju veću cijenu za
energiju iz obnovljivih izvora. Povećana cijena energije kompenzira se
smanjenjem poreza na dodanu vrijednost.
·
porezne
olakšice -pravnim ili fizičkim osobama koje
investiraju u opremu i tehnologiju koja efikasno koristi energiju, proizvodi
energiju iz obnovljivih izvora i pridonosi zaštiti okoliša, odobravaju se
porezne olakšice. Oporeziva dobit se može reducirati za oko 40-55 posto ukupne
vrijednosti investicije. Porezne olakšice primjenjuju se i na korisnike
sredstava iz namjenskih fondova (fondovi za posebne namjene, kreditne linije,
investicijski fondovi, garancijski fondovi).
·
zelene
hipoteke- ova se inicijativa odnosi na izgradnju
obiteljskih i drugih zgrada koje se odlikuju uštedama energije. Meki se zajmovi
(odnosno zajmovi s nižom kamatnom stopom od tržišne i/ili s duljim razdobljem
otplate od uobičajenog) dodjeljuju za izgradnju zgrada koje će lokacijom,
načinom izgradnje i infrastrukturom (solarni kolektori i sl.) omogućavati
uštedu energije.
Navedene a i druge mjere su nužne kako bi se
poticao razvoj projekata korištenja obnovljivih izvora energije, energetske
efikasnosti i zaštite okoliša. Sve to
je u skladu s obvezama o redukciji emisija stakleničkih plinova i
ostalih onečiščivača koje je Republika Hrvatska, kao i većina zemalja, preuzela
potpisujući međunarodne sporazume i konvencije.
Za daljnji razvitak energetskog sektora i
zaštite okoliša unutar istog strateški je važno da se u naredne 2-3 godine
uspostavi institucionalni mehanizam za financiranje projekata, programa i
primjenu mjera energetske efikasnosti, korištenja obnovljivih izvora energije i
zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj. Stanoviti pomak u tom smjeru već je
učinjen koncipiranjem te izradom Nacrta prijedloga zakona o Fondu zaštite
okoliša i energetske efikasnosti.
Koncept Fonda zaštite okoliša i energetske
efikasnosti predviđa osnivanje financijske institucije sui generis na osnovi članka 60. stavka 5. Zakona o zaštiti okoliša,
čiji bi predmet poslovanja obuhvaćao pribavljanje sredstava za financiranje
programa, projekata i mjera zaštite okoliša, energetske efikasnosti i
korištenja obnovljivih izvora energije u Republici Hrvatskoj. Osim na navedeni
Zakon, fond bi se oslanjao i na Zakon o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku
efikasnost (nacrt kojeg je predložen) te na Statut fonda.
Poslovanje fonda obuhvaćalo bi izdavanje:
• bespovratnih sredstava,
• komercijalnih kredita po tržišnoj kamatnoj
stopi,
• povoljnih zajmova - kredita s povoljnom
kamatnom stopom, produženim rokovima i vremenom do početka otplate kredita,
• jamstava i garancija,
te
obavljanje drugih djelatnosti koje bi bile uređene statutom fonda.
Područja
energetske efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora energije koja bi se
financirala sredstvima fonda uključuju:
• domaće male poduzetnike, proizvođače opreme
koja se odlikuje značajnim uštedama energije i troškova općenito, te osigurava
zaštitu od zagađenja,
• izgradnju energetskih postrojenja koja se
odlikuju efikasnim korištenjem energije,
• izgradnju postrojenja koja koriste obnovljive
izvore energije kao što su vjetroelektrane, male hidroelektrane, solarna i
druga postrojenja,
• ugradnju instalacija, te nabavku opreme i svih
ostalih potrebnih sredstava i materijala kojima se postiže povećanje energetske
efikasnosti od strane pravnih i fizičkih osoba,
• programe i projekte zaštite okoliša u skladu
sa statutom fonda.
Objedinjavanje
područja energetske efikasnosti i obnovljivih izvora energije (kao sastavnog i
izninmno važnog dijela reforme energetskog sektora) u sustav financiranja
zaštite okoliša, mora biti jasno strukturiran.
To
znači, prije svega, da fond mora biti ustrojen kao institucija sui generis. Prihodi, rashodi fonda u
segmentu energetske efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora energije, te
pripadajuće nadležnosti i upravljačke funkcije koje proizlaze iz pozitivnih
zakona i propisa, moraju biti razdvojene.
Jasna
strukturna razdvojenost područja energetske efikasnosti i obnovljivih izvora
energije od drugih sektora u sklopu
poslovanja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku efikasnost nužna je radi:
• mobilizacije razvojnog kapitala prvenstveno
domaćih poslovnih banaka u području energetske efikasnosti i korištenja
obnovljivih izvora energije. Polazna je pretpostavka financiranja da korisnik
ima gospodarsku korist od projekta, čime se ostvaruje jedna od pretpostavki
ukupnog gospodarskog rasta.
• iskustava, interesa i strategija
specijaliziranih stranih investicijskih fondova koji ulažu kapital u projekte
koji obuhvaćaju tržišta energije u razvoju i refome energetskog sektora, a
obuhvaćaju ulaganja u projekte energetske efikasnosti i obnovljivih izvora
energije.
Radi što veće efikasnosti fonda, bitno je da
isti ima i tzv. "revolving" komponentu. Nije nužno da ta komponenta
određuje poslovnu strategiju fonda, ali je bitna radi ekonomsko-financijskih
specifičnosti namjenskog financiranja. Fond bi, stoga, imao institucionalni
karakter s dvojakom strukturom:
• orijentiranom na profit,
• nekomercijalnom.
Na isti bi se način diferencirali projekti i
prelijevala sredstva.
Time
bi se ispunio uvjet stukturiranog pristupa zaštiti okoliša, a ujedno bi se
postojeći sustavi s uhodanim i dokazanim efikasnim financijskim mehanizmima i
već izgrađenom institucionalnom infrastrukturom (primjer Hrvatskih voda i
sektora zaštite voda) mogli fleksibilno i postupno uklapati u složene sustave
zaštite okoliša. Ovakav strukturiran fond bio bi prikladna alternativa za
sustav manjih, fleksibilnih namjenskih fondova što također predstavlja povoljno
rješenje za sadašnje prilike u Republici Hrvatskoj.
Zadaci fonda su sljedeći:
• provođenje politike zaštite okoliša u
Republici Hrvatskoj,
• provođenje Nacionalnih energetskih programa,
• provođenje Nacionalnog plana djelovanja za
okoliš (NEAP-a),
• prikupljanje financijskih i ostalih
poticajnih sredstava za programe, projekte i mjere zaštite okoliša, energetske
efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora energije,
• upravljanje navedenim sredstvima,
• djelomično samofinanciranje fonda,
• priprema godišnjeg budžeta i programa rada,
• definiranje kriterija za dodjelu namjenskih
sredstava,
• definiranje područja poslovanja fonda,
• identifikacija potencijalnih projekata,
• raspisivanje natječaja za dodjelu namjenskih
sredstava,
• obrada i selekcija pristiglih ponuda,
• dodjela namjenskih sredstava,
• administriranje zajmova i samog fonda
(osoblje, računovodstvo, interna kontrola...),
• monitoring i kontrola ispunjenja ciljeva
namjenske potrošnje dodijeljenih sredstava.
Prioriteti u poslovanju su sljedeći:
• provedba strategije i politike zaštite
okoliša,
• provedba energetske strategije, Nacionalnih
energetskih programa i energetske politike,
• provedba NEAP-a,
• međunarodne obveze RH u području zaštite
okoliša (međunarodni ugovori, protokoli, sporazumi, konvencije…),
• posredovanje u financiranju projekata,
programa i inicijativa s područja zaštite okoliša, energetske efikasnosti i
korištenja obnovljivih izvora energije pokrenutih u okviru programa bilateralne
i multilateralne suradnje,
• mobilizacija sredstava za financirane
nacionalnih programa i projekata zaštite okoliša, energetske efikasnosti i
korištenja obnovljivih izvora energije,
• poticanje domaće proizvodnje opreme koja
pridonosi smanjenju emisija,
• poticanje i financiranje izgradnje i ugradnje
postrojenja i tehnoloških rješenja koja smanjuju emisije i na drugi način štite
od zagađenja.
Proračun fonda popunjavao bi se iz nekoliko
izvora koje valja pažljivo razmotriti. U obzir dolaze sljedeći izvori kapitala:
• državni proračun i proračuni jedinica lokalne
uprave i samouprave,
• "Dug za okoliš" kao mehanizam u
sklopu kojeg bi se dio inozemnog duga Republike Hrvatske pretvorio u namjenska
sredstva fonda,
• krediti komercijalnih banaka,
• kamate na zajmove koje fond dodjeljuje,
• kazne naplaćene od zagađivača u pojedinim
sektorima gospodarstva,
• dio cijene pojedinih energenata,
• međunarodni izvori financiranja.
Sredstva fonda plasirala bi se u skladu s
razrađenim kriterijima vrednovanja i selekcije projekata, te sustavom kontrole
poslovanja. Bitni elementi navedenih sustava uključuju razradu kriterija i
prioriteta u dodjeli sredstava, razvitak sustava verifikacije boniteta
korisnika sredstava, tj. kriterija za identifikaciju, ocjenu isplativosti i
selekciju projekata, te uspostavu sustava planiranja i kontrole poslovanja i
kreditiranja.
Razvoj energetskog tržišta, organizacija i vlasnički
odnosi nisu se niti u jednoj zemlji razvijali po unaprijed određenim
jedinstvenim pravilima. Veći stupanj ujednačenosti ostvaren je samo na
tehničkoj razini i u onim elementima u kojima je bila nužna standardizacija u
proizvodnji opreme. Za sve ostalo, od ekonomskih odnosa do zakonodavstva i
vlasničkih odnosa, postoje specifična nacionalna rješenja i takva rješenja će
postojati i u budućnosti. Naravno, sve zemlje Europske unije preuzele su obveze
promjena odnosa u energetskom sektoru prema dogovorenim zajedničkim standardima
i pravilima (Direktive Europske unije), ali u okviru mogućih nacionalnih
rješenja.
Elektroenergetski sektor je sve donedavno
smatran prirodnim monopolom. Krajnji potrošač nije imao mogućnost izbora
dobavljača, niti pojedinih usluga. Reforma elektroenergetskog sektora započinje
1997. stupanjem na snagu dokumenta pod nazivom Direktiva EU (EC 96/92) za
liberalizaciju elektroenergetskog tržišta zemalja članica Unije.
Direktiva
EC 96/92[20] utvrđuje
minimum zahtjeva za otvaranje elektroenergetskog tržišta svih zemalja članica
Europske unije. Vezano uz konkurenciju i otvaranje elektroenergetskog tržišta,
odredbama Direktive razmatraju se sljedeća područja i to:
·
proizvodnja električne energije,
·
pristup mreži / sustavu,
·
razdvajanje djelatnosti i transparentnost
računa,
·
otvaranje tržišta.
Proizvodnja:
zemlje članice mogu nove kapacitete graditi na dva načina i to autorizacijom
(odobrenjem) ili tenderingom (natječajem). Većina zemalja članica se odlučila
za autorizaciju, što znači da se otvara tržište u proizvodnji električne
energije za sve subjekte koji udovolje zahtjevima za dobivanje dozvole za
izgradnju elektrane.
Pristup
mreži / sustavu: kako bi se omogućio protok energije
kroz mrežu od proizvođača do potrošača, od operatora mreže se zahtijeva
omogućavanje pristupa mreži na nediskriminirajući način svima onima koji
udovoljavaju tehničkim zahtjevima pristupa. Tarife za pristup mreži mogu biti
regulirane ili pregovorne. Većina se zemalja opredijelila za regulirani
način što znači da regulator nadzire poštivanje tarifa koje su unaprijed
definirane i javno objavljene.
Razdvajanje
djelatnosti i transparentnost računa: u vertikalno
integriranim elektroprivrednim tvrtkama postoji mogućnost da operator mreže
(sustava) favorizira vlastite elektrane koje nude energiju u mrežu na račun
nekih drugih proizvođača. Da bi se to izbjeglo, rješenje je u neovisnom
operatoru mreže (sustava), čime se ujedno sprečava protok povjerljivih
informacija od operatora do elektrane.
Otvaranje
tržišta: granica otvaranja tržišta se od
stupanja Direktive na snagu pa sve do danas, znatno smanjila. Više je zemalja
(V. Britanija, Norveška, Švedska, Finska,
Njemačka) potpuno otvorilo svoja tržišta.
Vezano uz primjenu Direktive za liberalizaciju
elektroenergetskog tržišta, u tablici u nastavku se navodi za koju se mogućnost
pojedina od zemalja članica EU odlučila.
Tablica 10.1.1. Primjena
Direktive EU (EC 96/92) za liberalizaciju elektroenergetskog tržišta[21]
% otvaranja tržišta |
Povlašteni kupci |
Proizvodnja |
Prijenos |
Distribucija |
Komentar |
Austrija 2000:
27% 2001:
100% |
1.10.2001.:
Svi |
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Novi
zakon usvojen 5.7.2000. ubrzava liberalizaciju do 1.10.2001. i zahtijeva 12%
proizvodnje iz obnovljivih izvora |
Belgija 2001:45% 2007:100% |
2001:>20GWh 2003:>10GWh (prijedlog) |
Autorizacija |
Regulirani
pristup Mogućnost
pregovornog pristupa za velike
tranzite |
Regulirani
pristup |
Vlada
zahtijeva 100% liberalizaciju za obnovljive izvore i 20GWh u 2001, što
obuhvaća 45% tržišta. Uspostavljen neovisni operator prijenosnog
sustava (TSO). Upitna je neovisnost regulatora. |
Danska 2003:
100% |
1GWh+distrib. 2003:
svi |
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Feed-in
tarife su uvedene za energiju vjetra, unatoč odgodi u realizaciji zelenih
certifikata u 2000. |
Finska 100% |
Svi |
Autorizacija |
Regulirani pristup |
Regulirani pristup |
Prijenosna mreža: Neovisna tvrtka. Ograničenja
kapaciteta postoje na svim granicama, povećavajući cijene električne
energije. Novi nacrt zakona predlaže jači "unbundling" nisko
naponske mreže s 1.1.2002. |
Francuska 2001:30% |
2001:
16GWh 2002:
9GWh |
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Koncept
zakona se preispituje jer zabranjuje promjenu dobavljača tri godine |
Grčka 2001: 34% |
1.2.2001: svi
na visokom naponu |
Autorizacija |
Regulirani pristup |
Regulirani pristup |
Regulator odobrava dozvole za novu izgradnju.
Privatizacija javnih poduzeća bila je planirana za lipanj 2001. Obnovljivi izvori imaju 100% pristup tržištu. |
Irska 2000:28% 2003:33% |
2000:>100GWh 2003:>4GWh
|
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Neovisni
regulator za pitanja pristupa mreži.
Problemi oko dobave plina za elektrane, te dugotrajni proces odobravanja
dozvola za nove elektrane, što može u budućnosti dovesti do ispada elektrana
iz sustava . |
Italija 2000:30% 2002:40% 2003:70% |
2001:
20 GWh 2002:
9 GWh |
Autorizacija |
SB
i Regulirani pristup |
Regulirani
pristup |
Parlament
(u veljači 2001.) usvojio prag od 0,1 GWh koji se primjenjuje 90 dana nakon prodaje
1500 MW proizvodnih kapaciteta ENEL-a, što se očekuje tijekom 2003. Problemi
postoje u ograničenim uvoznim kapacitetima, očekuje se zastoj u lansiranju
poola. |
Luksemburg 45% |
1999: >100 GWh 1.1.2001.:>20GWh 1.1.2003:>
9 GWh 1.1.2005: 1 GWh |
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Zakon
usvojen 23 svibnja 2000. |
Nizozemska 33% 2003/4:100% |
2000:
> 2 MW Distribucija
za svoje povlaštene kupce |
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Kao
i u Irskoj, kupcima se dozvoljava kupnja zelene električne energije (100% od
srpnja 2001.), prije nego što su dobili status povlaštenih kupaca za
konvencionalnu električnu energiju. Problem postoji u kapacitetima
interkonekcija i u njihovoj alokaciji.
|
Njemačka 100% |
Svi
kupci + distribucija |
Autorizacija |
Pregovorni
pristup |
Pregovorni
pristup |
Regulacija
konkurencije ex post od strane Federalnog ureda za kartele; nema zasebnog regulatora
za sektor. Kao rezultat toga, dolazi do kašnjenja u sporovima oko tarifa za
mrežu i uvjeta priključka. |
Portugal >
34% |
>
9 GWh (distribucija je povlaštena za
8% volumena) |
Javni
sustav: Tendering Privatni
sustav: Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Pravni,
managerski i računovodstveni
unbundling prijenosne mreže. |
Španjolska 53% 2003:100% |
> 1 GWh, sve konekcije na 1 kV |
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Regulator
je blag prema novim energetskim subjektima u sustavu. Novi subjekti
nezadovoljni manjkom uvoza plina kao i izoznim kapacitetima iz Francusku. |
Švedska 100% |
Svi |
Autorizacija |
Regulirani
pristup |
Regulirani
pristup |
Regulator
utvrđuje okvir za cijene pristupa mreži. Žalbe potrošača usmjeravaju se
Regulatoru. |
Ujedinjeno
kraljevstvo 100% |
Svi |
Autorizacija |
Regulirani pristup |
Regulirani pristup |
Novi trgovački aranžmani za električnu energiju
(NETA) za Englesku, Wales i Škotsku uvedeni u ožujku 2001. |
Napomena: masno otisnuti
tekst - očekuje se daljnji razvoj događaja
Reforma europskoga plinskog sektora započinje donošenjem
Direktive EU o liberalizaciji plinskog tržišta (EC 98/30) zemalja članica Unije. Direktiva EU za plin
je pravno na snazi od 1998. godine. Zemlje članice EU su bile u obvezi uklopiti
odrednice Direktive u nacionalna zakonodavstva do 10. kolovoza 2000. godine.
Direktiva
EC 98/30 utvrđuje minimum zahtjeva za otvaranje plinskog tržišta svih
zemalja članica Europske unije. Vezano uz konkurenciju i otvaranje plinskog
tržišta, odredbama Direktive se razmatraju temeljna područja i to:
·
pristup transportnom sustavu,
·
razdvajanje djelatnosti i transparentnost
računa,
·
otvaranje tržišta,
·
skladištenje,
·
regulator.
Pristup
transportnom sustavu: direktiva pruža
mogućnost izbora zemalja članica između reguliranog i pregovornog pristupa mreži,
a moguće je koristiti i kombinirani pristup. Regulirani pristup znači da su
zemlje u obvezi izračunati i javno objaviti tarife za korištenje mreže i za
pristup mreži. Pri tome je uloga regulatora izvršiti proračun ovih tarifa,
objaviti ih, i nadzirati njihovu primjenu. Većina se zemalja opredijelila za regulirani pristup, a Njemačka i
Austrija za pregovorni pristup mreži. Obveza regulatora u slučaju pregovornog
pristupa mreži bila bi objavljivanje gornje granice tarife koja se preporučuje
za sudionike u sektoru.
Razdvajanje
djelatnosti i transparentnost računa: integrirana
poduzeća koja se bave plinskom djelatnošću trebaju voditi odvojene račune za
transport, distribuciju i skladištenje prirodnog plina i tamo gdje je to
prikladno, konsolidirana računovodstvena izvješća za neplinske aktivnosti.
Posebno će se voditi računa o transparentnosti troškova. Tako su se neke zemlje
članice EU odlučile za odvajanje transporta od opskrbe plinom kao komercijalne
djelatnosti unutar vertikalno integriranih tvrtki (Austrija, Italija,
Španjolska, Nizozemska, Velika Britanija i Irska). U zemljama koje su zadržale
djelatnosti transporta i opskrbe plinom u jednoj tvrtki, zadaća je Regulatora
nadzor nad ponašanjem Operatora transportnog sustava kako bi se osigurao nediskriminirajući
pristup mreži subjektima u sektoru koji zatraže pristup sustavu / mreži.
Otvaranje
tržišta: prag za otvaranje tržišta u početku je
bila potrošnja preko 25 milijuna m3 godišnje; ovaj prag je s
vremenom smanjen, tako da on danas iznosi 15 milijuna m3 plina
godišnje (do 2003.). Tako su V. Britanija i Njemačka potpuno otvorile svoja
tržišta, dok Austrija, Belgija, Italija, Nizozemska, Španjolska i Švedska
planiraju potpuno otvaranje svojih tržišta u sljedećih nekoliko godina.
Skladištenje:
pristup skladištu treće strane ovisi od kompanije do kompanije
Regulator:
većina zemalja se odlučila za regulatora koji će biti nadležan za električnu i
toplinsku energiju, i plin (Belgija, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Italija,
Španjolska, Velika Britanija). Njemačka nema regulatora za plin, ali se u
slučajevima žalbi oslanja na Tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja.
Vezano uz primjenu Direktive za liberalizaciju
plinskog tržišta, u tablici u nastavku se navodi za koju se mogućnost pojedina
od zemalja članica EU odlučila.
Tablica
10.1.2 Primjena Direktive EU (EC 98/30)
za liberalizaciju plinskog tržišta [22]
% otvaranja tržišta |
Povlašteni kupci |
Pristup mreži |
Javno objavljivanje uvjeta pristupa mreži |
Regulator |
Regualacija Upstream-a |
Komentar |
Austrija 2000:
50% 2001:
100% |
2000:
25 mm3 10.mj
2002: Svi |
Reg
TPA |
Da |
Ministar
gospodarstva |
Nije
značajna |
Tržište
još nije u potpunosti otvoreno. OOF ima monopol u opskrbi, OMV u uvozu.
Neovisni regulator od 2002. |
Belgija 2000:47% 2007:100% |
1999:>
25 mm3 2003:>
15 mm3 2006:> 5 mm3 2010:
Svi |
Preg
TPA |
Indikativne
tarife+Pravila etičkog ponašanja |
Neovisni
regulator za električnu energiju i plin (CREG) |
Nije
značajna |
Očekuje
se dinamika otvaranja tržišta u skladu s električnom energijom. Klauzula
reciprociteta. |
Danska 2000:
30% 2008:
43% |
2008:
35 mm3 |
Hibrid |
Da |
Vijeće
za energetsku inspekciju |
TBA |
Pitanja
od značaja: prag otvaranja tržišta, rješavanje žalbi. |
Finska 90%
tržišta |
2000:>
5 mm3 |
Reg.
TPA |
Da |
Vijeće
za energetsko tržište |
Nije
značajna |
Uslijed
nedostatka interkonekcija i samo jednog izvora dobave, ne predviđa se
konkurencija u veleprodaji. |
Francuska 2000:
20% 2003:
28% 2008:
33% |
2000:>
25 mm3 2003:>
11mm3 2008:> 5 mm3 |
Hibrid |
Javno
objavljivanje standardnih uvjeta i tarifa |
Neovisni
regulator za energiju |
TBA |
Francuska
neće primijeniti Direktivu prije 2002, ali je GdF uveo TPA u kolov. 2000. |
Grčka 33% konačno |
Nije
još odlučeno |
Reg
TPA |
Da |
Regulacijsko
tijelo za energiju (RAE) |
Nije
značajna |
Grčka
ovisi o jednom dobavljaču; izolirana je od EU plinske mreže, ali ima novi LNG
terminal. Ugovori za Build Operate
plinsku distribuc. mrežu u
većim gradovima |
Irska 1999:
75% 81%
konačno |
Proizvođači
električne energije i >
25 mm3 |
Reg
TPA |
Cijene
pristupa mreži |
Komisija
za regulaciju plina i električne energije |
TBA |
Nema
ograničenja na polaganje plinovoda - jedino tehnički i sigurnosni standardi. |
Italija 2000: 96% 2003:
100% |
2000:
>200,000m3 1.1.2003:
Svi |
Reg
TPA |
Da |
Tijelo
za električnu energiju i plin |
Preg.
TPA iz offshore polja |
Gornja
granica postoji za tržišne udjele: jedan subjekt ne može opskrbljivati više od
75% nacionalne potrošnje u 2000., odnosno 50% u 2003. |
Luksemburg početno:
51% krajnje:
75% |
2000:
> 15 mm3 |
Reg
TPA |
TBA |
Jedan
regulator za telecom, plin i električnu energiju |
Nije
značajna |
Nova
elektrana ulazi u pogon tijekom 2001.pa će se otvorenost tržišta popeti na
80%. |
Nizozemska 2000:
45% 2002:
51% 2004:
100% |
2000:
>10 mm3 2002:
> 1 mm3 2004:
Svi |
Hibrid |
Indikativne
tarife transporta i usluga |
Neovisni
regulator za plin i električnu energiju |
Preg.
TPA unutar Zakona o konkurenciji |
Regulator
(DTE) je izdao vodič za TPA, ali su tvrtke uložile žalbu.Vlada je uključila
klauzulu reciprociteta . Očekuje se značajnija reforma zakonodavstva u
"upstreamu" |
Njemačka 100% |
Svi,
podložno reciprocitetu |
Preg
TPA |
Javno
objavljivanje glavnih komercijalnih uvjeta |
Federalni
ured za kartele će biti tijelo koje će rješavati žalbe |
TBA |
Tržište
potpuno otvoreno, ali neke odrednice direktive još nisu u primjeni. Vlada
uvodi novi zakon o liberalizaciji tijekom ljeta 2001. Ugovor o pregov.TPA
(Gas VV1) ističe u rujnu 2001., dok je VV2
još uvijek u pregovorima |
Portugal 33%
konačno |
TBA |
TBA |
TBA |
Neovisni
regulator za plin |
Nije
značajna |
Portugalsko
se tržište tek razvija, i ima opcija traženja odgode. Pravila o sigurnosti opskrbe kako bi se izbjegla
ovisnost o samo jednom izvoru plina. |
Španjolska 2000: 72% 2002: 78% 2003:
100% |
2000:
3 mm3 2002:
1 mm3 2003:
Svi |
Reg
TPA |
Gornja
granica tarife |
Nacionalni
energetski regulator za plin, naftu i električnu energiju |
Nije
značajna |
Pravila
o sigurnosti opskrbe kako bi se smanjila ovisnost o samo jednom izvoru plina na
ispod 60%. Mreža ima novog vlasnika. |
Švedska 2000: 47% 2007:
100% |
2000:
> 25 mm3 |
Reg
TPA |
Još
nije odlučeno |
Nacionala
energetska uprava |
Nije
zančajna |
Vlada
je predložila 100% liberalizaciju od 2003. |
Ujedinjeno
kraljevstvo 100% |
1998:
Svi, osim Sjeverne Irske |
Reg
TPA |
Javno
objavljivanje tarifa |
Neovisni
regulator za energetiku: Ofgem |
TPA,
dobrovoljna pravila u okviru Zakona o nafti (1998) |
Nadolazeća
reforma plinskih trgovačkih aranžmana. Uvedena dražba (aukcija) za skladišne
kapacitete |
Reforma energetskog sektora i zakonska
regulativa, pa i regulacija energetskih djelatnosti, imaju posebnu težinu i zato
što su preduvjet za privatizaciju INE i HEP-a. Posebni zakoni po kojima će biti privatizirane najavljeni
su za jesen 2001. godine, a završetak privatizacije predviđa se do kraja 2003.
S obzirom na značaj ovih tvrtki za hrvatsko gospodarstvo, izuzetno je važno u
taj proces ući pripremljeno. Stoga svi sudionici u ovom paketu energetskih
zakona moraju pažljivo i vremenski odmjereno vući poteze. Otvoren pristup i
načelo otvorenog tržišta (ono što zovemo liberalizacija) za Hrvatsku su uvjet
ravnopravnog članstva u međunarodnoj zajednici. Liberalizacija tržišta obvezuje
i na otvorenost za investicije. Liberalizacijom energetskog tržišta se našim
dvjema najjačim energetskim tvrtkama otvara mogućnost da budu pravi tržišni
subjekti, a upravama da budu pravi manageri,
umjesto upravitelji u ime države. Pred njima su veliki izazovi.
Reforma hrvatskoga energetskog sektora, svoje
polazište ima u Direktivama za električnu energiju (96/92 EC) i plin (98/30
EC), koje će postati obvezujuće za Hrvatsku njezinim članstvom u Uniji. Model
otvorenoga energetskog tržišta, predviđa sljedeće:
·
Proizvodnja:
postupak autorizacije, koji mora biti potpuno transparentan; natječajni
postupak za tarifne kupce,
·
Pristup
mreži / sustavu: u elektroenergetskom sektoru, osnivanje Trgovačkog
društva (do 1.1.2002.) koje će obavljati poslove vođenja elektroenergetskog
sustava i organiziranja tržišta: operator
sustava i operator tržišta, koji će biti neovisan o proizvodnji i opskrbi
električnom energijom; u plinskom sektoru, osnovano je Trgovačko društvo
Plinacro za transport plina. Obvezna uspostava neovisnog regulatora.
·
Razdvajanje
djelatnosti i transparentnost računa: operator sustava i operator tržišta
kao i Plinacro, omogućavaju pristup sustavu energetskom subjektu koji
udovoljava tehničkim uvjetima pristupa.
·
Otvaranje
tržišta: Zakonom[23]
status povlaštenog kupca stječu svi kupci s godišnjom potrošnjom iznad 40 GWh,
odnosno kupci koji plin kupuju za proizvodnju električne i toplinske energije
neovisno o iznosu godišnje potrošnje, te za vlastite potrebe, ako troše više od
sto milijuna m3 plina godišnje.
Hrvatska se opredijelila za model otvorenoga
energetskog tržišta što predstavlja konačni cilj prema kojem će se energetsko
tržište razvijati u budućnosti. Stoga osim na prethodna pitanja, izgradnja
modela otvorenog tržišta putem paketa usvojenih energetskih zakona[24]
treba odgovoriti i na sljedeća pitanja, a to su:
·
sigurnost sustava,
·
daljnji razvitak sustava,
·
pitanje javne usluge,
·
ograničenja uslijed veličine tržišta,
·
odnosi s potrošačima.
S obzirom da se u zajedničko energetsko tržište
Europske unije svaka zemlja Unije uključuje sa svojih pozicija, može se reći da
nema jedinstvenih rješenja. Zajedničko je da se uspostavlja tržište i da se ono
prema Direktivama Unije otvara određenom dinamikom, kako na strani proizvodnje
i veleprodaje, tako i na strani potrošnje. Time se uspostavljaju dva važna
načela: u granicama mogućeg otvara se pristup korištenju energetske
infrastrukture, a tržišta se otvaraju svima po jednakim, nediskriminirajućim pravilima.
Danas je hrvatski elektroenergetski sektor u
nadležnosti jedne tvrtke - Hrvatske elektroprivrede d.d. (dalje u tekstu HEP),
u 100%-tnom vlasništvu hrvatske države, a objedinjuje djelatnosti proizvodnje,
prijenosa i upravljanja prijenosom te distribucije i opskrbe električne
energije. Unutarnja organizacija HEP-a se temelji na proračunskim i troškovnim
centrima.
Od 1.1.2001. godine u HEP-u je uveden sustav
internih cijena čija je zadaća omogućiti da svaka djelatnost (ali i poslovne
jedinice unutar njih) ima svoj račun dobiti i gubitka, čime se mjeri njihova
poslovna uspješnost. Svrha je postići transparentne odnose između pojedinih
djelatnosti, ali isto tako između pojedinih dijelova unutar iste djelatnosti.
Time se uspostavljaju unutarnji tržišni odnosi koji će potvrditi razlike u
ekonomičnosti poslovanja unutar poslovnog sustava HEP-a.
Daljnje restrukturiranje HEP-a ide u pravcu
uvođenja konkurencije postupnim otvaranjem tržišta električne energije drugim
elektroenergetskim subjektima. Želi li sačuvati svoj status i udjel na tržištu,
HEP će morati unaprijediti svoje poslovanje, jer se uvođenjem konkurentske
utakmice može dogoditi da doista bolji elektroprivredni subjekt HEP-u oduzme
dio tržišta.
Zakonom[25]
je regulirano da se tržište električne energije normira prema modelu Neovisni operator elektroenergetskog sustava
i operator tržišta. HEP se, ovim modelom restrukturiranja i otvaranja
tržišta definira kao zatečeni elektroprivredni subjekt u današnjem opsegu
poslovanja, a pravila sudjelovanja na tržištu se, prema usvojenim zakonima[26],
odnose na povećanje opsega poslovanja HEP-a i novih elektroprivrednih
kapaciteta. Takav pristup osigurava:
·
usklađenost s Direktivom EU,
·
opstanak HEP-a kao tvrtke (HEP-Grupa) s
razdvojenim temeljnim djelatnostima (tvrtke za proizvodnju, prijenos,
distribuciju i opskrbu),
·
stvarno uvođenje otvorenog tržišta
električne energije.
Provođenjem restrukturiranja prema modelu Operatora elektroenergetskog sustava i
operatora tržišta, HEP i dalje ostaje integrirana tvrtka, zadržavajući
imovinu proizvodnje, prijenosa i distribucije. Uvodi se novi subjekt koji će
obavljati djelatnost vođenja elektroenergetskog sustava i organiziranja tržišta
električne energije kao zasebna tvrtka u 100 % vlasništvu države. Poslovanje
između HEP-a i Operatora
elektroenergetskog sustava i operatora tržišta realizirat će se putem
ugovornih aranžmana.
Hrvatsko tržište električne energije je u
europskim razmjerima relativno malo tržište. To postavlja određena ograničenja
koja se mogu rješavati dinamikom procesa tranzicije. Kvaliteta tržišta doći će
u punu funkciju razvitkom tržišta električne energije u regiji. Iz tog razloga
se predlaže da se inicira formiranje regionalnoga elektroenergetskog tržišta (poola), kako bi već sada startala i ta
važna komponenta budućeg tržišta električne energije. Koraci tranzicije na
temelju Zakona[27] su:
I.
korak: Osnivanje Trgovačkog društva[28]
koje će obavljati djelatnost vođenja elektroenergetskog sustava i organiziranja
tržišta električne energije. Rok: 1. siječnja 2002., Prenošenje dionica,
odnosno poslovnih udjela u tom Trgovačkom društvu na Republiku Hrvatsku. Rok:12
mjeseci od dana osnivanja Trgovačkog društva; Usklađivanje Organizacije
sadašnjeg HEP-a s odredbama Zakona o energiji[29]
i Zakona o tržištu električne energije[30]
u povezana pravno samostalna društva (HEP-Grupa). Rok: 1. srpnja 2002.
II.
korak: Privatizacija HEP-Grupe[31].
Rok: 2003., 2004.,
III.
korak: Daljnje otvaranje tržišta prema
standardima EU (Formiranje Regionalnog energetskog tržišta - pool-a). Od 2003. pa nadalje, s
postupnim povećanjem ukupne potrošnje koja je na otvorenom tržištu, a prema
potrebama partnera.
10.2.1.2. Privatizacija HEP-a
Primjena privatizacije na model restrukturiranja
formiranjem Operatora elektroenergetskog
sustava i operatora tržišta, na temelju koje bi se ostvario najpovoljniji
financijski učinak, treba uvažiti sljedeća ograničenja:
Ograničenja |
|
Mjere |
Povećanje prihoda od prodaje u proračun: |
|
Paket dionica kao kombinacija novo izdanih
dionica (povećanje kapitala) i postojećih dionica u vlasništvu Vlade
Republike Hrvatske. Daljnja prodaja dionica Vlade Republike Hrvatske putem IPO
i na sekundarnom tržištu u Zagrebu i Londonu. |
Zaštita nacionalne sigurnosti: |
|
Uvesti Zlatnu dionicu za Vladu Republike
Hrvatske kojom se Vlada Republike Hrvatske ovlašćuje da blokira prodaju
dionica ili imovine subjektima koji se nalaze na crnoj listi UN-a, |
Očuvati nacionalni interes (nacionalni
šampion): |
|
Korištenjem koncesije ili dugoročnog najma
kako bi se privukle privatne investicije i know- how kod "osjetljive"
imovine kao što su hidroelektrane i distribucijska mreža, ili alternativno,
privatizirati manjinski udio HEP-a strateškom investitoru, |
Zaštita zaposlenika i minimizacija socijalnih
troškova uslijed privatizacije: |
|
Od strateških investitora se zahtijeva angažman
u provođenju nekih socijalnih ciljeva i / ili da se njihova snaga ograniči na
reorganizaciju, ali bez zadiranja u legitimne interese zaposlenika
uključujući i ugovorne obveze tvrtke prema zaposlenima. |
Privatizacijske opcije za HEP: moguća
privatizacija javnom ponudom dionica (IPO) na razini HEP-Grupe, prodajom
(Strateški investitor, financijski investitor), koncesijom, najmom,
Balladurovim obveznicama[32].
Donošenjem Zakona o privatizaciji HEP-a, Vlada Republike
Hrvatske će do kraja 2001. odlučiti koju opciju privatizacije (ili kombinaciju
mogućih opcija), želi provesti u narednom razdoblju.
INA-Grupa je skup
društava kapitala objedinjenih jedinstvenim vođenjem od strane INE-Industrije
nafte d.d.(vladajuće društvo) i čine koncern u smislu stavka (1) članka 476.
Zakona o trgovačkim društvima.
INA - industrija nafte d.d. (dalje u tekstu INA)
je vertikalno integrirana tvrtka čije su glavne gospodarske djelatnosti
grupirane po sljedećim segmentima aktivnosti: istraživanje i proizvodnja nafte
i plina, prerada nafte i trgovina naftnim derivatima, te prirodni plin. INA je
registrirana kao dioničko društvo[33],
a vlasnik svih dionica INE je Republika Hrvatska.
Po ukupnom gospodarskom, financijskom i stručnom
potencijalu INA predstavlja gotovo trećinu hrvatskog gospodarstva. Širokim
rasponom proizvodnih, preradbenih, trgovinskih i uslužnih djelatnosti u svim je
bitnim porama hrvatskog gospodarstva. Uz to je i najveći hrvatski izvoznik.
Sukladno okviru za reformu energetskog sektora
koji je utvrdila Vlada Republike Hrvatske i Sabor Republike Hrvatske[34],
u drugoj polovici 2000. godine je provedeno restrukturiranje INE. Uprava INE
d.d. osnovala je trgovačko društvo Plinacro d.o.o. za transport i trgovinu
prirodnim plinom sa sjedištem u Zagrebu. Tako je djelatnost transporta plina,
djelatnost iznimno bitna i jedna od ključnih djelatnosti INE, prenesena na
Plinacro kao njegovu osnovnu djelatnost.
U tu je svrhu INA d.d. u novo društvo Plinacro d.o.o. kao imovinu
unijela cjelovit magistralno - transportni sustav na području Republike
Hrvatske. Društvo je 100% u vlasništvu INE, a registrirano je 19. siječnja
2001. godine.
Postojeći plinovodni sustav u vlasništvu
Plinacro-a, njegov kapacitet, režim rada i konfiguracija određen je i razvijen
u funkciji prihvata proizvodnje prirodnog plina s domaćih plinskih polja, iz
uvoza, transporta prirodnog plina do potrošačkih mjesta, te tehnološkog
upravljanja plinovodnim sustavom. Upravljanje i daljinski nadzor nad
plinovodnim sustavom odvija se iz Dispečerskog centra za plin u Zagrebu.
Dispečerski centar predstavlja ključno mjesto sustava gdje se uz podatke s
objekata plinske mreže, koje šalju daljinske stanice, prikuplja i mnoštvo
drugih tehničkih i poslovnih informacija na temelju kojih se donose operativne
odluke o transportu prirodnog plina i potiču
konkretne akcije u sustavu. Osim usluga transporta plina, Plinacro brine
o održavanju cjelokupnoga plinovodnog sustava.
Osnivanjem Plinacro-a postavljaju se temelji za
provedbu ciljeva Energetske povelje, čija je potpisnica i Hrvatska. Stoga se
upravo preko Plinacro-a postupno uvodi liberalizacija plinskog energetskog
tržišta. Potrošač će, na temelju paketa energetskih zakona, od 1. siječnja
2002. imati mogućnost izbora dobavljača plina, te dostupnost transportnom
sustavu, koji mora biti dostupan i proizvođačima i dobavljačima i potrošačima,
na temelju unaprijed utvrđenih i javno objavljenih pravila.
INA je rezervirala potrebne transportne
kapacitete u Plinacro-u za iduće četiri godine kako bi osigurala transport
vlastite proizvodnje prirodnog plina i uvoza do potrošača, sukladno ugovorenim
obvezama.
Stupanjem na snagu paketa energetskih zakona[35],
kupci prirodnog plina moći će sklapati ugovore o transportu s Plinacro-om, dok
će ugovore o kupnji prirodnog plina sklapati s INA-om ili s drugim dobavljačima
plina iz uvoza.
10.2.2.2. Tržište nafte i naftnih derivata
Danas je u Republici Hrvatskoj liberaliziran
uvoz derivata nafte, prodaja i distribucija. Rafinerijska prerada nafte u
Hrvatskoj je danas, zbog visokih troškova proizvodnje i prodaje nedovoljno
konkurentna. Udio domaće nafte na hrvatskom tržištu postupno će se smanjivati.
Buduće tržište nafte i naftnih derivata će se,
na temelju zakona organizirati kao otvoreno i konkurentno tržište, prema
europskim standardima. Zakonom[36]
se utvrđuju smjernice za ponašanje sudionika na tržištu, za osiguranje pouzdane
i kvalitetne opskrbe naftom i naftnim derivatima, za zaštitu državnih interesa,
kao i za zaštitu ljudi i okoliša.
Nedavno provedeno restrukturiranje INE
predstavlja značajan korak u pravcu kreiranja održivog i transparentnog
poslovanja. Potreba za daljnjim restrukturiranjem će velikim dijelom biti
uvjetovana Vladinim preferencijama vezanim uz privatizacijske opcije.
Imajući u vidu ciljeve Vlade Republike Hrvatske
kao i ciljeve INE, može se reći da su oni sljedeći:
Ciljevi
Vlade RH: ·
potaknuti ekonomsku konkurentnost RH ·
ubrzati članstvo RH u EU ·
sigurne investicije za daljnji razvitak
sektora sigurnost opskrbe |
Ciljevi
INE: ·
sačuvati i izgraditi vrijednost za
dioničare ·
ulaganje u ekologiju i poboljšane
poslovne performanse ·
pristup izvorima financiranja |
Pretpostavke: ·
pokriće nadolazećih financijskih obveza
INE ·
osigurati kapital za nadopunu INI-nih
rezervi plina i nafte ·
zaštita nacionalnih strateških
interesa |
Ograničenja: ·
mogući veći socioekonomski utjecaj na
restrukturiranje sektora ·
rafinerije ·
veličina INE u europskim relacijama
(mala). |
Privatizacijske opcije za INU: javna ponuda
dionica (IPO) na razini Holding strukture INA d.d.; uvođenje strateškog partnera
na razini djelatnosti "Rafinerije i marketing" i "Plinski bussines" uz postojanje strukture
Holding društva INA d.d.; spajanje s nekom regionalnom naftnom kompanijom.
Donošenjem Zakona o privatizaciji INA-e, Vlada
Republike Hrvatske će do kraja 2001. odlučiti koju transakciju, ili kombinaciju
transakcija, od više mogućih, želi provesti u narednom razdoblju.
Na sjednici Hrvatskoga sabora održanoj u srpnju
2001. godine, donesen je paket zakona ("Narodne novine", br. 68/01.)
kojim se reformira energetski sektor u skladu sa zakonodavstvom Europske unije.
Riječ je o pet zakona i to o: Zakonu o energiji, Zakonu o tržištu električne
energije, Zakonu o tržištu plina, Zakonu o tržištu nafte i naftnih derivata, te
Zakonu o regulaciji energetskih djelatnosti.
Ovim paketom energetskih zakona uvode se tržišni
odnosi i omogućuje postupna liberalizacija energetskog tržišta. Njime se
također definira transparentan odnos energetskih subjekata i kupaca. Novom regulativom
stvoren je zakonodavni okvir za restrukturiranje, a zatim i privatizaciju dviju
najznačajnijih tvrtki hrvatskog energetskog sektora: Hrvatske elektroprivrede
(HEP-a) i Industrije nafte (INA-e).
Namjera je zakonodavca bila stvoriti
pretpostavke za postupno otvaranje energetskog tržišta te poboljšanje kvalitete
energetskih usluga utvrđujući mjere za sigurnu i pouzdanu opskrbu energijom i
njenu učinkovitu proizvodnju i korištenje, akte kojima se utvrđuje i na temelju
koji se provodi energetska politika i planiranje energetskog razvitka,
obavljanje energetskih djelatnosti na tržištu ili kao javna usluga te
reguliranje i nadzor nad tržištem energije.
Krovni zakon u paketu energetskih zakona je
Zakon o energiji budući da se njime rješavaju temeljna pitanja unutar
energetskog sektora.
Zakon određuje Strategiju energetskog razvitka
Republike Hrvatske kao osnovni akt kojim se utvrđuje energetska politika i
planira energetski razvitak. Strategiju, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske
donosi Hrvatski sabor za razdoblje od deset godina. Na temelju Strategije Vlada
Republike Hrvatske donosi i program provedbe Strategije energetskog razvitka za
razdoblje od najmanje tri godine. Sukladno Strategiji i Programu pokrenuti će
se i nacionalni energetski programi kojima će se osigurati dugoročni razvojni
ciljevi i usmjeravanje energetskih sektora te ulaganja u energetsku
učinkovitost te obnovljive izvore energije.
Zakonom se utvrđuje da je za obavljanje
energetskih djelatnosti potrebna dozvola koju izdaje Vijeće za regulaciju
energetskih djelatnosti, neovisan regulator energetskog tržišta koji se osniva
posebnim zakonom. Zakon također propisuje uvjete koje mora ispuniti energetski
subjekt da bi mogao dobiti dozvolu za obavljanje djelatnosti i poslovati na
energetskom tržištu.
Energetske djelatnosti obavljaju se kao tržišne
djelatnosti osim ako odredbama Zakona o energiji ili posebnih zakona o
tržištima električne energije, plina te nafte i naftnih derivata nije propisano
da se obavljaju kao javne usluge. Obveza javne usluge je obveza energetskih
subjekata kojima je povjereno obavljanje određenih usluga od općega
gospodarskog i društvenog interesa kako bi se osigurala sigurna, redovita i
kvalitetna opskrba energijom po razumnim cijenama, uz zaštitu okoliša.
Zakonom se propisuje obveza formiranja i
obnavljanja, pored obveznih, i operativnih rezervi energije za subjekte koji
proizvode električnu ili toplinsku energiju ili proizvode ili uvoze naftu i
naftne derivate, sukladno podzakonskom propisu koji donosi ministar nadležan za
pitanja energetike. Posebno se ovlašćuje Vlada Republike Hrvatske da u Zakonom
utvrđenim slučajevima propisuje mjere ograničenja uvoza, izvoza ili trgovine
energentima.
Zakon regulira i način snašanja obveza i
troškova nastalih prije reforme energetskog sektora koji ne mogu u cijelosti
biti pokriveni u tržišnim uvjetima poslovanja ( tzv. "naslijeđeni
troškovi"). Ovi troškovi pokrivaju se naknadom u cijeni energije, a
"naslijeđeni troškovi" koji na taj način ne mogu biti pokriveni
pokrit će se na temelju posebnog zakona.
Zakonom se regulira i pitanje cijena energije
koje, ovisno o stupnju otvorenosti tržišta mogu biti slobodne ili regulirane
odnosno određene primjenom tarifnih sustava koje donosi Vlada Republike
Hrvatske na prijedlog energetskog subjekta na čije se djelatnosti tarifni
sustav primjenjuje. U cijeni energije su sadržane i naknade za usluge
energetskih djelatnosti koje se obavljaju kao javne usluge, naknada za
obavljanje poslova regulacije energetskih djelatnosti te naknada za pokrivanje
"naslijeđenih troškova" koju određuje Vijeće za regulaciju
energetskih djelatnosti.
Vlada Republike Hrvatske donosi i Opće uvjete za
opskrbu, kojima se uređuju uvjeti i način opskrbe kupaca energijom.
Nadzor nad primjenom tarifnih sustava je u
nadležnosti Vijeća za regulaciju energetskih djelatnosti, koji se osniva
Zakonom o regulaciji energetskih djelatnosti kao stalna neovisna pravna osoba
sa sjedištem u Zagrebu. Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti izdaje
dozvole za obavljanje energetskih djelatnosti, obavlja poslove osiguravanja
preglednog i nepristranog obavljanja energetskih djelatnosti koje se obavljaju
kao javne usluge te ostale regulatorske poslove utvrđene odredbama spomenutog
zakona kao i odredbama ostalih zakona iz energetskog paketa.
Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti ima
pet članova, koje imenuje i razrješava Hrvatski sabor. Jedan član vijeća svoju
dužnost obavlja profesionalno odnosno zaposlenik je Vijeća za regulaciju
energetskih djelatnosti, dok ostali članovi primaju za svoj rad mjesečnu
naknadu.
Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti u
obavljanju poslova javnih ovlasti donosi upravne akte koji su konačni i protiv
kojih se može pokrenuti upravni spor.
Zakonom se utvrđuje da stručne poslove za Vijeće
za regulaciju energetskih djelatnosti obavlja neprofitna pravna osoba koju će
odrediti Vlada Republike Hrvatske.
Sredstva za početak rada Vijeća za regulaciju
energetskih djelatnosti osigurava državni proračun, dok će se daljnja sredstva
za rad osiguravati iz naknade u cijeni energije čiju će visinu odrediti Vlada
Republike Hrvatske.
Zakonom o tržištu električne energije određuje
se da se proizvodnja električne energije i opskrba električnom energijom za
povlaštene kupce obavljaju kao tržišne djelatnosti na način da energetski
subjekti i kupci slobodno dogovaraju količinu i cijenu isporučene električne
energije putem ugovora ili izravno na organiziranom tržištu. Proizvodnja
električne energije za tarifne kupce, prijenos električne energije,
distribucija električne energije, opskrba električnom energijom, vođenje
elektroenergetskog sustava te organiziranje tržišta električnom energijom
obavljaju se kao javne usluge.
Izgradnja energetskih objekata za proizvodnju
električne energije za tarifne kupce odvija se na temelju natječaja i odobrenja koje provodi, odnosno izdaje
Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti. S druge strane, izgradnja
energetskih objekata za proizvodnju električne energije za povlaštene kupce
slobodna je odluka energetskog subjekta koji ima dozvolu za obavljanje
djelatnosti proizvodnje električne energije.
Položaj povlaštenog proizvođača, na osnovi
rješenja Vijeća za regulaciju energetskih djelatnosti, a u skladu s uvjetima
koje propisuje ministar nadležan za pitanja energetike može steći energetski
subjekt koji u pojedinačnom proizvodnom objektu istovremeno proizvodi
električnu i toplinsku energiju, koristi otpad ili obnovljive izvore energije
na gospodarski način sukladno mjerama zaštite okoliša.
Zakonom se utvrđuju uvjeti pristupa prijenosnoj,
odnosno distribucijskoj mreži u skladu s načelom reguliranog pristupa treće
strane kao i načelni uvjeti i način podnošenja troškova priključka novih energetskih
subjekata i kupaca na mrežu.
Zakon definira status Hrvatske elektroprivrede
(HEP-a) u procesu reforme energetskog sektora. HEP je nositelj javne usluge za
tarifne kupce električne energije. Tarifni kupci su oni kupci koji danom
primjene Zakona imaju godišnju potrošnju manju od 40GWh godišnje i ne mogu
birati svog dobavljača električne energije. Kupci iznad te granice su
povlašteni i oni električnu energiju mogu nabavljati iz uvoza posredstvom
tržišnih posrednika ili zastupnika ili iz domaćega opskrbnog sustava.
Propisuje se obveza Hrvatskoj elektroprivredi
d.d. da uskladi svoju organizaciju s odredbama Zakona o energiji i odredbama
Zakona o tržištu električne energije tako da pojedine djelatnosti obavljaju
povezana pravno samostalna društva, odnosno HEP Grupa. Utvrđuje se razdoblje u
kojem je Hrvatska elektroprivreda dužna izvršiti propisano organizacijsko
usklađenje, osnovati trgovačko
društvo koje će obavljati djelatnosti vođenja elektroenergetskog
sustava i organiziranja tržišta električne energije te prenijeti dionice
odnosno poslovne udjele u tom trgovačkom društvu na Republiku Hrvatsku.
Zakonom o tržištu plina određuju se djelatnosti
koje se obavljaju kao tržišne, ali i one djelatnosti koje se obavljaju kao javna
usluga. Zakon određuje uvjete pod kojima se obavlja djelatnost dobave plina te
utvrđuje odgovornost za dobavu plina i ugovaranje uvoznih količina plina,
odgovornost za dugoročno planiranje i razvoj plinskoga transportnog sustava,
pouzdan i ekonomičan transport plina do izravnih kupaca i distributera plina
kao i odgovornost za izgradnju i održavanje distribucijskog sustava plinovoda i
pouzdanu i ekonomičnu distribuciju plina do kupaca.
Zakon utvrđuje uvjete za pristup treće strane
transportnom plinskom sustavu u skladu s načelom pregovornog pristupa kao i
uvjete pod kojima transporter plina može odbiti pristup dobavljačima plina
i/ili povlaštenim kupcima plina. U slučaju nastalog spora nadležno je Vijeće za
regulaciju energetskih djelatnosti.
Zakonom je predviđeno obavljanje djelatnosti
distribucije plina kao tržišne djelatnosti, a na temelju koncesije, koju nakon
provedenoga javnog natječaja, dodjeljuje jedinica područne (regionalne)
samouprave. Ministar nadležan za pitanja energetike će uz suglasnost ministra
nadležnog za komunalno gospodarstvo propisati podrobnije uvjete i načina
obavljanja djelatnosti distribucije plina.
Zakonom su utvrđeni parametri za stjecanje
položaja povlaštenog kupca. Položaj povlaštenog kupca u trenutku stupanja na snagu
ovoga Zakona dobivaju: kupci koji kupuju plin za proizvodnju električne
energije neovisno o iznosu godišnje potrošnje, kupci koji kupuju plin za
istovremenu proizvodnju električne i toplinske energije neovisno o iznosu
godišnje potrošnje, te kupci koji kupuju plin isključivo za vlastite potrebe s
godišnjom potrošnjom većom od 100 milijuna m3 plina. Vlada Republike
Hrvatske može propisati i drukčije parametre za stjecanje statusa povlaštenog
kupca sukladno dinamici otvaranja plinskog tržišta.
Zakon obvezuje transportere i distributere plina
na usklađivanje svoga poslovanja sukladno odredbama ovoga Zakona, a u roku od
šest mjeseci od njegova stupanja na snagu.
Ovim je Zakonom određeno da se sve djelatnosti u
sektoru nafte i naftnih derivata obavljaju na slobodnom tržištu. Međutim, u
nadležnosti ministarstva nadležnog za pitanja energetike je utvrđivanje
maksimalne cijene za naftne derivate.
Tarifu za transport nafte naftovodom, na
prijedlog energetskog subjekta, donosi Vijeće za regulaciju energetskih
djelatnosti.
Za obavljanje djelatnosti maloprodaje nije
potrebna dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti.
Zakonom se utvrđuje obveza energetskih subjekata
ovlaštenih za obavljanje djelatnosti transporta nafte naftovodom i djelatnosti
transporta naftnih derivata produktovodom da omoguće pristup svima koji podnesu
zahtjev za pristup transportnim sustavima, u skladu s pregovornim pristupom
treće strane. Određeni su i uvjeti pod kojima se može odbiti pristup trećoj
strani, kao i oni pod kojima se skladišni kapaciteti mogu dati u zakup.
Nadalje, za dobavljače nafte koja služi za
proizvodnju električne ili toplinske energije te proizvođače i dorađivače nafte
i naftnih derivata, utvrđena je obveza osiguranja operativnih zaliha u skladu s
posebnim uvjetima koje će propisati ministar nadležan za pitanja energetike.
Zakonom se određuje način vođenja financijskih
izvještaja za energetske subjekte koji obavljaju djelatnost transporta nafte
naftovodom i drugim oblicima transporta.
Uz utvrđivanje odgovornosti za opskrbu naftom i
naftnim derivatima, predviđeno je da Vlada Republike Hrvatske može, u slučaju
poremećaja na domaćem tržištu nafte i naftnih derivata, propisati određene
mjere s ciljem ublažavanja i otklanjanja nastalih poremećaja.
Na temelju energetskih zakona Vlada Republike
Hrvatske te ministar nadležan za pitanja energetike ovlašteni su donijeti
cijeli niz provedbenih zakonski propisa kojima se podrobnije razrađuju odredbe
zakona te izraditi i objaviti temeljne planske dokumente kojima će se polazeći
od gospodarskog razvitka i energetskih potreba, utvrditi smjernice energetske
politike i planirati razvitak energetskog sektora. Njihovim donošenjem i
primjenom realizirat će se uvjeti za odvijanje slobodnog tržišnog natjecanja uz
sigurnu, kvalitetnu i pouzdanu opskrbu energijom.
Dokument |
Nadležnost
za donošenje |
Strategija energetskog razvitka Republike
Hrvatske |
Hrvatski sabor |
Program provedbe Strategije |
Vlada Republike Hrvatske |
Energetska bilanca |
Vlada Republike Hrvatske |
Pravilnik o energetskoj bilanci |
ministar nadležan za energetiku |
Nacionalni energetski program |
Vlada Republike Hrvatske |
Programi za učinkovito korištenje energije |
Vlada Republike Hrvatske |
Pravilnik o učinkovitom korištenju energije |
ministar nadležan za energetiku |
Pravila o naljepnici o energetskoj
učinkovitosti proizvoda |
ministar nadležan za energetiku |
Uvjeti za izdavanje i oduzimanje dozvole za obavljanje
energetskih djelatnosti |
ministar nadležan za energetiku |
Razdoblje obavljanja energetske djelatnosti |
Vlada Republike Hrvatske |
Pravilnik o operativnim zalihama |
ministar nadležan za energetiku |
Tarifni sustav |
Vlada Republike Hrvatske |
Opći uvjeti opskrbe energijom |
Vlada Republike Hrvatske |
Tehnički propisi |
ministar nadležan za energetiku |
Pravilnik o troškovima priključka novih
energetskih subjekata i kupaca na električnu mrežu |
ministar nadležan za energetiku |
Naknada za korištenje prostora koji koriste
objekti za proizvodnju električne energije |
Vlada Republike Hrvatske |
Uvjeti za stjecanja položaja povlaštenog
proizvođača električne energije |
ministar nadležan za energetiku |
Mrežna pravila (za pogon i vođenje prijenosne
i distribucijske mreže) |
ministar nadležan za energetiku |
Minimalni udio obnovljivih izvora energije |
Vlada Republike Hrvatske |
Pravila djelovanja tržišta električnom
energijom |
Operator tržišta uz prethodnu suglasnost Vijeća
za regulaciju energetskih djelatnosti |
Razina potrošnje električne energije potrebna
za stjecanje položaja povlaštenog kupca |
Vlada Republike Hrvatske |
Razvojni planovi plinskog transportnog sustava |
Transporter plina, nakon odobrenja Ministarstva
nadležnog za energetiku |
Uvjeti za pristup plinskom transportnom
sustavu |
ministar nadležan za energetiku |
Uvjeti za obavljanje distribucije plina |
ministar nadležan za energetiku uz suglasnost
ministra nadležnog za komunalno gospodarstvo |
Parametri za stjecanje položaja povlaštenog
kupca plina |
Vlada Republike Hrvatske |
Tarifa za transport nafte i naftnih derivata |
Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti |
Način utvrđivanja cijena naftnih derivata |
Vlada Republike Hrvatske |
Mjere kod kriznih stanja |
Vlada Republike Hrvatske |
Polazeći od članka 39. Zakona o energiji
pristupilo se izradi zakona kojim se uređuju djelatnosti proizvodnje, distribucije
i opskrbe toplinskom energijom.
Na temelju članka 12. Zakona o energiji donijeti
će se zakon kojim će se osnovati poseban fond radi sudjelovanja u financiranju
Nacionalnih energetskih programa.
Uskoro će se u saborskoj proceduri naći i dva
privatizacijska zakona: Zakon o privatizaciji HEP-a, te Zakon o privatizaciji
INA-e.
Razvitak tržišta ne umanjuje potrebu planiranja,
naprotiv, aktivnost planiranja će dolaziti sve više do izražaja u traženju
odgovora na niz pitanja koja se javljaju u dinamičnim promjenama energetskog
sektora i odnosu prema zaštiti okoliša. Potreba planiranja na globalnoj razini
proizlazi prije svega iz ograničenja u proizvodnji i korištenju energije zbog
sigurnosti opskrbe i zaštite okoliša.
Državna razina planiranja proizlazi iz
odgovornosti svake vlade za funkcioniranje energetskog sektora, koji je bez
obzira na sve jači razvitak tržišta u njemu po svojoj prirodi javni sektor.
Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo gospodarstva imaju glavnu ulogu u
postavljanju dugoročnih temelja energetske politike, a donošenjem i provođenjem
regulative će se osigurati pouzdanost opskrbe i zaštita okoliša.
Državno planiranje uključuje izradu :
1. Strategije energetskog razvitka Republike
Hrvatske kao osnovnog akta kojim se utvrđuje energetska politika i planira
energetski razvitak, a koju na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi
Hrvatski sabor za razdoblje od deset godina.
2. Programa provedbe Strategije energetskog
razvitka kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske, za razdoblje od najmanje tri
godine. Nakon isteka razdoblja za koje je donesen Program provedbe Strategije
energetskog razvitka, Vlada Republike Hrvatske podnosi Hrvatskom saboru
izvješće o provedbi Strategije energetskog razvitka s prijedlogom potrebnih
promjena.
3. Programa i planova izgradnje, održavanja i
korištenja energetskih objekata te drugih potreba u obavljanju energetske
djelatnosti koje na temelju Strategije energetskog razvitka i Programa provedbe
Strategije energetskog razvitka te planova i programa jedinica lokalne i
područne (regionalne) samouprave, donose energetski subjekti
4. Dugoročne i godišnje energetske bilance koje
donosi Vlada Republike Hrvatske, a kojima se utvrđuje ukupna potreba za
energijom, izvori (vrste) energije, te načini i mjere za zadovoljavanje tih
potreba. Sastavni dio energetskih bilanci su potrebna razina rezervnih
kapaciteta energetskih objekata, potrebna razina operativnih zaliha pojedinih
vrsta energije te zahtjevi vezani uz efikasno korištenje energije. Godišnja
energetska bilanca donosi se najkasnije do 15. prosinaca tekuće godine za iduću
godinu. Pravilnik o energetskoj bilanci kojim se propisuju sadržaj i način dostave
podataka koje su tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne samouprave i
jedinica područne (regionalne) samouprave i energetski subjekti dužni dostaviti
Ministarstvu radi utvrđivanja prijedloga energetskih bilanci.
Metodološki koncept energetskog planiranja je
integralno planiranje uvažavanjem svih raspoloživih resursa, uključujući
potrošnju energije, obnovljive izvore i okoliš kao resurse (tzv. Integrated
Resource Planning - IRP). Na taj se način postiže nekoliko gospodarskih učinaka
od kojih su najznačajniji smanjenje kapitalnih ulaganja u energetiku i
omogućavanje da se taj kapital usmjeri u profitne gospodarske djelatnosti
(turizam i slično), te smanjenje emisije štetnih tvari prilikom proizvodnje i
potrošnje energije. Koncept integralnog planiranja vrijedi za energetski sustav
u cjelini i za njegove pojedine podsustave (elektroenergetski, plinski, javna
toplina). Rezultat primjene takvog koncepta je integralni strateški plan
razvitka energetskog sustava i njegovih podsustava na državnoj razini.
Liberalizacija i demonopolizacija energetskog
tržišta, koja je u tijeku u državama Europske unije, otvorit će energetske
transportne sustave (poput autocesti) kojima će opskrbljivači energije u
međusobnoj konkurenciji krajnjim potrošačima nuditi energiju, praktički kao i
svaku drugu robu. O krajnjim će potrošačima, tj. građanima koji žive u
jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave ovisiti kako će se
organizirati i što će poduzeti da ponuđenu energiju troše što racionalnije, te
da od njezinog korištenja imaju što manje štetnih utjecaja na "svoj"
okoliš.
Da bi se to postiglo, propisana je jedinicama
lokalne samouprave i jedinicama područne (regionalne) samouprave obveza izrade
razvojnih dokumenata u kojima planiraju potrebe i način opskrbe energijom.
Metodološki koncept izrade takvog plana bit će integralno planiranje. Pri
izradi dugoročnoga energetskog plana za svaku pojedinu jedinicu bit će obvezna
i nužna interakcija planiranja na državnoj i lokalnoj razini kako bi se uvažile
regionalne specifičnosti i osnovna usmjerenja budućeg razvitka velikih
energetskih sustava na razini Republike Hrvatske.
Brigu oko osiguranja trajnosti procesa energetskog
planiranja u jedinicama područne (regionalne) samouprave odnosno županijama kao
i o realizaciji tih planova preuzimaju energetski uredi. Osnovni cilj
formiranja energetskih ureda je preuzimanje aktivne uloge županije u rješavanju
vlastitih energetskih problema, čime se daje i doprinos rješavanju ukupnih
energetskih problema na državnoj razini. Ovako organizirano planiranje
energetike po pojedinim županijama preduvjet je implementacije nacionalne
energetske politike, a provodi se u okviru integralno programiranih
aktivnosti na državnoj razini.
Osnovni zadaci energetskog ureda uključuju:
• objavljivanje energetskih bilanci i
dugoročnih energetskih planova županije,
• promotivne aktivnosti, poticanje
predinvesticijskih analiza za sve oblike energije uključene u IRP u svim
sektorima potrošnje,
• organiziranje savjetodavnih aktivnosti prema
kućanstvima, industriji i uslugama, organizacija obrazovnih programa kroz
informativne kampanje uz sve raspoložive medije, tečajeve, seminare i slično,
• monitoring provedenih energetskih programa i
projekata.
Energetski ured mora objedinjavati interese i
predstavnika vlasti jedinica područne (regionalne) samouprave i energetskih
subjekata nadležnih za distribuciju kao i predstavnika potrošača, pojedinih
udruženja, znanstvenih i stručnih institucija i slično.
Energetski uredi imaju administrativno-upravnu i
organizacijsku ulogu, a potrebnu stručnu i znanstvenu potporu za svoje
aktivnosti dobivaju iz regionalnih energetskih centara. Regionalni energetski
centri organizirat će se u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku.
Zadaci regionalnih energetskih centara sadržavat
će sljedeće aktivnosti:
• izradu energetskih bilanci,
• izradu dugoročnih energetskih planova
("master" plan županije),
• implementaciju nacionalnih energetskih
programa na lokalnoj odnosno područnoj (regionalnoj) razini.
Implementacija nacionalnih energetskih
programa provodit će se kroz:
• izradu predinvesticijskih i investicijskih
studija,
• izvođenje promotivnih, informativnih i
obrazovnih programa kao trajnih i povremenih aktivnosti,
• provođenje anketa i energetskih audita,
• provođenje aktivnosti DSM i implementacije
obnovljivih izvora,
• izvođenje energetskih inspekcija i izdavanje
potvrda o razini energetske učinkovitosti,
• monitoring provedenih programa.
Regionalni energetski centri ustrojit će se pri
fakultetima u Splitu, Rijeci i Osijeku, a u Zagrebu će funkciju regionalnoga
energetskog centra obavljati Energetski institut "Hrvoje Požar".
Svaki od regionalnih energetskih centara pružat
će znanstvenu i stručnu podršku energetskim uredima koji mu gravitiraju.
Regionalni energetski centri će imati nužnu razinu uniformiranosti u
metodološkom i organizacijskom aspektu te će biti upućeni na međusobnu suradnju
i uspostavljanje međunarodne suradnje. Za koordinaciju će biti ovlašten
Energetski institut "Hrvoje Požar".
Otoci su značajan ali i specifičan resurs
Republike Hrvatske, te je problem njihovog razvitka razrađen kroz poseban
nacionalni program. Koordinacija toga nacionalnog programa je povjerena
Ministarstvu gospodarstva. U tom je programu energetika hrvatskih otoka
prepoznata kao važna infrastrukturna komponenta razvitka, koju je potrebno
sagledati u kontekstu održivog razvitka. Stoga će se taj aspekt razvitka otoka
obrađivati kroz poseban nacionalni energetski program - Energetika otoka -
CROTOK.
Program CROTOK će objedinjavati gotovo sve
Nacionalne energetske programe i planiranje energetike na županijskoj razini,
uključujući energetske urede županija koje u svom sastavu imaju otoke, te
energetske centre u Splitu i Rijeci.
Program CROTOK će ujedno biti i integralni
institucionalni reprezent problema energetskog planiranja za sve otoke zajedno.
U planiranju i provedbi programa od posebne važnosti bit će koordinacija s
HEP-om i INOM.
Područja djelovanja u kriznim stanjima
energetske opskrbe nisu na odgovarajući način i u potpunosti regulirani
postojećim propisima.
Zakonom o državnim robnim zalihama
("Narodne Novine", br. 68/98.) propisuje se obveza:
·
stvaranja robnih zaliha (od energenata
uključivo samo naftnih derivata) za osiguranje osnovne opskrbe i to u doba
ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva Republike
Hrvatske te u slučaju velikih prirodnih nepogoda,
·
stvaranja tržišnih robnih zaliha samo
iznimno, radi djelovanja na tržištu u slučaju velikih poremećaja i
nestabilnosti, ili radi sprječavanja nastupa tih poremećaja.
Na temelju Zakona o državnim robnim zalihama
Hrvatski sabor je donio Program stalnih državnih zaliha ("Narodne
novine", br. 29/99.) kojim se određuju proizvodi koji čine stalne državne
robne zalihe, nužno potrebne za život ljudi u doba ratnog stanja ili neposredne
ugroženosti ili neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ili za slučaj
velikih prirodnih nepogoda. Stalne robne zalihe, među ostalim, čine i naftni
derivati.
Potrebno je razlikovati državne (obvezne) zalihe
od operativnih zaliha koje su propisane
Zakonom o energiji i Zakonom o tržištu nafte i naftnih derivata, a odnose se
samo na operativne potrebe subjekata u toj djelatnosti.
Zakonom o energiji ("Narodne novine",
br. 68/01.) se propisuje obveza formiranja i obnavljanja, pored obveznih, i
operativnih zaliha energije za subjekte koji proizvode električnu ili toplinsku
energiju ili proizvode ili uvoze naftu i naftne derivate, sukladno podzakonskom
propisu koji donosi ministar gospodarstva.
Zakonom o tržištu nafte i naftnih derivata
("Narodne novine", br. 68/01.) propisano je da su dobavljači nafte
koja služi za proizvodnju električne ili toplinske energije, proizvođači i
dorađivači naftnih derivata i kupci naftnih derivata dužni osigurati operativne
zalihe u količinama koje su jednake petnaestodnevnim prosječnim potrebama u
prethodnoj godini, pod uvjetom da su u prethodnoj godini za svoje energetske
potrebe koristili najmanje 25 tona nafte ili naftnih derivata. Ministar
gospodarstva će propisati način i uvjete za utvrđivanje, korištenje i
obnavljanje operativnih zaliha nafte i naftnih derivata.
Zakonom o energiji ovlaštena je Vlada Republike
Hrvatske da u Zakonom utvrđenim slučajevima propisuje mjere ograničenja uvoza,
izvoza ili trgovine energentima. Vlada Republike Hrvatske u slučaju poremećaja
na domaćem tržištu zbog neočekivanog ili neprekidnog manjka energije;
neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih
prirodnih nepogoda ili tehnoloških katastrofa (krizna stanja) može propisati:
·
mjere ograničenja trgovine pojedinim
energentima,
·
posebne uvjete trgovine,
·
mjere ograničenja izvoza ili uvoza
energije,
·
posebne uvjete za izvoz ili uvoz energije
·
mjere obvezne proizvodnje energije,
·
obvezu isporuke energije samo određenim
korisnicima.
Ovakvim načinom regulacije stvaranja i držanja
zaliha te postupanja u kriznim stanjima energetski sustav Republike Hrvatske
uklapa se u isti sustav zemalja Europske unije i zemalja članica Međunarodne
agencije za energiju, što će biti značajno tijekom ispunjavanja uvjeta
pristupanja Europskoj uniji.
Tehnološki razvitak u vremenu ostvarivanja
strategije ima više dimenzija koje su povezane, a ponekad i međusobno
uvjetovane. Tako se tehnološki razvitak može promatrati:
·
unutar energetskog sektora, u
proizvodnji, prijenosu i transportu, te distribuciji električne energije,
prirodnog plina, nafte i naftnih derivata,
·
u korištenju obnovljivih izvora,
·
u povećanju energetske efikasnosti
razvitkom i korištenjem energetski efikasnijih trošila i uređaja,
·
u proizvodnji opreme i trošila,
·
u razvitku znanosti, koja će podupirati
tehnološki razvitak,
·
u gospodarskom razvitku.
S obzirom na intenzivnost financijskih ulaganja
u energetski sektor, bez obzira radi li se o opremi unutar energetskog procesa
ili kod potrošača, od posebne je važnosti da tehnološki razvitak hrvatske
industrije ide ukorak s onim što će se događati u razvijenim zemljama.
Tehnološki razvitak treba biti izazov i gospodarska šansa, a njegovu strategiju
treba uskladiti sa strategijom energetskog razvitka.
Korištenje plina, posebno prirodnog, za
različite energetske transformacije, prvenstveno kod plinskoturbinskih
elektrana okarakterizirano je kompaktnošću i fleksibilnošću postrojenja,
relativno malim utjecajem na okoliš, visokim stupnjem iskoristivosti i niskom
specifičnom investicijom. Ovo su sve činjenice koje govore u prilog budućem
širem korištenju prirodnog plina, dok je glavni ograničavajući faktor
nestabilnost budućih cijena plina uz utjecaj planiranja izgradnje plinskih
mreža. Tablica 12.1.1. prikazuje tehnologije za koje se smatra da će imati
značajan utjecaj u budućem korištenju plinovitih goriva, posebno prirodnog
plina.
Tablica
12.1.1. Status i efikasnost modernih tehnologija korištenja plinovitih goriva
Tehnologija |
Status |
Efikasnost [%] |
|
Kombinirana
(kombi) postrojenja (CCPP) |
Komercijalni |
50-60 |
|
Kogeneracijska
postrojenja (CHP) |
Komercijalni |
80-90 |
|
Plinske
turbine s ubrizgavanjem vodene pare (STIG) |
Komerc./pokazni |
38-42 |
|
Plinske
turbine s međuhlađenjem ubrizgavanjem vodene pare (ISTIG) |
Razvojni |
40-45 |
|
Turbine
s vlažnim zrakom (HAT) |
Razvojni |
40 |
|
Plinske
turbine s kemijskom rekuperacijom (CRGT) |
Razvojni |
55
(i više) |
|
Gorive
ćelije |
|
60
(i više) |
|
elektrolit |
gorivo |
|
|
Alkalne |
H2 |
Komercijalni |
|
Kruti
polimer |
H2
i kisik |
Pokazni/komerc. |
|
Fosforna
kiselina |
H2 |
Pokazni |
|
Rastaljeni
ugljikovi spojevi (MCFC) |
Metan |
Pokazni/razvojni |
|
Kruti
oksidi (SOFC) |
Metan |
Razvojni |
|
Magnetohidrodinamički
generator (MHD) |
Razvojni |
|
|
Uređaji
za hlađenje plinom |
Komercijalni |
COP
= 0,6 - 1,4 (0°C) |
Ugljen je jedno od najčešće korištenih goriva u
energetskim postrojenjima, prvenstveno zbog svoje raspoloživosti,
rasprostranjenosti diljem svijeta, te niske i stabilne nabavne cijene u odnosu
na druga goriva. U svijetu se danas oko 38 posto električne energije proizvodi
izgaranjem ugljena, a ekonomski isplative rezerve ugljena se procjenjuju na
najmanje 250 godina. Usprkos tomu, ugljen je često osporavan zbog svojih
negativnih ekoloških karakteristika, no primjenom suvremenih tehnologija
izgaranja i pročišćavanja dimnih plinova emisije iz termoelektrana na ugljen
mogu se održati unutar propisanih granica.
Komisija za očuvanje WEC-a predviđa da će u
sljedećim godinama potrošnja ugljena naglo rasti, te se oko 2060. godine
predviđa konzum tri puta veći od današnjeg. Stoga su u tablici 12.1.2. navedene
najnovije tehnologije “čistog” korištenja ugljena za koje se vjeruje da će u
sljedećim godinama imati najveći utjecaj na razvitak ovoga energetskog tržišta.
Tablica
12.1.2. Status i neke tehničke karakteristike ključnih tehnologija korištenja
ugljena
Tehnologija |
Status |
Efikasnost [%] |
Smanjenje emisije SOx [%] |
Smanjenje emisije NOx [%] |
Izgaranje
uprašenog ugljena (pod i nad-kritični parametri, PCFC) |
Komercijalni |
38-47 |
- |
- |
Izgaranje
u atmosferskom fluidiziranom sloju (AFBC) |
Komercijalni |
34-37 |
90-95 |
60 |
Izgaranje
u cirkulirajućem fluidiziranom sloju (pod i nad-kritični parametri, CPFBC) |
Komerc./pokazni |
37-39 |
90-95 |
60 |
Izgaranje
u tlačnom fluidiziranom sloju (pod i nad-kritični parametri, PFBC) |
Komerc./pokazni |
42-45 |
90-95 |
70 |
Kombi
postrojenje s integriranim rasplinjavanjem ugljena (IGCC) |
Komerc./pokazni |
43-48 |
98-99 |
98-99 |
Gorive
ćelije s integriranim rasplinjavanjem ugljena (IGFC) |
Razvojni |
40-60 |
92-99 |
92 |
Turbine
s direktnim izgaranjem ugljena (DCC) |
Razvojni |
35-45 |
85-85 |
70-80 |
Diesel
s direktnim izgaranjem ugljena (DCC) |
Razvojni |
35-45 |
80 |
50 |
Napredna
desulforacija dimnih plinova (FGD) |
Komerc./pokazni |
37-39 |
90-97 |
- |
Ubrizgavanje
sorbenta |
Komerc./pokazni |
37-39 |
55-75 |
- |
Ispiranje
suhim raspršivanjem |
Komerc./pokazni |
37-39 |
70-90 |
- |
Kombinirani
SOx/NOx postupci |
Pokazni/razvojni |
37-39 |
70-95 |
70-90 |
Naknadno
izgaranje |
Pokazni |
38-40 |
0-20 |
60 |
Izgaranje
s niskim NOx |
Komerc./pokazni |
38-40 |
- |
45-60 |
Dodatno
izgaranje |
Komerc./pokazni |
37-38 |
- |
40-90 |
|
|
Efikasnost postupka
[%] |
|
|
Fizičko
čišćenje ugljena |
Komerc./pokazni |
90 |
30 |
- |
Kemijsko/biološko
čišćenje ugljena |
Razvojni |
85-90 |
90-95 |
- |
Dorada
ugljena nižeg ranga |
Razvojni |
80 |
30-95 |
- |
Mješavine
ugljen/voda |
Pokazni |
- |
50-75 |
- |
Rasplinjavanje
ugljena |
Komerc./pokazni |
75-80 |
90-99 |
- |
Indirektno
ukapljivanje ugljena |
Razvojni |
60 |
95 |
70 |
Direktno
ukapljivanje ugljena |
Razvojni |
55-60 |
99 |
97 |
Tehnologije za proizvodnju energije nuklearnom
fisijom su tijekom protekla tri desetljeća detaljno ispitane i potvrđene.
Akumulirano je veliko iskustvo iz tisuću godina rada reaktorskih sustava, a
posljednjih se desetak godina intenzivno razvijaju novi tipovi nuklearnih
elektrana. Cilj ovog razvitka je daljnje sniženje rizika od nuklearnog
akcidenta (razrada svih mjera za osiguranje reaktorske jezgre od oštećenja, te
za poboljšanje funkcije i štićenje zaštitne posude reaktora) te, naravno,
povećanje ekonomičnosti i konkurentnosti novih nuklearnih postrojenja u
proizvodnji električne energije, posebno u odnosu na napredne termoelektrane,
elektrane s kombiniranim ciklusom ugljen-plin ili plinske elektrane. Teži se
projektiranju standardiziranih postrojenja, jednostavnijih za rukovanje,
kontrolu, održavanje i popravak.
Tablica 12.1.3. daje sažeti prikaz osnovnih
tehničkih karakteristika najperspektivnijih tipova naprednih tehnologija
nuklearne fisije za komercijalnu primjenu u bliskoj budućnosti.
Tablica 12.1.3. Osnovne
tehničke karakteristike naprednih nuklearnih elektrana
Tehnologija |
Tip |
Snaga |
Rashladno sredstvo / moderator |
Gorivo |
Prosječna gustoća snage [kW/l] |
Zaštitna posuda |
|
Toplinska [MW] |
Električna [MW] |
||||||
Evolucione tehnologije |
|||||||
EPR |
PWR |
4272 |
1500 |
H2O
/ H2O |
UO2
/ MOX |
107.00 |
dvostruka |
SYSTEM
80+ |
PWR |
3817 |
1300 |
H2O
/ H2O |
UO2
/ MOX |
95.50 |
dvostruka |
ABWR |
BWR |
3926 |
1300 |
H2O
/ H2O |
UO2
/ MOX |
50.60 |
betonska |
CANDU
3 |
HWR |
1440 |
450 |
DO2
/ DO2 |
UO2
/ MOX |
12.78 |
čelična |
CANDU
6 |
HWR |
2169 |
715 |
DO2
/ DO2 |
UO2
/ MOX |
11.20 |
čelična |
Pasivne tehnologije |
|||||||
AP
600 |
PWR |
1940 |
600 |
H2O
/ H2O |
UO2
/ MOX |
78.82 |
čelična |
SBWR |
BWR |
2000 |
640 |
H2O
/ H2O |
UO2
/ MOX |
41.00 |
betonska |
Inovativne
(revolucionarne) tehnologije |
|||||||
PIUS |
GCR |
600 |
296 |
helij
/ grafit |
UO2
/ MOX |
6.50 |
betonska |
MHTGR |
PWR |
2000 |
640 |
H2O
/ H2O |
UO2 |
72.30 |
betonska |
Tehnologija nuklearne fuzije još uvijek je u
razvojnoj fazi, no treba se razmatrati kao dugoročna energetska opcija.
Termička efikasnost ovakvih sustava očekuje se na razini 35 posto, uz
zanemarive utjecaje na okoliš tokom radnog vijeka. Količina radioaktivnog
otpada bila bi slična kao i kod današnjih tlakovodnih reaktora, no manje
opasna. Komercijalna primjena nuklearne fuzije očekuje se oko 2050. godine.
Kondicioniranje, prijevoz, skladištenje i
odlaganje radioaktivnog otpada važan je preduvjet buduće primjene nuklearne
tehnologije. Posljednjih desetak godina intenzivirana su istraživanja na izboru
pogodnih lokacija i odgovarajućih tehnologija za privremeno i trajno
zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Sigurno i ekološki prihvatljivo trajno
odlaganje nisko i srednje radioaktivnog otpada danas je na razini industrijske
primjene, a također su razvijene sigurne metode i tehnologije za privremeno
skladištenje istrošenih gorivih elemenata. Trajno odlaganje visoko
radioaktivnog otpada danas je tek principijelno riješeno, no očekuje se da će i
to uskoro biti razvijeno do komercijalne primjene.
Razmatrajući nuklearne tehnologije mora se uzeti
u obzir da su ekološki vrlo prihvatljive jer ne postoji emisija SO2,
NOx ili stakleničkih plinova. Pritom je bitna činjenica da
raspoložive rezerve urana postoje u dovoljnim količinama i rasprostranjene
širom svijeta.
Unaprjeđenjem postojećih tehnologija, uvođenjem
novih materijala i poboljšavanjem izvedbe regulacije očekuje se porast efikasnosti
vodnih turbina do 95 posto. Također je u trendu širenje radnih područja
primjene Francis turbina u pravcu Pelton turbina, kao i Kaplan prema Francis. U
posljednje vrijeme zamjetan je vidan napredak i u konstrukciji cijevnih turbina
čime se omogućuje energetsko iskorištavanje sasvim malih geodetskih padova.
Dostizanje ekoloških ciljeva uz osiguranje
dovoljnih količina energije značajno povećava izglede korištenja obnovljivih
izvora energije. Razvijaju se i ispituju nove i unaprijeđene tehnologije
korištenja obnovljivih izvora energije s različitim tehničkim i ekonomskim
karakteristikama, te različitim potencijalom za buduće korištenje. Tablica
12.1.4 daje sažeti prikaz raspoloživih tehnologija korištenja obnovljivih
izvora, a u budućnosti se može očekivati značajniji tehnološki razvitak.
Tablica
12.1.4. Status i tehničke karakteristike nekih tehnologija obnovljivih izvora
energije
Tehnologija |
Status |
Tehnička izvodljivost |
Jedinična snaga |
Efikasnost [%] |
Utjecaj na okoliš |
Aktivni
solarni sustavi |
|
1-50
MWt |
25-50 |
malen |
|
grijanje |
Komercijalni |
dobra |
|||
hlađenje |
Razvojni |
srednja
/ dobra |
|||
Pasivni
solarni sustavi |
srednja
/ dobra |
0.005-500
MWt |
25-50 |
malen |
|
grijanje |
Komercijalni |
||||
hlađenje |
Razvojni |
||||
dnevna rasvjeta |
Komerc./razv. |
||||
Solarna
termo energija |
Pokazni |
srednja
/ dobra |
7-100
MWe |
15-30 |
srednji |
Fotovoltaički
sustavi |
|
|
|
srednji |
|
spojeni na mrežu |
Pokazni |
srednja
/ dobra |
1-7000
kWe |
10-25 |
|
izvan mreže |
Komercijalni |
dobra |
0.01-1000
kWe |
10-25 |
|
Biomasa |
|
|
|
|
|
biogoriva |
Komercijalni |
dobra |
- |
- |
velik |
pretvorba u el.energiju |
Komercijalni |
dobra |
5-50
MWe |
25-35 |
srednji |
Energija
vjetra |
Komercijalni |
dobra |
0.02-2.5
MWe |
25-45 |
malen |
|
Pokazni |
dobra |
2.5-5.0
MWe |
35-45 |
malen |
Geotermalna
energija |
|
|
|
|
|
hidrotermalna |
Komercijalni |
dobra |
10-500
MWe |
10-16 |
srednji |
vrele suhe stijene |
Razvojni |
slaba |
|
- |
velik |
magma |
Razvojni |
slaba |
|
- |
- |
Male
hidroelektrane |
Komercijalni |
srednja
/ dobra |
0.5-25
MWe |
80-90 |
malen
/ velik |
Energija
valova, plime i oseke |
Komerc./razv. |
slaba
/ dobra |
3-10
MWe |
- |
srednji |
Toplinska
energija mora |
Razvojni |
slaba |
100-1000
MWe |
- |
malen |
Iako se vodik danas pretežno proizvodi iz fosilnih
goriva (prije svega prirodnog plina) za energetski sustav budućnosti iza 2010.
godine naročito su zanimljive tehnologije njegove proizvodnje iz čistih i
obnovljivih izvora energije. Elektroliza vode je već zrela tehnologija koja se
može koristiti tamo gdje je raspoloživa električne energije po niskoj nabavnoj
cijeni (velika hidro energetska postrojenja). Vodik se, također, može
proizvesti elektrolizom vode u sprezi sa sunčevom energijom i energijom vjetra
kao oblik skladištenja energije. Naročito je interesantna mogućnost njegove
proizvodnje izravno iz sunčeve energije postupkom foto-elektrolize.
Od raspoloživih tehnologija korištenja vodika,
danas se najbolji rezultati očekuju od korištenja gorivih ćelija (tablica
12.1.2.) za izravnu proizvodnju električne energije, bez pokretnih dijelova i
uz visok stupanj korisnog djelovanja. Njihova primjena se također očekuje za
pogon cestovnih vozila i decentraliziranu proizvodnju električne energije.
Ostale tehnologije korištenja vodika uključuju katalitičko izgaranje za kuhanje
i grijanje prostora, avionske mlazne motore te proizvodnju pare direktnim
kontroliranim izgaranjem vodika i kisika. Vodik ima široku primjenu i kao
sirovina, reducirajući agens ili sredstvo za hlađenje u kemijskoj,
prehrambenoj, metalurškoj i elektronskoj industriji.
Većina naftovoda stara je 20 ili više godina (Jadranski
naftovod pušten je u rad 1979. godine) te je od velikog značaja, kako njihovo
održavanje, tako i održavanje sustava u cjelini. Nove tehnologije inspekcije
uključuju tzv. "inteligentne čistače", koji se kreću unutar cijevi i
šalju podatke u realnom vremenu, o kritičnim točkama duž cjevovoda s preciznom
informacijom, o lokaciji i mjestu oštećenja, hrapavost cijevi, napuknuća i
ostalo.
Nove tehnologije materijala danas omogućuju
izgradnju plinske mreže s većim tlakovima i protokom plina no što je to bilo u
starim sustavima. Uz to, danas je omogućeno korištenje inteligentnih sustava
inspekcije i u plinskom sustavu, što je posebno interesantno i potrebno u našim
sustavima jer je većina plinovoda starija od 20 godina Važan doprinos novih
tehnologija kvalitetnijem gospodarenju u plinskom sustavu je razvoj
informatičke i komunikacijske opreme i softvera na svim razinama sustava.
U distribuciji
plina svjetski trendovi se kreću u smjeru uvođenja GIS sustava, odnosno
grafičkog prikaza plinske mreže povezanog s bazama podataka o vodovima,
armaturama i kućnim priključcima. Sustav je moguće prije svega koristiti u
nadzoru plinske mreže kao podršku ekipama za hitnu intervenciju i održavanje,
te planiranje.
Nove tehnike
mjerenja koje rade na principu ultrazvuka trebale bi postati zamjena za
postojeće membranske plinomjere uz sljedeće karakteristike: povećanu točnost
mjerenja, dugotrajnost, bešumnost, odsustvo pokretnih dijelova, mogućnost
priključivanja na postojeću armaturu, temperaturnu kompenzaciju, trajnost veću
od dvadeset godina, baterijski pogon (uz radni vijek baterije dulji od deset
godina) i mogućnost daljinskog očitavanja radiovezom.
Suvremeni tehnološki razvitak elektroenergetske
opreme očituje se korištenjem sve kvalitetnijih materijala. Dolazi do
smanjivanja mase i dimenzija primarne opreme, uvođenjem u uporabu uređaja koji
zahtijevaju minimalno održavanje (“maintance free” princip) i sve većom
primjenom elektroničke opreme koja nudi neusporedivo veće funkcionalne
mogućnosti u odnosu na ranija tehnološka rješenja.
Posebno je snažan tehnološki razvitak
elektroničkih naprava kao što su numerički releji, elektronička brojila,
sustavi daljinskog upravljanja i sustavi prijenosa informacija (procesnih i
govornih). To će imati veliki utjecaj na koncepciju razvitka čitavoga
elektroenergetskog sustava, posebno u razdoblju deregulacije i konkurencije.
U području prijenosa i distribucije električne
energije očekuje se tehnološki napredak u pravcu poboljšanja izolacijskih
materijala, porast korištenja istosmjernih tehnologija, samodijagnostike,
daljinskog nadzora i akumulacije električne energije.
Suvremeni sustavi mjerenja, regulacije i
upravljanja u toplinarstvu vezani su između ostalog uz instalaciju
predizoliranih cijevi, koje omogućuju ugradnju komunikacijskih signala za točno
lociranje gubitaka napojne vode.
Sustavi regulacije u cilju racionalnog
korištenja energije uključuju tri razine: u samoj elektrani/toplani, u
primarnoj toplinskoj stanici zgrade i u samom stanu. Nove tehnologije mjerenja
s ultrazvučnim mjerenjem i elektronskim indikatorom isporučene topline
omogućuju utvrđivanje raspodijele troškova po stanu, što je jedna od važnih
pretpostavki racionalnog korištenja energije.
Domaća industrija ima dugogodišnju tradiciju i
referencije u području energetske opreme za proizvodnju, prijenos i
distribuciju energije, te značajne stručne potencijale u projektantskim i
konzalting tvrtkama i razvojnim institucijama. Današnja sposobnost industrije
je znatno manja nego prije 1990. godine. Smanjeni su kapaciteti, izgubljen je
jednim dijelom kadar, a u postupku privatizacije postupno se smanjuje
tehnološka razina industrije jer strani investitori često iz aktivnosti tvrtki
izvlače složenije i razvojne poslove.
Strategija tehnološkog i industrijskog razvitka
treba odgovoriti na izazov koji dolazi iz potreba energetskog razvitka, kako u
klasičnim tako i u novim tehnologijama. To zahtijeva osmišljeni pristup
daljnjoj privatizaciji, tehnološkom razvitku i njegovom podupiranju.
Za tehnološki iskorak u proizvodnji opreme,
sustava upravljanja i mjerenja, te trošila potrebno je u interesni lanac
povezati znanost, industriju, energetske i konzalting tvrtke. Jednim dijelom to
će biti moguće preko tehnoloških centara i tehnoloških parkova. Znanstvena
istraživanja treba u prvom redu usmjeriti prema primjenjivoj znanosti, koja
treba donijeti koristi gospodarstvu i osobnom standardu svakog pojedinca.
Značajne su mogućnosti i malog poduzetništva na području povećanja energetske
efikasnosti i proizvodnje opreme i uređaja za korištenje obnovljivih izvora
energije.
U okviru dosad pokrenutih i novih Nacionalnih
energetskih programa realizirat će se veći broj pilot projekata, a svi
pokrenuti pilot projekti imat će značajne demonstracijske pokazatelje. Ovi će
projekti dati i potvrdu prethodnih rezultata i pretpostavki o potrebnim izmjena
i dopunama postojeće zakonodavne i tehničke regulative, a u cilju racionalnog
gospodarenja energijom u cjelokupnom energetskom sektoru Hrvatske.
Pilot projekti pokrenuti u okviru Nacionalnih
energetskih programa, u principu, neće predstavljati pokusne tehnologije, već
će se koristiti tehničko-tehnološka rješenja koja su već potpuno provjerena i
dokazana na tržištu i energetskom sektoru drugih zemalja. Kasnijim razvitkom, a
posebno u okviru suradnje s drugim europskim zemljama i programima, za
očekivati je i pokretanje različitih pilot projekata kojima će cilj biti
ispitivanje i istraživanje novih, još neprovjerenih tehničkih i tehnoloških
rješenja. Ovo će dakako ovisiti i o ukupnom razvitku i mogućnostima
gospodarstva Republike Hrvatske, a posebno energetskog sektora i industrije.
Svaki realizirani pilot projekt mora imati
značajne demonstracijsko-pokazne učinke, tj. realizirani objekti moraju
ukazivati na mogućnost i opravdanost izgradnje objekata koji su po svome
tehničko-tehnološkom ustroju novost u hrvatskoj energetici ili čak u svijetu. Realizacija
ovih pilot projekata bit će posebno značajna za stjecanje iskustava,
podrazumijevajući pritom saznanja prenesena od strane stručnih suradnika.
Pritom će se analizirati i u praksi dokazati tehničko-tehnološke, ekološke i
ekonomsko-financijske karakteristike pojedine tehnologije, a u isto vrijeme i
utvrditi da li postojeći zakonski okviri zadovoljavaju uvjete primjene te
tehnologije.
Razvitak energetskog sektora ovisi o unapređenju
opće svijesti o proizvodnji i potrošnji energije te utjecaju na okoliš. Zato je
potreban i adekvatan sustav obrazovanja kojim će se širiti znanje o
gospodarenju energijom te poboljšati gospodarski i društveni odnosi prema
energiji.
Obrazovanje treba organizirano provoditi tijekom
redovitog i izvanrednog školovanja kroz aktivnosti koje obuhvaćaju:
• redovito osnovno školovanje, gdje bi se kroz
tehničko obrazovanje učenicima pružilo znanje o proizvodnji i potrošnji
energije te zaštiti okoliša,
• srednje obrazovanje s posebnim programom za
tehničke škole,
• tehničke fakultete unapređenjem nastave u svezi
s gospodarenjem energijom,
• dopunsko obrazovanje kroz razne seminare,
tečajeve i radionice.
Hrvatsko energetsko društvo je tijekom 1996. i
1997. godine pokrenulo rasprave vezane uz problem obrazovanja energetičara, te
je donijelo prijedlog o osnivanju multidisciplinarnog studija energetike. Takav
studij bi uz tehničko-tehnološke kolegije obuhvatio ekonomske i pravne aspekte
te zaštitu okoliša.
Njegovo pokretanje započelo bi kao pilot projekt
u koji bi bilo uključeno tridesetak studenata, a za organizaciju bi se
koristila infrastruktura jednog od tehničkih fakulteta. Također u sklopu tog
studija organizirao bi se povremeno i poslijediplomski studij.
Ovakav razvoj sustava obrazovanja formirao bi
novi kadar stručnjaka energetičara čime bi se unaprijedilo gospodarstvo i
energetski sektor Republike Hrvatske.
Međunarodna suradnja u okviru europskih
energetskih programa usmjerena je na postizanje veće energetske efikasnosti,
uvođenje čistih tehnologija i povećano korištenje obnovljivih izvora. Posebna
se pozornost pridaje međunarodnoj suradnji kroz zajedničke projekte u pravcu
dugoročnog poboljšanja svjetskoga energetskog stanja i zaštite okoliša.
Programi se provode u okviru Europske unije i uz
pomoć i nadzor Europske komisije. Republika Hrvatska potpisala je 1994. godine
u Lisabonu Ugovor o Europskoj energetskoj povelji čime joj je otvoren put u
projekte međunarodne suradnje u energetskom sektoru. Pokrenuti su brojni
programi, a redovito se pokreću i nove inicijative, ali Republika Hrvatska do
sada zbog uglavnom političkih razloga nije značajnije sudjelovala u europskim
programima.
Iako postoji vidljiv trend poboljšanja i
približavanja Republike Hrvatske ovim programima, do sada su ostvareni samo
vrlo rijetki i izolirani rezultati, a buduće aktivno sudjelovanje je još uvijek
neizvjesno. U budućnosti se svakako očekuje postupno uključivanje i aktivno
sudjelovanje kao jedan od bitnih preduvjeta, kako razvitka ukupnoga
gospodarstva tako i razvitka energetskog sektora, ali je i nedvojbeno da je
riječ o problemu koji uvelike nadrasta okvire samo energetike.
Za budući razvitak energetskog sektora Republike
Hrvatske posebno je značajna izravna bilateralna znanstvena i tehnička
suradnja, te pokretanje zajedničkih projekata.
S obzirom na brojne sličnosti i zajedničke
poteškoće vrlo korisna može biti suradnja s ostalim zemljama u tranziciji, kako
bi se iskoristila pozitivna iskustva i rješenja, ali i izbjegle moguće
pogreške. U sklopu bilateralne znanstvene suradnje s Republikom Slovenijom već
su zastupljeni projekti iz područja održivog razvitka energetskog sektora s
ciljem zaštite okoliša, a tu bi suradnju trebalo produbiti te proširiti na
ostale zemlje u tranziciji.
Za zemlju poput Hrvatske, od posebnog interesa
je svakako suradnja s najrazvijenijim zemljama svijeta. Takvu suradnju treba u
početku ostvarivati kroz školovanje hrvatskih stručnjaka, zajedničke
istraživačke projekte, a zatim i kroz pokretanje zajedničkih demonstracijskih
projekata. Suradnja sa SAD-om se već podupire kroz Hrvatsko-američki zajednički
fond, a američki partneri u ovom području su Department of Energy (DOE) i Geological
Survey (USGS). Brojni hrvatski stručnjaci odlaze na usavršavanje u Japan
koje stipendira japanska vlada putem agencije JICA i sl., a slični programi
suradnje postoje i s razvijenim zemljama Europske unije. Republika Hrvatska je
pridruženi član mreže EUREKA (europska mreža za podsticanje tržišno
orijentiranih razvojno-istraživačkih projekata temeljenih na uporabi suvremenih
tehnologija), pa tu mrežu treba iskoristiti za poticaj tehnološkog razvitka.
Nedavnom jasnom orijentacijom Republike Hrvatske prema pristupanju Europskoj
uniji se očekuje da će se ovakvi načini suradnje proširiti i intenzivirati, a
već sad postoje brojni primjeri uspješne suradnje Republike Hrvatske s više
europskih zemalja na ovom području.
Od ostalih zemalja, vrlo bi značajna bila i
suradnja sa zemljama koje su u novije vrijeme doživjele nagli gospodarski
razvitak (zemlje jugoistočne Azije i sl.) kako bi se izmjenom iskustava i
zajedničkim projektima izbjegle moguće zamke koje proizlaze iz ubrzanoga
gospodarskog razvitka.
Postoje brojna međunarodna tijela i organizacije
kroz koja se odvija suradnja u sklopu projekata i akcija u energetskom sektoru.
Takve organizacije su u pravilu ustrojene kroz veći broj komiteta, ogranaka i
odjela za razna specifična područja.
Kao najznačajnije se među ostalima mogu
izdvojiti:
• IEA
- International Energy Agency,
• IAEA
- International Atomic Energy Agency,
• WEC
- World Energy Council,
• CIGRE
- Conference Internationale des Grands
Reseaux Electriques,
• IEEE
- Institute of Electrical and
Electronical Engineering,
• ASME
- American Society of Mechanical
Engineers,
• UN
ECE - United Nations Economic Commission
for Europe,
• UN
ECE - Gas Centre,
• igu - International Gas Union.
Postoji duga tradicija i iskustvo sudjelovanja
hrvatskih znanstvenika i stručnjaka u navedenim i drugim međunarodnim
organizacijama, a takva suradnja znatno pridonosi i od velikog je značenja za
dosadašnji i budući razvitak energetskog sektora Republike Hrvatske.
U razvijenim zemljama Europske unije
podrazumijeva se sudjelovanje javnosti u donošenju odluka važnih za energetski
sektor. Potrebne podatke i informacije treba iskazivati primjereno masovnim
medijima kako bi javnost dobila točne i pouzdane te jasne i razumljive
informacije. Takve poruke trebaju sadržavati informacije o:
• energetskoj politici i njenim ciljevima koji se
odnose na pitanja od općeg interesa za Republiku Hrvatsku, njene regije i
županije,
• stanju energetskog sektora i tekućim zadacima,
• Nacionalnim energetskim programima i njihovu
utjecaju na energetski sektor i okoliš,
• sustavu gospodarenja energijom,
• djelatnostima zaštite okoliša i učincima.
Sudjelovanje javnosti koristi energetskom
sektoru povećanjem stupnja informiranosti o posljedicama njegovog djelovanja na
okoliš. Uključivanjem javnosti u odlučivanje često se traži izrada detaljnih
procjena utjecaja energetskog sektora na okoliš. Takve analize mogu otkriti
neučinkovitosti u proizvodnji, prijenosu, distribuciji ili potrošnji energije.
Upravo to djelovanje koje dovodi do racionalnog gospodarenja energijom može
biti od posebne važnosti u složenim gospodarskim uvjetima koji vladaju u
hrvatskom energetskom sektoru.
Pri radu s javnosti treba obrazovati sve
građane, ali tako da se utvrde ciljne
skupine koje mogu biti strukturirane na različite načine. Ciljne skupine
strukturirane prema načinu sudjelovanja u razvitku energetskog sektora su:
• cjelokupno
pučanstvo,
• pučanstvo u neposrednom okružju budućih
objekata,
• Vlada Republike Hrvatske,
• lokalna uprava i samouprava,
• banke i mogući investitori,
• sudionici neposredno zainteresirani za proizvodnju
energije i povećanje energetske efikasnosti,
• korisnici programa energetske efikasnosti,
• znanstvenici i stručnjaci,
• sredstva javnog priopćavanja,
• gospodarski subjekti,
• veliki potrošači energije (industrija, uslužni
i javni sektor),
• osobe koje utječu na stvaranje javnog mnijenja,
• nevladine organizacije,
• političke stranke,
• međunarodna zajednica.
Promociju programa ili projekata razvitka
energetskog sektora treba provoditi u tri karakteristične faze:
Sadašnje stanje utvrdilo bi se kroz stručne
tribine, okrugle stolove i ankete građana, a aktivnosti se provode sljedećim
sredstvima:
• televizija i radio: tematske emisije; prilozi u
informativnim i obrazovnim emisijama; spotovi u trajanju od 10 do 30 sekundi;
filmovi u trajanju od 7 do 10 minuta,
• dnevnici, tjednici, časopisi: reportaže,
intervjui s predstavnicima državne uprave, lokalne uprave i samouprave,
znanstvenicima i stručnjacima, te predstavnicima nevladinih organizacija;
ankete; oglasi,
• informativni bilteni i slične publikacije.
Ciljne skupine Sredstva komunikacije
Vlada Izravni
kontakt, prezentacije rezultata,
Banke i mogući investitori Izravni kontakt,
Lokalna uprava Izravni
kontakt, kontakt preko nadležnih tijela
državne
uprave,TV, radio i tisak,
Proizvođači opreme Stručni časopisi, interesne udruge i organizacije,
TV,
radio i tisak,
Gospodarski subjekti Interesne udruge i organizacije, stručni i gospodarski skupovi,
TV, radio i tisak,
HEP, INA, Hrvatske šume… Izravni kontakt, stručni časopisi, TV, radio i tisak,
Pučanstvo TV,
radio i tisak, informativna predavanja i tribine.
… …
Pregovaranje se odvija kroz niz aktivnosti sa
ciljem upoznavanja javnosti, ublažavanja otpora i stvaranja široke suglasnosti
s aktivnostima energetskog sektora. Ako je javnost cjelovito uključena od samog
početka, zahtjevi se mogu uvažiti na vrijeme, već pri planiranju kada je
promjene lakše ostvariti, a ne kasnije kada i manje promjene uzrokuju velike
troškove. Čak i kada se javnost ne slaže u potpunosti s konačnom odlukom,
vjerojatnije je da će razumjeti zašto je odluka donesena i neće joj se
protiviti.
Ova se faza provodi sljedećim aktivnostima:
• prezentacija projekta i dosadašnjih rezultata
(Vlada Republike Hrvatske, saborski zastupnici i odbori, struka, mediji i
javnost),
• emisije na radiju i televiziji (HTV razne
redakcije, te lokalne postaje),
• javne rasprave i izravni kontakti,
• promoviranje prepoznatljivog slogana,
• izgrađivanje medijske mreže te stalne veze s
predstavnicima medija,
• izrada WWW stranica te dokumenta "Često
postavljana pitanja" u kojem bi se unaprijed dali odgovori na pitanja za
koja se očekuje da bi mogla najučestalije biti postavljana.
Informiranje bi bilo organizirano u sklopu
energetskih centara na razini županija.
Energetski centri bi predstavljali osnovu za sve buduće promotivne aktivnosti.
Građani bi tim putem bili obaviještavani o provedbi energetskih programa,
stanju energetskog sektora u njihovu području i svim značajnijim pitanjima. U
radu bi sudjelovali:
• predstavnici državnih tijela i ustanova
zaduženih za ovu problematiku (ministarstva Vlade Republike Hrvatske, državne
uprave…),
• tvrtke koje obavljaju javnu djelatnost (HEP, INA, Hrvatske šume…),
• znanstvenici i stručnjaci,
• specijalizirani novinari u sredstvima javnog
priopćavanja,
• stručnjaci nevladinih organizacija,
• stručnjaci iz tvrtki koje se bave zaštitom okoliša
(koji ne prodaju vlastite tehnologije),
• prosvjetni djelatnici,
• ugledne osobe u lokalnoj zajednici.
Savjetodavna služba može se nalaziti u sklopu
energetskog centra ili izvan njega, a omogućava građanima dobivanje informacija
i savjeta o energiji, njenom racionalnom korištenju, mogućim uštedama i svim
drugim pitanjima od interesa.
Akcije u sklopu savjetovališta treba osmisliti i voditi ukazujući na
probleme i postavljajući i pružajući odgovore između ostalih i na sljedeća pitanja:
• Što je, zapravo, energija?
• Koja je energija najjeftinija?
• Kako štediti i racionalno trošiti električnu
energiju, plin, benzin, itd.?
• Koji su mogući načini proizvodnje energije?
• Što su obnovljivi, a što neobnovljivi izvori?
• Što znači pojam energetske efikasnosti?
• Koje su prednosti korištenja obnovljivih
izvora?
• Koje su prednosti korištenja prirodnog plina?
• Što je kogeneracija?
• Kako se postiže energetska efikasnost u
zgradarstvu?
• Kakav je utjecaj energetskog sektora na okoliš?
• Koje su specifičnosti hrvatskoga energetskog
sektora?
• Kakva bi trebala biti energetska politika
Hrvatske u kontekstu održivog razvitka?
• Koliko se energije proizvodi, a koliko troši u
Hrvatskoj?
• Koliko energije troše građani, a koliko
industrija?
• Zašto je potrebno mijenjati postojeće stanje?
Strategija energetskog razvitka uključuje
potpunu reformu energetskog sektora i početak tranzicijskog procesa s konačnim ciljem
izgradnje energetskog sektora sukladno europskim standardima. Radi toga, mjere
za realizaciju energetske politike imaju višestruku dimenziju, te je važno da
se cjelovito ostvaruju i po dinamici i po prioritetima. Mjere koje treba
provesti moguće je svrstati u nekoliko skupina:
1. Zakonodavnu, koja uključuje reformu
energetskog sektora kroz:
•
primjenu i provedbu usvojenog paketa energetskih zakona,
•
izradu i donošenje podzakonskih akata,
•
izradu i donošenje Zakona o tržištu toplinske energije, Zakona o privatizaciji
HEP-a i Zakona o privatizaciji INE,
•
izmjenu i dopunu postojećeg zakonodavstva, koji se odnose na dobivanje
potrebnih dozvola, građenje, korištenje voda i prostora, komunalno gospodarstvo
i drugih, a sa ciljem poticanja energetske efikasnosti i korištenja obnovljivih
izvora energije,
•
izmjenu i dopunu zakona o lokalnoj upravi i samoupravi u pravcu određivanja
obveze poticanje energetske efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora.
2. Restrukturiranja i privatizacije, koje
uključuju restrukturiranje i redefiniranje koncepta privatizacije HEP-a i INE,
u skladu s prihvaćenim konceptom reforme energetskog sektora s donesenim
paketom energetskih zakona.
3. Ekonomsku, koja uključuje reformu ekonomskih
odnosa, te izmjene i dopune zakona koji se odnose na ekonomsko-financijsku
problematiku poticanja razvitka otvorenog tržišta energije, energetske
efikasnosti i obnovljivih izvora. Ona obuhvaća:
• izgradnju tarifnih sustava za prodaju energije
u umreženim sustavima (električna energija, plin i toplina) koji će uvažiti
europske standarde poslovanja energetskih tvrtki,
• osnivanje fonda za financiranje nacionalnih
energetskih programa.
4. Organizacijsku,
koja uključuje raspodjelu poslova i nadležnosti na nacionalnoj i lokalnoj
razini, te izradu procedura i dokumenata kao:
• program provedbe Strategije energetskog
razvitka Republike Hrvatske ,
• razvojni planovi jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave,
• poticanje pilot projekata.
5. Institucionalnu,
koja se odnosi na izgradnju potrebnih institucija koje će provoditi reformu
energetskog sektora na nacionalnoj i lokalnoj razini. Zbog toga treba:
• formirati Nacionalno energetsko vijeće kao
savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske,
• osnovati neovisnog Regulatora energetskog
tržišta,
• osnovati neprofitne agencije i institucije koje
će omogućiti izgradnju tržišta energije u umreženim sustavima,
• osposobiti ministarstva i jedinice lokalne
uprave za provođenje zadaća u novom sustavu gospodarenja energijom,
• formirati energetske centre po županijama, koji
će uključivati stručne, informacijske, savjetodavne, i obrazovne funkcije,
• formirati centre efikasnosti u velikim
energetskim tvrtkama,
• izgraditi tehnološke centre, parkove i centre
izvrsnosti za poticanje tehnološkog razvitka.
6. Obrazovnu,
informacijsku, savjetodavnu i promotivnu, koje se odnose na gospodarenje
energijom, energetsku efikasnost i obnovljive izvore, i to:
• u osnovnoj školi,
• u srednjoj školi,
• treba pokrenuti studij energetike i na ostalim
fakultetima ujednačiti i unaprijediti razinu obrazovanja,
• treba pokrenuti poslijediplomski studij
energetike,
• trajno raditi na obrazovanju postojećih kadrova
u energetici.
Reforma energetskog sektora izazvat će niz
posljedica ekonomske i administrativne prirode. Jednim dijelom su to posljedice
saniranja ekonomskog stanja energetskog sektora iz razdoblja prije 1990.
godine, kada se preko energetskog sektora (posebno preko cijene električne
energije) vodila socijalna politika, a to je ujedno bila i cijena izgradnje
kvalitetnog sustava gospodarenja energijom i zaštite okoliša. Kratkoročno,
posljedice će biti u povećanju cijene energije, a dugoročno kroz otvaranje
tržišta, cijena energije će se smanjivati povećanjem energetske efikasnosti.
Ekonomske posljedice mogu se razvrstati u
nekoliko skupina:
1.povećanje troškova
kod potrošača (primarno kod kućanstava)
nakon uvođenja prodaje energije
u umreženim sustavima na načelima tarifnih sustava koji se primjenjuju u
zemljama Europske unije, primarno jer je cijena energije za gospodarstvo na
gornjoj granici,
2. povećanje troškova na državnoj i lokalnoj
razini zbog uvođenja organiziranog sustava gospodarenja energijom i podupiranja
energetske efikasnosti i obnovljivih izvora,
3. povećanje troškova kod potrošača zbog većih
obveza u zaštiti okoliša,
4. smanjenje troškova zbog povećanja energetske
efikasnosti,
5. posredne i neposredne koristi zbog pozitivnih
efekata zaštite okoliša,
6. posredna i neposredna korist od poticanja
tehnološkog razvitka i obrazovanja,
7. povećanje konkurentnosti hrvatskog
gospodarstva,
8. razvitak poduzetništva i povećanje
zaposlenosti.
Ukupna
dugoročna bilanca ekonomskih posljedica primjene strategije je pozitivna.
Administrativne posljedice primjene strategije
znače izgradnju potpuno novog zakonodavstva u energetskom sektoru i izgradnju
novih institucija. To se odnosi na:
1. primjenu paketa energetskih zakona i donošenje
3 nova zakona (Zakon o tržištu toplinske energije, Zakon o privatizaciji HEP-a
i Zakona o privatizaciji INE) i niz popratnih podzakonskih akata,
2. izmjene i dopune drugih zakona koji jednim
dijelom reguliraju pitanja iz energetskog sektora,
3. izgradnju novih
institucija, dopunu funkcija u državnim i lokalnim administracijama.
Promjenama u zakonodavstvu i izgradnjom
odgovarajućih institucija Hrvatska će se približiti standardima odnosa u
energetskom sektoru Europske unije, što će omogućiti brže i lakše uključenje u
ovom segmentu u Europsku uniju kada se za to stvore politički i ostali
gospodarski uvjeti.
Klasa:
302-01/02-01/03
Zagreb,
19. ožujka 2002.
HRVATSKI SABOR
Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v.r.
BAT Best Available Techniques-
Najbolje raspoložive tehnike
BiH Bosna
i Hercegovina
BIOEN Nacionalni energetski program
korištenja energije biomase i otpada
CEFTA Central European Free Trade Agreement
- Sporazum o slobodnoj trgovini u srednjoj Europi
CROTOK Nacionalni energetski program razvoja
otoka
CTS Centralizirani toplinski
sustavi
DOE Department
of Energy - Ministarstvo energetike u SAD
DSM Demand Side Management -
Upravljanje potrošnjom energije
DV Dalekovod
ECE Econonic
Commission for Europe - Europsko gospodarsko povjerenstvo
EES Elektroenergetski sustav
EL-TO Elektrana-toplana
EMEP Co-operative Programme for
Monitoring and Evaluation of Long Range Transmission of Air Pollution- Protokol
o praćenju i procjeni međugraničnog onečišćenja
EMS Environmental Management System -
Sustav upravljanja okolišem
ENWIND Nacionalni energetski program korištenja
energije vjetra
ETSO European
Transmission System Operator (Udruga europskih operatora prijenosnih sustava)
EU Europska unija
GEA Gas
Energy Adria - Plinski projekt Adria između Italije i Hrvatske
GEOEN Nacionalni energetski program
korištenja geotermalne energije
GIS Geographical Informatical
System - Geografski informatički sustav
HE Hidroelektrana
HEP Hrvatska
elektroprivreda
HRD Hrvatski dinar (7 HRD90
= 1 DEM)
INA Industrija
nafte
IPCCC Intergovernmental
Panel of Climate Change Convention - Međuvladino tijelo o klimatskim promjenama
IPP Independent Power Producers -
Nezavisni proizvođači elektične energije
IRP Integrated Resource Planning -
Integrirano planiranje raspoloživih resursa
ISO International Organisation for
Standardisation - Međunarodna organizacija za standarde
JANAF Jadranski naftovod
kn Hrvatska kuna (3,6 kn98
= 1 DEM)
KOGEN Nacionalni
energetski program kogeneracije
KUENcts Nacionalni energetski program
energetske efikasnosti centraliziranih toplinskih sustava
KUENzgrada Nacionalni energetski program energetske
efikasnosti u zgradarstvu
LRTAP Long Range Transboundary Air
Pollution - Konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka
MAHE Nacionalni energetski program
izgradnje malih hidroelektrana
MIEE Nacionalni energetski program
“Mreža industrijske energetske efikasnosti”
MUP Ministarstvo
unutarnjih poslova
NE Nuklearna elektrana
NEP Nacionalni energetski programi
NEV Nacionalno energetsko vijeće
NN Narodne novine
NMVOC Nonmethane Volatile Organic Compounds -
Ne-metanske hlapive organske tvari
OECD Organisation for Economic
Co-operation and Development - Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak
OPEC The
Organisation of the Petroleum Exporting Countries - Organizacija zemalja izvoznica nafte
PDV Porez na dodanu vrijednost
PLINCRO Nacionalni energetski program
plinifikacije Hrvatske
PROHES Program razvoja i organizacije hrvatskog
energetskog sektora
SCR Selective
Catalytic Reduction - Selektivna katalitička redukcija
SNCR Selective
Non-Catalytic Reduction - Selektivna nekatalitička redukcija
SUNEN Nacionalni
energetski program korištenja energije sunca
TE Termoelektrana
TE-TO Termoelektrana-toplana
TRANCRO Nacionalni energetski program energetske
potrošnje u transportu
TS Trafostanica
UNCED United Nations Conference on
Environment and Development - Konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu i
razvitku
un ECE United
Nations Econonic Commission for Europe - Europsko gospodarsko povjerenstvo Ujedinjenih naroda
UCTE Union
for the Coordination of Transmission of Electricity (Udruga za koordinaciju
prijenosa električne energije)
UNP Ukapljeni naftni plin
USGS United
States Geological Survey - Odjel za geološka istraživanja u SAD
VOC Volatile Organic Compounds -
Hlapivi organski spojevi
WTO World Trade Organisation -
Svjetska trgovinska organizacija
[1] Od 1. srpnja 1998 je u izlaznu cijenu prirodnog plina uključena naknada za komunalnu infrastrukturu, na koju se ne zaračunava PDV.
[2] CORINAIR – CORe INventory AIR emissions – službena
europska metodologija proračuna emisija onečišćujućih tvari razvijena u okvir
LRTAP konvencije
[3] IPCC – Intergovernmental Panel of Climate Change –
međunarodna metodologija proračuna emisije stakleničkih plinova razvijena u
okviru UNFCC konvencije
[4] "Narodne novine", br. 68/01.
[5] Zakon o
tržištu plina, članak 12, "Narodne novine", br. 68/01.
[6] Direktiva EU
za liberalizaciju plinskog tržišta 98/30 EC
[7] Zakon o
tržištu nafte i naftnih derivata, "Narodne novine", br. 68/01.
[8] Zakon o
tržištu nafte i naftnih derivata, članak 7. "Narodne novine", br.
68/01.
[9] Zakon o tržištu električne energije, članak 3. stavak 1. i 2. "Narodne novine", br. 68/01.
[10] "Narodne novine", br. 68/01.
[11] Zakon o tržištu plina, članak 10. i 11. "Narodne novine", br. 68/01.
[12] Zakon o
energiji, "Narodne novine", br.
68/01., Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti, "Narodne novine",
br. 68/01., Zakon o tržištu električne energije, "Narodne novine",
br. 68/01., Zakon o tržištu plina, "Narodne novine", br. 68/01.,
Zakon o tržištu nafte i naftnih derivata, "Narodne novine", br.
68/01.
[13] Zakon o
tržištu električne energije, članak 9. stavak 1.: Izgradnja objekata za
proizvodnju električne energije za povlaštene kupce je slobodna odluka
energetskog subjekta koji ima dozvolu za obavljanje djelatnosti proizvodnje
električne energije; članak 9. stavak 2.: Energetski subjekt može graditi objekte
za proizvodnju električne energije za tarifnog kupca na temelju provedenog
natječaja i odobrenja kojeg izdaje Vijeće za regulaciju; "Narodne
novine", br. 68/01.
[14] Zakon o tržištu električne energije, članak 17. stavak 1. "Narodne novine", br. 68/01.
[15] Zakon o
energiji, članak 25. stavak 3. "Narodne novine", br. 68/01.
[16] Zakon o
tržištu električne energije, članak 5. stavak 1. "Narodne novine",
br. 68/01.
[17] Zakon o
tržištu plina, članak 1. stavak 1. i 2. "Narodne novine", br. 68/01.
[18] Pojam javne usluge (Public Service Obligation-PSO,
Universal Service Obligation, Customer Service Obligation) može se definirati
kao: obveza nametnuta energetskom subjektu kojemu je povjereno poslovanje
vezano uz obavljanje usluga od općeg ekonomskog (gospodarskog) interesa, kako
bi se osigurala sigurna, redovita i kvalitetna opskrba energijom po razumnim
cijenama, vodeći računa o zaštiti okoliša. Obveza javne usluge se nameće
monopolnim tvrtkama koje pružaju usluge od izuzetnog značaja, između ostalog i
u energetskom sektoru.
[19] Zakon o tržištu plina, članak 6. i 7. "Narodne novine", br. 68/01.
[20] Prateći primjenu Direktive 96/92 EC i 98/30 EC, Komisija Europskog parlamenta utvrđuje dvije glavne prepreke uspostavi potpuno operabilnog internog tržišta i to: problem pristupa mreži / sustavu, te različiti stupnjevi otvorenosti tržišta pojedinih zemalja članica. Stoga Vijeće EU u ožujku 2000. donosi odluku o ubrzanom radu na uspostavi internog tržišta, odnosno ubrzanju procesa liberalizacije elektroenergetike i plina. Komisija izrađuje prijedlog izmjena i dopuna Direktiva 96/92 i 98/30, ali ovaj prijedlog službeno nije stupio na snagu. Ključne promjene: (i) neovisni operator sustava kao jamac nediskriminirajućeg pristupa sustavu / mreži; (ii) transparentne tarife za pristup sustavu / mreži (regulirani pristup); (iii) obvezna uspostava neovisnog (državnog) regulatora; (iv) novi proizvodni kapaciteti autorizacijom, samo iznimno natječajnim postupkom; (v) kod pristupa sustavu ne predviđa se više model jedinog kupca (SB)
[21] Izvor: EU Energy 17, 28 September 2001
[22] EU Energy 17, 18 September 2001.
[23] Zakon o
tržištu električne energije, članak 23. stavak 3., "Narodne novine",
br. 68/01., Zakon o tržištu plina, članak 12. stavak 1. "Narodne
novine", br. 68/01.
[24] "Narodne novine", br. 68/01.
[25] Zakon o
tržištu električne energije, "Narodne novine", br. 68/01.
[26] Zakon o
energiji, "Narodne novine", br. 68/01. i Zakon o tržištu električne
energije, "Narodne novine", br. 68/01.
[27] Zakon o
tržištu električne energije, "Narodne novine", br. 68/01.
[28] Zakon o tržištu električne energije, članak 29. stavak 5. "Narodne novine", br. 68/01.
[29] "Narodne
novine", br. 68/01.
[30] "Narodne
novine", br. 68/01.
[31] Privatizacija
HEP-Grupe će se odvijat prema Zakonu o privatizaciji HEP-a čija se izrada
očekuje do kraja 2001. godine.
[32]Radi se o redovnim obveznicama koje investitor može
zamijeniti za dionice u budućoj privatizaciji, imajući koristi od diskontirane
cijene dionica.
[33] Zakon o
trgovačkim društvima, ("Narodne novine", br. 111/93., 34/99. i
121/99.)
[34] Prijedlog
reforme hrvatskog energetskog sektora, 14.7.2000.
[35] "Narodne
novine", br. 68/01.
[36] Zakon o
tržištu nafte i naftnih derivata, "Narodne novine", br. 68/01.